[Anonimno]

U cilju da dokažeš stav, za kojeg odgovorno tvrdim da je zabludjeli i neoharidžijski, citiraš šejhove Ali Hudajra, Ahmeda Halidija, El-Makdisija, a spominješ i “naše” daije, možeš li mi donijeti jedan jedini citat od ovih šejhova gdje oni kažu da se glasač na parlamentarnim izborima ne pravda ni u kom slučaju, tj. nikakvom šubhom! U stvari, može i pola citata, eto da ti olakšam! A ako ne nađeš, a nećeš naći, onda bih te zamolio da se ne pozivaš na njih, jer mi to pozivanje na njih dođe kao šejk Zlajino pozivanje na šejha Makdisija.

Evi i jasnog govora Gunejmana koji odgovara na tvoje šubhe i opravdavanje glasača koji to čine sa “ljepim nijetom”.

Prvo pitanje :Poznato vam je da u mnogim zemljama postoji istitucija koja se zove parlamentarno
zakonodavno tijelo, koja sebi daje za pravo neograničenog zakonodavstva, koje ne pripada nikome osim Allāhu, dželle ša'nuhu, prema Njegovim robovima. Zakonodavstvo u ovom slučaju pripada članovima zakonodavne institucije. Svaki od ovih članova ima status zakonodavca i ima neograničeno pravo u kreiranju i predlaganju zakona. Ovaj oblik zakonodavstva se naziva administrativno i vjersko zakonodavstvo. Svako vjersko pitanje ima propis određen od Allāha, dželle ša'nuhu. Ova institucija ima neograničeno pravo izmjene, dopune, prihvatanja ili odbacivanja šerī'atskih propisa. Oni potpomažu i podržavaju ovu vrstu zakonodavstva – demokratiju, na kojoj ovaj sistem počiva. Demokratija je riječ grčkog porijekla, izvedena iz dvije riječi: «demos», što znači narod i «kratos», što znači vladati. Spajanjem ova dva pojma nastala je riječ demokratija, čije značenje glasi «vlast pripada narodu». Demokratija je suprotna pojmu teokratija, takođe nastalom spajanjem dvije riječi, «teos», što znači bog, i «kratos», što znači vladati, u konačnom značenju «vlast pripada bogu». Ako je stvar uistinu ovaka kakva se spominje u njihovim ustavima, zakonima, stranicama i izložbama, pitanje glasi: Kakav je status onoga ko se kandiduje za mjesto u ovakom sistemu i postane jedan od njegovih članova, poprimajući samim tim svojstvo zakonodavca?
Drugo pitanje:Kakav propis važi za običan narod koji ih bira, a samim tim i postavlja na takva mjesta,
dajući im prava zakonodavca?
Treće pitanje:Da li se u ovakim situacijama uzima u obzir dobronamjernost, jer neki kažu: ”Ovo ne
radimo, osim iz razloga što želimo boljitak i ne želimo da tu poziciju zauzmu zli ljudi?”
Odgovor:
Hvala Allahu, Gospodaru svijetova, mir i spas neka je na Muhammeda, sallallāhu ‘alejhi we sellem, njegovu porodicu i sve njegove ashābe.
Islamsko vjerovanje čine: govor, djelo i ubjeđenje. Ovo je definicija kojom pripadnici Ehlus-Sunneta definišu islamsko vjerovanje. Ukoliko nedostaje bilo koji od ovih djelova – vjerovanje je nepotpuno ili ga uopće nema. Čovjek koji vjeruje i učini djelo suprotno vjerovanju i riječima koje je izgovorio (šehādet), istim poništava svoje vjerovanje. U tom slučaju ubjeđenje i dobronamjernost su beskorisni. Neophodno je da čovjek zna šta radi, da izvršava naredbe Allāhovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem, da se drži puta koji je naređen svim stvorenjima.
Poznato je da Allāh, dželle ša'nuhu, ima svojstva koja samo njemu dolikuju, i nije dozvoljeno da u tim svojstvima učestvuje neko od stvorenja, poput poznavanja gajba (skriveno, nevidljivo, nepoznato). Poznavanje gajba je svojstvo koje pripada samo Allāhu, dželle ša'nuhu, kao što nas je obavijestio da tajne nebesa i zemlje ne poznaje niko osim Njega. On poznaje vidljivo i nevidljivo. Onaj ko nastoji od Njega preoteti ova svojstva ili tvrdi da neko od stvorenja poznaje gajb, time poništava svoje vjerovanje. Isto tako, izdavanje zakona i propisa pripada isključivo Allāhu, dželle ša'nuhu. Pod zakonodavstvom podrazumijevamo zakonodavstvo među Allāhovim, dželle ša'nuhu, stvorenjima. Islamska ‘ulema se složila da je zakon ono što je Allāh, dželle ša'nuhu, propisao, i ono sa čime je od Njega došao Allāhov Poslanik, sallallāhu ‘alejhi we sellem, i nije dozvoljeno obožavati ga na način s kojim nije došao Resulullāh, sallallāhu ‘alejhi we sellem. Primjena Allāhovog, dželle ša'nuhu, zakona je ‘ibādet i on (zakon) vrijedi za sve ljude. Takođe, parničenje treba da se vraća Allāhu, dželle ša'nuhu, odnosno Allāhovoj Knjizi i sunnetu Resulullāha, sallallāhu ‘alejhi we sellem. Onaj ko potraži utočište mimo Qur'āna i sunneta, potražio je utočište kod neislamskog zakona, što je ustvari tāgūtski zakon.
Na osnovu mnogih dokaza znamo da je neophodno da vjernik ne vjeruje u tāgūta. Onaj ko ne vjeruje u tāgūta, a vjeruje u Allāha – drži se za najčvršću vezu. Tāgūt je sve ono što proturječi Allāhovom, dželle ša'nuhu, zakonu, odvraća od njega, svejedno radilo se o nekom simbolu, osobi koja poziva da se obožava ona ili neko drugi, ili poziva u ostavljanje Qur'āna i prihvatanje ovozemaljskih ili nekih drugih zakona, što će je učiniti predvodnikom tāgūtā, a tāgūtā ima veoma mnogo. Ibnul-Qajjim je tāgūta definisao riječima: »Tāgūt je sve ono čijim obožavanjem, slijeđenjem i pokoravanjem čovjek prelazi granicu.» Podijelio je tagute na tri vrste:
-oni koji se obožavaju
– oni koji se slijede
-oni kojima se pokorava.
Pod trećom vrstom se podrazumijeva pokornost nekom drugom zakonu mimo Allāhovog zakona. Riječi: ”…sve ono čime čovjek prelazi granicu…” znače da su sva stvorenja Allāhovi robovi i njihova granica je da budu robovi samo Allāhu, dželle ša'nuhu. Rob treba da izvršava naređenja svoga Gospodara, slijedi Njegov govor ili zakon, ne smatra Mu se ravnim i ne učestvuje sa Njim u zakonodavstvu i suđenju među stvorenjima. Ukoliko se nađe na ovakoj poziciji (parlament), naći će se u sukobu sa Allāhom, dželle ša'nuhu, poput faraona i njemu sličnih tāgūtā koji pozivaju da se obožavaju oni ili neki drugi mimo Allāha, dželle ša'nuhu. Ovo se jasno da vidjeti iz Qur'āna i sunneta Allāhovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem, i na ovo su učenjaci ukazali u mnogo navrata, jer su ljudi u prijekoj potrebi za vladarem i spoznajom istog. Zato, onaj ko postavi nekog od stvorenja, birajući ga, ili kaže da je on njegov predstavnik u donošenju zakona kojima će se upravljati i suditi među ljudima, učinio je djelo koje u potpunosti poništava njegovo vjerovanje.
Prema tome, treba da se preispita i pokaje, kako ne bi počinio idolatriju (širk), koja predstavlja najveći grijeh. Molim Allāha, dželle ša'nuhu, da sačuva nas i ostale muslimane od idolatrije. A Allāh najbolje zna. Neka je mir i spas na Muhammeda, sallallāhu ‘alejhi we sellem.
Četvrto pitanje:U prethodnom odgovoru spomenuli ste da, ukoliko čovjek ima ispravno i zdravo vjerovanje da vlast i zakonodavstvo pripadaju Allāhu, dželle ša'nuhu, a zatim kandiduje neko stvorenje za zakonodavnu vlast učinivši ga time zakonodavcem, da li se ovakavome poništava vjerovanje i da li postaje nevjernik u Allāha, dželle ša'nuhu? I da li se za ove ljude može reći da su dobronamjerni i da time nisu namjeravali učiniti nekog od stvorenja zakonodavcem pored Allāha, dželle ša'nuhu, već su imali za cilj uspostavu reda, odnosno, da tu poziciju ne zauzme neko ko je sklon neredu? Nameće se pitanje: Da li je loša namjera koja se odnosi na djela srca sprega u nevjerstvu onoga ko kandiduje zakonodavca pored Allāha, dželle ša'nuhu, ili je dodatno nevjerstvo, i da li se u ovim stvarima uzima u obzir dobronamjernost?
Odgovor:
Kada čovjek učini djelo suprotno šerī'atu, tada mu je dobronamjernost beskorisna. Poput onoga ko se pozove na dobronamjernost kandidujući se kako bi zaveo red, a u osnovi je znao da se kandiduje kako bi sudjelovao u zakonodavstvu pored Allāha, dželle ša'nuhu, što je oprečno Allāhovoj Knjizi i zakonu, jer vlast pripada samo Allāhu, dželle ša'nuhu. Namjera koja koristi ili šteti čovjeku odnosi se na djelo koje je u osnovi propisano. U tom slučaju postoji razlika u namjerama. Na primjer, čovjek namjerava učiniti djelo poput borbe na Allāhovom putu ili sticanja znanja, stiče znanje kako bi spoznao Allāhove propise a zatim ih primjenio ili uči Allāhovu vjeru kako bi je pomogao.
Drugi primjer, čovjek stiče znanje kako bi zauzeo određeni položaj, stekao neku ovosvijetsku korist ili postao popularan. U ovim primjerima namjera ima različit status, jer je sticanje znanja vjerom propisana obaveza. Međutim, imenovanje čovjeka na mjesto zakonodavca je u osnovi zabranjeno djelo i namjera u ovom slučaju ne igra nikakvu ulogu.
Peto pitanje:Kako smo razumjeli iz vašeg govora, ukoliko čovjek uradi nešto od ovoga – imajući pri tome namjeru da ne imenuje stvorenje za zakonodavca pored Allāha, dželle ša'nuhu – znači da mu je dobronamjernost u ovom slučaju beskorisna?
Odgovor:
Da. Ako čovjek zna da zakonodavstvo pripada isključivo Allāhu, dželle ša'nuhu, i pri tome imenuje nekoga za zakonodavca pravdajući to kako dotičnu osobu poznaje samo po dobru i nastojanju u uspostavi reda, te ne želi tu poziciju prepustiti nekom drugom koji će nered činiti, u tom slučaju mu pravdanje neće koristiti, jer je biranje i imenovanje u ovoj oblasti u osnovi zabranjeno. Namjera koristi onda kada je djelo u osnovi propisano. Spominje se u hadīthu Allāhovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem, da je Allāhov Poslanik, sallallāhu ‘alejhi we sellem, kada mu je spomenut čovjek koji je učinio hidžru kako bi se oženio rekao: »Djela se vrijednuju prema namjerama i svakome pripada ono što je naumio. Ko učini hidžru radi Allāha i Njegovog Poslanika – hidžra je radi Allāha i Njegovog Poslanika, a ko učini hidžru radi ovosvjetskih koristi ili radi ženidbe – hidžra je radi onoga zbog čega ju je učinio.» Također, kada je upitan o čovjeku koji se bori iz licemjerstva, brani svoj narod ili se bori radi uzdizanja Allahove riječi; koji od njih se bori na Allahovom putu, Allāhov Poslanik, sallallāhu ‘alejhi we sellem, je rekao: »Ko se bude borio da Allāhova riječ bude gornja – bori se na Allāhovom putu, a ko se bude borio radi ovosvjetskih koristi ili radi vlasti – neće imati osim ono za što se borio.» Dakle, namjera se razlikuje kada je u pitanju propisano djelo. Međutim, u slučaju da djelo nije propisano – namjera je beskorisna. Ukoliko mu namjera bude činjenje nereda, to će mu biti dodatni grijeh, a ako namjera bude činjenje dobra tada je namjera beskorisna.

(OVAJ DIO JE POSEBNO VAŽAN)

Da ne bi došlo do zabune, grijeh koji slijedi kao posljedica za onoga ko dobronamjerno postavi nekog na ovaku poziciju, a kojeg ste prethodno spomenuli; da li je to običan grijeh ili je ustvari idolatrija (širk)?
Odgovor:
To je apsolutno zabranjena stvar! Ako se zna da je dotična osoba postavljena na nedozvoljenu poziciju koja u osnovi nije propisana, odnosno, da propisuje zakone koji nemaju osnovu u Qur'ānu, u tom slučaju dobronamjernost ne vrijedi makar i bila prisutna, jer kandidovanje na ovaku poziciju u osnovi nije dozvoljeno, naprotiv, zapao je u djelo koje anulira njegovo vjerovanje.