Grupe za ljudska prava u Egiptu izrazile su rastuću zabrinutost nakon novog vala smrtnih slučajeva u pritvorskim centrima, a organizacije civilnog društva optužuju snage sigurnosti za sistematsko mučenje i namjerno medicinsko zanemarivanje.
Konačno, Egipatska inicijativa za lična prava (EIPR) pozvala je javno tužilaštvo da pokrene hitnu istragu o smrti Tariqa Ashrafa al-Sayyeda Mahfouza, koji je umro u pritvoru u policijskoj stanici Haram u Gizi.
Mahfouz, koji je bio pritvoren od 3. decembra zbog porodičnog spora, prijavljen je majci da je mrtav 24. decembra. Vidljive rane pronađene su na Mahfouzovim leđima, vratu i nogama.
EIPR je opisao policijsku stanicu Haram kao jedan od najgorih pritvorskih objekata u Egiptu, ističući zloupotrebe i prenatrpanost koja je utrostručila njen kapacitet. Grupa je naglasila da je “ova situacija transformirala pritvorske ćelije u nehumane prostore bez ventilacije i adekvatne medicinske njege”.
U poruci koja je tajno procurila iz zatvora, Mohamed Beltagy, vođa organizacije Muslimanska braća (Ikhwan) koji je zatvoren od puča 2013. godine, opisao je situaciju u zatvoru. Naglasio je da su zatvorski uslovi nehumani, rekavši: “Čak bi i smrt bila lakša od ovoga.”
Poruka emitirana na medijskim kanalima povezanim s Muslimanskom braćom bila je sljedeća:
“Ja sam Muhammad Biltaji, profesor na Medicinskom fakultetu Univerziteta Al-Azhar i bivši član parlamenta. Zatvoren sam od 2013. godine zbog svog političkog stava i, zajedno sa 57 kolega, tri godine sam bio u Odjelu 2 zatvora Badr 3. Živimo u izuzetno teškim i nehumanim uslovima. Osam godina nismo vidjeli sunce ni boju neba. Osam godina smo bili zaključani u ćelijama 24 sata dnevno, a dozvoljeno nam je da odemo u bolnicu samo u najtežim okolnostima.”
Osam godina smo bili izolovani od svijeta: bez novina, bez radija, bez televizije. Osam godina nismo vidjeli svoje majke, žene ili djecu. Nikome od njih nije bilo dozvoljeno da nas posjeti. Nismo mogli ni na koji način komunicirati s njima. Neki od nas su čak godinama kasnije saznali da im je majka ili rođak umro. Pridružio sam se onima koji štrajkuju glađu od 1. jula. Sve dok se ovi nehumani uslovi ne promijene, nastavit ću štrajk glađu dok ne umrem. Izdržali smo više nego što ljudsko biće može podnijeti više od 12 godina i više to ne možemo izdržati. Mučenje kojem smo bili izloženi ne može se naći ni u jednom zatvoru na svijetu, čak ni u izraelskoj okupacionoj državi. Čak bi i smrt bila lakša od onoga što smo izdržali.
Ponavljam svoj poziv: sva sistematska tortura kojoj smo izloženi od 2013. nije ništa više od odmazde za naše stavove, oličene u našem učešću u rukovodstvu Revolucije 25. januara i našem naknadnom odbacivanju puča. Sa mnom su ministri, guverneri, bivši članovi parlamenta, univerzitetski profesori i lideri političkih, revolucionarnih i populističkih stranaka. Svi smo trpjeli istu patnju 12 godina. O slobodni ljudi svijeta, podignite svoje glasove da zaustavite ovu nepravdu, ugnjetavanje i tiraniju.”
(MepaNews)
