Iako je Francuska 1830. godine prolazila kroz ozbiljnu unutrašnju krizu, 14. juna 1830. poslala je u Alžir flotu pod komandom generala Bourmonda, zajedno s vojskom od 37.000 vojnika. Tako se o Francuskoj među svjetskim narodima nije govorilo zbog unutrašnjih problema, već zbog njene aktivne vanjske politike. Francuske snage iskrcale su se u Alžiru i 5. jula zauzele grad Alžir. Prvi potez Francuza bio je protjerivanje Turaka iz grada, smatrajući da će na taj način lakše upravljati i kontrolirati lokalno stanovništvo.
Francuzi koji su izvršili ovu okupaciju tokom njenog trajanja nisu imali jasno definiran plan ni politiku. Njihov cilj bio je da Alžir postane kolonija pod njihovom vlašću. Međutim, bez jasne politike to nije bilo moguće ostvariti. Činjenica da je način upravljanja trebao biti određen na budućem kongresu najbolji je dokaz koliko je cijeli poduhvat bio lišen ozbiljne upravljačke vizije.
Iz određenih arhivskih dokumenata saznajemo da je Osmansko Carstvo ulagalo ozbiljne napore kako bi povratilo Alžir. U jednom od tih dokumenata navodi se da su postupci Francuza bili protivni ljudskim pravima, da Visoka Porta nije pristajala na takvo stanje te da je uporno zahtijevala povlačenje Francuza iz svog provincijskog posjeda. Međutim, Francuzi nisu odstupali od svojih namjera. Kao protumjera razmatrano je uključivanje Rusije kako bi se evropske sile međusobno suprotstavile, ali ni ta strategija nije uspjela. Historijske činjenice potvrđuju da su Francuzi nastavili provoditi svoju politiku. Godine 1836. Visoka Porta poslala je flotu prema Tunisu, ali ni to nije bilo dovoljno da promijeni situaciju. Konačno, u prvom državnom godišnjaku objavljenom 1847. godine među osmanskim provincijama više nije bio naveden Zapadni Alžir (Cezayir-i Garp), čime se sultan faktički odrekao svojih prava nad tom teritorijom.
Drugi osmanski dokument opisuje način na koji su Francuzi postupali prema stanovništvu tokom pretvaranja Alžira u koloniju. U njemu se navodi da su čak i djeca, kojoj još nije ni izrasla kosa, brodovima odvođena u Evropu. Narod je bio izložen brojnim nesrećama i patnjama. Stanovništvo je bilo dovedeno do očaja zbog francuskog nasilja i represije. Mnogi su izgubili porodice i imovinu, a posebno su stradali oni koji su bili naklonjeni Osmanskom Carstvu. U drugom dokumentu ističe se da je jedan od ciljeva Francuza bio stvaranje arapske države pod njihovim utjecajem.
Primjer francuske politike u Alžiru predstavljaju i riječi tadašnjeg komandanta vanredne uprave Jacquesa Massua: „Mučenje? Naravno da mučimo. Dio štampe nas je zamorio stalnim pisanjem o tome. Ali kako drugačije očekujete da postupamo?“
Novinar časopisa La Croix, Jacques Duquesne, zapisao je svoja zapažanja:
„Pitanja mučenja i nestanaka ljudi stalno su zaokupljala javnost. Muškarci, a ponekad i žene, bili su hapšeni i nakon toga se o njima više ništa nije znalo. Znalo se da su njihova tijela s kamenjem vezanim za njih bacana u more. Tvrdilo se da je broj takvih slučajeva dostizao tri hiljade, dok je gradonačelnik Alžira Jacques Chevallier govorio o brojci od pet hiljada. Metode pritiska i zastrašivanja koje su koristili francuski vojnici uključivale su i seksualno nasilje te uništavanje sela. Prema svjedočenju jednog vojnika, koji je radio kao bolničar, gotovo svakog jutra liječio je osobe koje su tokom noći bile podvrgnute mučenju. Najčešći oblik mučenja bio je puštanje električne struje kroz tijelo pomoću elektroda postavljenih na različite dijelove tijela, uključujući ponekad i spolne organe žena. Druge metode uključivale su prisilno ulijevanje vode kroz crijevo u usta žrtve, čupanje noktiju, potapanje glave u kadu s vodom ili višesatno vješanje za zglobove tako da stopala jedva dodiruju tlo. Bilo je i drugih metoda. Nije lako pisati o svemu tome. Ispričao sam samo mali dio onoga što znam.“
Nakon ovih osnovnih informacija, možemo ukratko pogledati opće stanje u Alžiru nakon francuskog osvajanja i promjene koje su uslijedile. Kao posljedica politike protjerivanja Turaka, veliki dio stanovništva – čak do 10.000 ljudi – napustio je Alžir. Od 176 vjerskih objekata koji su postojali 1830. godine, do 1862. ostalo ih je samo 48. Do 1911. godine oko 70% stanovništva činili su Evropljani, dok su preostalih 30% bili muslimani. U urbanom smislu, nekadašnji osmansko-magrebijski izgled grada gotovo je nestao, a zamijenio ga je evropski stil gradnje. Podignute su evropske zgrade i uređene ulice koje su potpuno promijenile izgled grada.
Kada je Francuska napala Alžir, Osmansko Carstvo ostalo je neutralno, nadajući se da će Zapadnoalžirski garnizon uspjeti pružiti otpor. Istovremeno je spriječeno uplitanje egipatskog namjesnika, ali ni to nije moglo zaustaviti francusko zauzimanje grada Alžira. Najvažniji razlog neuspjeha Osmanlija bio je velika udaljenost Alžira od Istanbula, kao i činjenica da se nalazio nasuprot Francuskoj, koja je imala znatnu geografsku prednost.
Snažna francuska mornarica i strateški položaj Alžira na putu prema drugim kolonijama predstavljali su za Francusku priliku koju nije željela propustiti. Za Osmansko Carstvo, koje se istovremeno suočavalo s uništenjem flote kod Navarina, brojnim ustancima i krizom izazvanom djelovanjem egipatskog namjesnika Mehmed Ali-paše, zaštita Alžira bila je praktično nemoguća.
Ovaj tekst napisao je historičar Ali Okumuş, a objavljen je na internet stranici İstanbul Tarih ve Kültür Derneği.
Izvor: MepaNews
