11. decembra 1994. godine, u sklopu borbe protiv islama, ruske trupe su izvršile brutalnu invaziju na Čečeniju.
Ruske jedinice sastavljene od 90 do 120 hiljada vojnika i oficira izvršila je invaziju na Čečensku Republiku Ičkeriju iz Ingušetije, Dagestana i Stavropoljskog kraja. Počeo je jedan od najkrvavijih i najdužih ratova u modernoj historiji.
Opisan kao najveći genocid u 19. stoljeću, ruski genocid nad Čerkezima poslužio je kao uzor zločincima koji zadnjih 150 godina vrše genocide nad muslimanima širom svijeta.
Prema zvaničnim ruskim statistikama, u ovom genocidu Rusi su ubili 400 000 muslimana, dok drugi izvori navode da je ubijeno 1 500 000 (milion i po) muslimana, dok je isto toliko protjerano sa svojih ognjišta na kojima su živjeli 4 000 godina. Od ukupnog broja stanovništva, samo oko 10% Čerkeza je ostalo na svojim milenijumskim ognjištima, poniženi od strane krstaškog okupatora.
*****
Čerkezi su u kronikama opisani kao ratoborni i agresivni, izuzetno ponosni, iskusni i hrabri ratnici. Svega 10 posto Čerkeza preživjelo je (raseljeno) unutar Ruskog carstva, a 90 posto iskorijenjeno je što masakrima, bolestima, glađu i smrzavanjem, što deportacijama. Krajem 18. stoljeća Rusi su izvršili invaziju na njihovu domovinu. Unatoč snažnom i dugotrajnom otporu, Čerkezi su do 1864. poraženi i uključeni u Rusko Carstvo te prisilno raseljeni na šire područje. Pritom je poginulo i prognano na stotine hiljada Čerkeza, prema nekim procjenama čak 1,5 milijuna, tj. tri četvrtine ukupnog stanovništva što je okarakterisano kao genocid.
Čerkezi su etnička grupa sastavljena od više plemena koja su naseljavala sjeverozapadno područje Kavkaza i sjeveroistočnu obalu Crnog mora skoro četiri milenija u kontinuitetu. Plemena su bila malo poznata vanjskom svijetu prije 19. stoljeća. Na ruskim je mapama iz ovog stoljeća samo najveće obilježavano imenom – Kabardinci, dok je sintagma “slobodna plemena” korištena za ostala. Feudalno-patrijarhalno su društvo koje se ponašalo u skladu s etičkim kodom uporedivim sa samurajskim Bušido kodeksom. Pod utjecajem Bizantije Čerkezi su primili kršćanstvo tokom petog i šestog stoljeća. Kasnije, u petnaestom i osamnaestom stoljeću, prelaze na islam.
Najtvrđi orah među kavkaskim narodima
Želja za teritorijom bez ljudi koji na njoj žive neminovno vodi nepočinstvima, zločinima protiv humanosti i/ili genocidima. Želja je Ruskog carstva da osvoji i kolonizira Kavkaz upravo takva, klasični slučaj. Amerikanac Georg Leighton Ditson, koji je 1847. putovao kroz Čerkeziju i kavkaske oblasti, u knjizi Circassia; or Tour to the Caucasus piše „da bi Amerikanci prepoznali mnoge besramne i okrutne karakteristike naših ratova s Lošim ljudima (Bed Men u originalu – odnosi se, naravno, na američke indijance) kako smo ih protjerivali pleme po pleme iz njihovih domova, s njihove zemlje i svetih grobova predaka.“ U istom dahu Ditson priznaje „prosvjetiteljsku i civilizatorsku ulogu“ ruske Crkve i Carstva glede kavkaskog originalnog stanovništva – klasično orijentalističko-rasističko pranje savjesti, ali danas takve relativizacije zvuče šuplje. Naročito zvuče šuplje kada znamo da je svega 10% Čerkeza preživjelo (raseljeno) unutar Carstva, a 90% iskorijenjeno, što masakrima, bolestima, glađu i smrzavanjem, što deportacijama. Tragedija Čerkeza sastoji se od više od sto godina otpora ruskom imperijalizmu i mizerije koju je slom tog otpora 1864. godine donio. Čerkezi su narod koji se najduže opirao Ruskom carstvu. Etički je Bušido kodeks sigurno doprinio tome da budu najtvrđi orah od svih kavkaskih naroda. U svakom je slučaju doprinio nerazumijevanju između osvajača i branilaca, odnosno ruskom uvjerenju da vazalski odnos nije moguć te da Čerkezi moraju biti iskorijenjeni s tih prostora po svaku cijenu. Ta je percepcija direktno bila u sukobu s povijesnim iskustvom jer su od sredine 16. stoljeća Kabardinci, najveće čerkesko pleme, bili ruski saveznici s kojim su imali dobrosusjedske odnose. Kako piše Walter Richmond u knjizi Genocid nad Čerkezima (The Circassian Genocide): „Od momenta kada je Petar Veliki bacio oko na osvajanje Irana, ruski vladari prestali su da gledaju na narode sjevernog Kavkaza kao na susjede i počeli su da ih tretiraju kao subjekte koji čekaju da budu pokoreni.“ Druga strana te medalje jeste da su ruski oficiri-karijeristi činili sve da se stekne dojam da u prijestolnici pokoravanje Čerkeza nije moguće. Stoga, aktivno su sabotirali mirovne inicijative čerkeskih lidera, a naročito pokušaje da se plemena ujedine i stvore neko centralno rukovodstvo. To drugo jeste najviše korišteni alat imperijalizma (zavadi pa vladaj), samo u ovom slučaju to nije bila svjesna politika Carstva, nego produkt intriga i manipulacija oficirskog kora u nastojanju da svoje karijere učine što važnijim.
Otpor malog naroda na obodu ogromne, snažne imperije nije bio slijepa samoubilačka misija pod parolom „bolje grob nego rob,“ nego iznudica. Intrige koje spominjem podrazumijevale su podrivanje ličnosti kakva je bio Izmail-Bey Atazhukin, kabardinski aristokrat i ruski oficir. Godine 1795. on i njegov brat Adil-Girey, također ruski oficir, bivaju uhapšeni i optuženi za nelojalnost. Do hapšenja su obojica pokušavali posredovati u mirovnim pregovorima i ubijediti svoj narod da provokacija ruske carevine nije u njegovom interesu. Adil-Girey je tri godine kasnije pobjegao i postao vođa otpora. Izmail-Beya je Aleksandar I amnestirao 1801., a 1803. mu je dao čin pukovnika. Izmail-Bey je nastavio sa svojim (neuspješnim) mirovnim inicijativama do smrti pod misterioznim okolnostima 1811. Skoro identične sudbine imali su kasnije drugi čerkeski mirotvorci Krym-Girey (ubijen od strane čerkeskih antiruskih elemenata) i sin mu Khan-Girey, otrovan 1842. Khan-Girey je napisao jedinu antropološku studiju o Čerkezima, pripremajući posjetu cara Nikole Kavkazu 1837. godine. Istovremeno je to priča o pijunima velikih sila u Velikoj igri, kako se eufemistički nazivalo strateško rivalstvo ruskog i britanskog carstva – naziv koji ako ne baš da daje veseo prizvuk potezima kojima stradaju milioni, a ono bar (uspješno) zaklanja te tragedije.
Gurni pa ostavi na cjedilu
Kvariigre, odnosno mirotvorci, smetali su svima. Da bi se njihov utjecaj neutralizirao priskakale su dodavanjem ulja na vatru u vidu obećanja, da l’ intervencije da l’ oružja – zavisilo je od trenutka, druge velike sile, prije svih Velike Britanije, mada ni Osmansko carstvo nije bilo imuno na tu igru „gurni pa ostavi na cjedilu.“
Prvi pucnji Krimskog rata obilježili su početak završne faze. Poslije Pariškog sporazuma (1856. godine) bilo je jasno da Britanci, nakon 20 godina obećanja, Čerkeze prepuštaju njihovoj sudbini. A tu sudbinu zapečatio je general Nikolai Evdokimov, postavljen za komadanta vojnih operacija 1860. Svaki pokušaj opisa te završne faze i količine patnje na obalama Crnog mora, gdje je preostalo stanovništvo stjerivano ne bi li bilo ukrcano u lađe koje će ih odvesti u crnomorske gradove Osmanske imperije Trabzon ili Samsun, s moje bi strane bio pretenciozan. Prema opisima drugih, zamišljam to kao sadašnji egzodus koji se dešava na Mediteranu, em vremenski zgusnutiji em su bolest i glad bili prisutniji i očigledniji nego danas. Mnogi Čerkezi ni danas ne jedu ribu iz poštovanja/sjećanja na plavu grobnicu koja je progutala ne zna se koliko brodova.
Osmansko carstvo uspjevalo je jedva nositi se s tolikim prilivom stanovništva. Povrh svega, vlasti su se igrale demografijom, raspoređujući Čerkeze tako da nigdje ne dominiraju i time kidajući klanske i plemenske veze među njima. Na Balkanu je bilo naseljeno oko 250 hiljada, da bi deceniju kasnije ponovo bili protjerivani, ponovo od Rusa, tokom Tursko-ruskog rata 1877–1878. Najkonzervativnije procjene kažu da bi s prirastom od 2% današnja populacija Čerkeza, da se genocid nije desio, bila oko 30 miliona. Međutim, današnja svjetska čerkeska populacija procjenjuje se na maksimalno 6 miliona. Od toga, svega 700 hiljada živi na teritoriji Ruske Federacije. Najviše ih je u Turskoj, od pet miliona koji se izjašnjavaju kao ljudi čerkeskih korijena, svega se dva miliona izjašnjavaju kao Čerkezi, a manje od miliona govori čerkeski. Godine 1992. umro je posljednji čovjek koji je (prirodno) govorio ubik jezik – Tevfik Esenç (Ubykh).
Tabu s teme čerkeskog stradanja u SSSR-u skinut je krajem osamdesetih prošlog stoljeća, no ozbiljna debata, na svjetskom nivou, pokrenuta je tek kada je Soči izborom za mjesto održavanja Olimpijskih igara ušao pod svjetlosti reflektora.
Da li je to bio genocid? Prema raspoloživoj arhivskoj građi, struka misli da jeste. U svojim izvještajima general Evdokimov redovno koristi riječ čišćenje. Historičarima nije promaklo da je isti izraz uz dodatak etnički bio patentiran u balkanskim klanicama oko 130 godina kasnije. No, teško je, da ne kažem nemoguće, očekivati da Rusija bilo šta prizna. Uostalom, genocid je pravnički termin. Ono što bi svaki pristojan čovjek morao primiti ka znanju (priznati) jeste patnja čerkeskog naroda, koji je tim događajima postao prvi narod bez države u modernim vremenima. Priznavanje patnje, bez obzira na etničko porijeklo onoga koji je podnosi, ono je što nas čini ljudima.
Dan kada je posljednji otpor slomljen u malom kanjonu zvanom Qbaada (u prevodu utvrđena jaruga), 40 kilometara od Sočija, bio je 21. maj 1864. godine pa se sad obilježava 152. godišnjica stradanja Čerkeza. Ovaj tekst nastao je u cilju da obavijesti (podsjeti) na te događaje.
(Stav.ba / PV)
Emdžad – službena video-produkcija sirijskog džihadskog saveza Tahriru-Šam (HTŠ) po prvi put je objavila dokumentarni film s prijevodom na bosanski jezik.
40-minutni profesionalni dokumentarni film ”ŽELJEZNICA” je prvobitno izašao u četiri verzije – arapskoj, turskoj, engleskoj i francuskoj, no prije par dana Emdžad je neočekivano putem društvene mreže telegram objavio i bosansku verziju.
Činjenica da je film službeno izašao i u bosanskoj verziji ne treba da bude iznenađujuća, radi se o jako upečatljivom vojnom uratku koji je zadobio epitete jednog od najkvalitetnijih do sada. Tahriru-Šam pridaje veliku pažnju medijskom angažmanu na stranim jezicima a posebice u mjestima gdje ima uočljivu podršku.
Dokumentarni film ”Željeznica” je svojevrstan odgovor na lažne tvrdnje kako je Tahriru-Šam bez značajnijeg otpora izgubio veći broj sela i stratešku željeznicu koja prolazi kroz istok Idliba odnosno teritorij u oblasti Ebu Zuhur.
U ovom dugometražnom dokumentarnom filmu prikazani su nevjerovatni prizori intenzivnih borbi protiv snaga Assadovog režima i IDIŠ-a koji su istovremeno napadali sjeveroistok pokrajine Hama te se probijali prema strateškoj zračnoj bazi Ebu Zuhur koja je na kraju i pala.
Tokom bitke koja je trajala od oktobra 2017. do februara 2018. godine Tahriru-Šam je žrtvovao najmanje 700 boraca a 1200 je bilo isključeno iz stroja zbog teških povreda. Velika većina ostalih pobunjeničkih grupa se nije željela uključiti u odbranu zbog sporazuma iz Astane te je sa strane posmatrala kako se Tahriru-Šam iscrpljuje i sukobljava sa nekoliko puta snažnijim neprijateljem.
U filmu se u vojnoj uniformi pojavljuje generalni lider Tahriru-Šama Ebu Muhammed el-Džulani a o dešavanjima tokom kampanje odbrane istočne regije također govore zapovjednici Ebu Sulejman el-Hamevi i Ebu Hasan Šami, zatim zapovjednik Džejšul-Izze Pukovnik Mustafa Bakur te vojni komandant Turkistanske islamske Partije (TIP) Džundullah Turkistani.
(Vijesti iz Sirije)
Petnaesti hadis
Prenosi se od Abdullaha ibn ‘Amra ibnu-l-‘Asa da je rekao: “Došao je neki čovjek Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, tražeći od njega dozvolu da ide u džihad, pa ga je on upitao: ”Da li su ti živi roditelji?” On odgovori: ”Da.” Tada mu reče Poslanik: ”Tvoj džihad je uz njih”.[1]
“Došao je neki čovjek Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, tražeći od njega dozvolu da ide u džihad…”
» Ovo svjedoči o nastojanju ashaba da se u svim pitanjima vraćaju na Poslanika savs;
» Isto svjedoči o vrijednosti džihada;
Upit Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Da li su ti živi roditelji?” govore o brižnosti Poslanika za stanje roditelja. Njegov odgovor: “…tvoj džihad je uz njih” upućuje na sljedeće:
» Dobra djela se razlikuju u vrijednosti, a dobročinstvo roditeljima je bolje i vrijednije od dobrovoljnog (pohvalnog) džihada;
» Ponekad promakne hajr onome ko ga želi kada o tome ne pita učenjake;
» Veličina roditeljevog prava;
» Ko poziva istini i dobru najprječi je da bude dobročinitelj roditeljima, a upravo su takvi bili svi Vjerovjesnici;
Dobročinstvo vjerovjesnika njihovim roditeljima bijaše:
Ovaj put dobročinstva prema roditeljima su uzeli i učenjaci velikani ovog ummeta, a primjera toga iz njihovog života je veoma mnogo, od toga je:
Kaže Ebu Jusuf: “Vidio sam Ebu Hanifu da vodi svoju majku na magarcu…”
Kaže Muhammed ibn Munkedir: “Zanoćio je moj brat Omer klanjajući, a ja držeći nogu moje majke. Ne bih mijenjao njegovu noć za moju.”
Hadžer ibnul-Edber bi prepipao postelju svoje majke, potom bi legao na nju da se uvjeri da je mehka, potom bi dao svojoj majci da legne na nju.
Kada je Ibn ‘Asakir, muhaddis iz Šama, bio upitan zašto nije ranije došao u Asbehan, rekao je: “Nije mi majka dopustila.”
A imam Zehebi je rekao: “Nije mi otac dao da putujem.”
Pa pogledaj, Allah ti se smilovao, tu blagoslovljenu skupinu od vjerovjesnika i učenjaka kakvo je bilo njihovo dobročinstvo prema roditeljima, a onda pogledaj kakvo je stanje onih koji su zadobili malo znanja uz mnogo neposlušnosti.
Za shodno je spomenut govor imama Ibnu-l-Dževzija:
— Doista, vidim omladinu u ovom našem vremenu kako se ne obaziru na dobročinstvo roditeljima, niti ga smatraju obaveznim od strane vjere. Podižu svoje glasove na očeve i majke, kao da ne smatraju pokornost njima od obaveznih stvari islama, prekidaju rodbinske veze, a Allah je u Kur'anu naredio da se održavaju, i najžešće zabranio njihovo kidanje, čak nekad ignorišu javno rodbinu. Neka zna dobročinitelj roditeljima da neće nikad ispuniti njihovo pravo na zahvalnost, koliko god povećao dobronaklonost njima.
Prenosi se od Zur'a ibn Ibrahima da je neki čovjek došao Omeru pa rekao: “Imam majku koju je dosegla pozna starost, tako da ne može obaviti nuždu osim da savijem svoja leđa njoj, pa je operem okrećući svoje lice (pogled) od nje, pa jesam li ispunio njezino pravo.” Omer reče: “Ne!” Reče: “A zar je nisam ponio na svojim leđima i suzdržao svoju dušu zbog nje?” Reče Omer: “Ona je to isto radila tebi i pri tome priželjkivala da to potraje, a ti priželjkuješ da ona što prije siđe!”
I prenosi se da je neki čovjek došao Ibn Omeru pa kazao: “Nosio sam svoju majku na ramenima od Horosana (Afganistana) sve dok nisam tako sa njom obavio obrede hadždža, pa smatraš li da sam joj se odužio?” On odgovori: “Ne, ni koliko jedan njezin uzdah (kad te rađala)!”
Zatim je rekao Ibnu-l-Dževzi:
— Dobročinstvo roditeljima biva sa pokornošću njima u onome što narede dok god to nije zabranjeno, da dadne prednost njihovoj stvari nad obavljanjem dobrovoljnog namaza, da se kloni onoga što zabranjuju, da troši imetak na njih, da im ugodi njihov ćeif, da ih prekomjerno opslužuje, da se odnosi prema njima sa edebom i poštovanjem tako da ne podiže svoj glas pokraj njih, čak da ne upire pogledom u njih, niti da ih zove njihovim imenom. Takođe da hodi iza njih i strpi se na bilo čemu što od njih dođe, makar to prezirao.[6]
Iz djela: Četrdeset hadisa o odgoju i menhedžu, ovo je 15. hadis
Autor: šejh Abdulaziz ibn Muhammed ibn Abdullah es-Sedhan
Priprema i naslov: Put vjernika
Ostali hadisi iz iste knjige ovdje.
Fusnote:
[1] Bilježe Buhari i Muslim.
[2] Nuh:28.
[3] Merjem:42-45.
[4] Merjem:14.
[5] Merjem:32.
[6] Iz njegovog djela “El-Hutabu-l-minberijjeh“, 1/268-269.
Bivši čelnici Službe državne bezbednosti Srbije (SDB) Jovica Stanišić i Franko Simatović osuđeni su pravosnažno na po 15 godina zatvora, javila je reporterka Al Jazeere Aida Hadžimusić.
Ranije smo govorili o primjerima iz drevnih naroda koji su živjeli prije Muhammedova ummeta. Usput smo pomenuli i neke primjere iz doba poslanstva, ali to, budući da se radi o sjajnim primjerima, nije dovoljno. Ovdje ćemo to detaljnije obraditi i analizirati još neke primjere, s obzirom da oni imaju ogromni značaj.
Svaka teorija koja se ne može praktično primijeniti je obična zabluda, jer sa istinom i stvarnošću nema nikakve veze.
Zato je praktična primjena ljubavi prema dobru i mržnje prema zlu ispravno razumijevanje smisla kelimei-šehadeta. To je pravi primjer kako se vjeruje da “nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik”.
Općepoznato je da su časni preci ovog Ummeta, sljedbenici zdrave tradicije, neka je Allah sa njima zadovoljan, sigurno, najispravnije razumijevali i primjenjivali ono što se sve pod navedenim riječima kelimei šehadeta podrazumijeva.
Govoriti o časnim precima, sljedbenicima zdrave tradicije, uvijek je praćeno sa užitkom i zadovoljstvom, šta više, govoriti o sjajnoj prošlosti lslama i muslimana, praktičan je podstrek i putokaz za one koji dolaze poslije njih, koji se na njih ugledaju i idu njihovim stopama.
Oni su, neka je Allah sa njima zadovoljan, više nego išta, cijenili iman blagodat kojom ih je počastio Allah i Njegovo svjetlo – Uzvišeni Šerijat, koji je poslao po Svome poslaniku Muhammedu s.a.v.s.
Zar je onaj koji je bio u zabludi, a kome smo Mi dali život i svjetlo pomoću kojeg se među ljudima kreće, kao onaj koji je u tminama iz kojih ne izlazi? (El-En'am, 122)
Oni su, neka im se Allah smiluje, znali i umjeli cijeniti odgoj pod brižljivim nadzorom Allahova Poslanika, s.a.v.s., i, na riječima i djelu, važnost njegovog časnog sunneta. Oni su znali da “ne služe jednoj rasi, jednom narodu ili jednoj zemlji i da se ne bore, jedino, za njene interese i njenu dobrobit. Oni nisu vjerovali da su od svih naroda i zemalja najodabraniji, niti su na svjetsku pozornicu izašli sa ciljem da osnuju nekakvo ‘arapsko carstvo’, pod čijim bi se okriljem pravili važni i nadmeni i, u izobilju i raskoši, provodili i uživali, izvozeći ljude ispod bizantijske i perzijske vlasti i stavljajući je pod svoju-arapsku. Naprotiv, oni su se digli sa ciljem da svijet oslobode od robovanja čovjeku, ma ko bio, i upute na robovanje jedino Allahu, upravo onako kako je Rebi’ b. ‘Amir, muslimanski izaslanik kod Jezderdžida – objasnio riječima: ‘Nas je Allah poslao da svijet oslobodimo robovanja čovjeku i uputimo ga na robovanje jedino Allahu, da ga izvedemo iz tjeskobe na širinu ovog svijeta i iz tiranije pod drugim vjerama uvedemo u pravednost lslama u kome su sve narodi i svi ljudi jednaki, jer svi ljudi potječu od Adema, a Adem je od zemlje…’ Muslimani svoju vjeru, znanje i etiku nisu čuvali samo za sebe, nego su ih i na druge prenosili, a kada se radilo o vlasti I upravljanju zemljom, tražio se kvalitet i odanost lslamu, a ne pripadnost porijeklu, određenom narodu ili kraju. Bio je to blagoslovljeni kišni oblak koji je natopio sve zemlje, napojio sve ljude i zalio sva brda i doline. Od blagoslovljene kiše toga oblaka, okoristile su se sve zemlje i svi narodi, u zavisnosti od toga koliko je njihovo tlo bilo plodno i propustljivo.
Na jednom mjestu je nemoguće nabrojati sva polja i primjere, u kojima je došla do izražaja ispravna primjena ljubavi prema dobru i mržnje prema zlu, onako kako su ih, neka je Allahova milost na njih, prakticirali časni preci, sljedbenici zdrave tradicije. Ja ću pomenuti samo dio toga, dovoljno da se stekne prava predstava i živa slika sjajnih primjera vjernika, preko kojih je Allah htio pokazati savršenstvo ove vjere, kako bi sav svijet znao da je ona, istovremeno, i stvarna i idealna, kada se nadu sposobni i odani sljedbenici dostojni da je vjerno i iskreno, časno i pošteno, u ime Allaha, nose i na druge prenose.
U takve primjere spada i odnos drugova Allahova Poslanika, s.a.v.s., prema Ka'bu b. Maliku, neka je Allah sa njim zadovoljan i preostaloj dvojici koji su sa njim izostali sa pohoda na Tebuk, nakon čega su ih, dok nije stigla objava da im je pokajanje primljeno, izbjegavali.
Pogledaj u ovaj bojkot prema trojici ashaba Allahova Poslanika, s.a.v.s., koji su za njim, u džamiji čiji su temelji postavljeni na bogobojaznosti, klanjali! Svi su ih izbjegavali, nisu sa njima ni riječ progovarali, čak ni selam nazivali! Možeš Ii danas naći muslimana koji se odriče od onih koji se suprotstavljaju Allahu, njegovom Poslaniku i na Zemlji čine nered?
Ako hoćeš vidjeti kolika je odanost muslimana bila prema svojoj vjeri i svojoj braći – vjernicima, čak i onih koje su najbolji drugovi i najbliži prijatelji napustili, da im neće ni na selam odgovoriti, s jedne, i nuđen primamljiv imetak, mjesto i visok položaj na ovom svijetu, s druge strane, dovoljan ti je primjer poznatog ashaba Ka'ba b. Malika, neka je Allah sa njim zadovoljan, koga su, zajedno sa ostalim koji su izostali sa pohoda na Tebuk, po naređenju Allahova Poslanika, s.a.v.s., izbjegavali svi dotadašnji drugovi i prijatelji, čak i žena, koja ga je napustila i otišla svojima.
U dugoj priči o svom slučaju, Ka'b b. Malik, neka je Allah sa njim zadovoljan, kazuje: “Dok sam prolazio medinskom pijacom, iznenada sam čuo jednog Nebetijca, koji je iz Šama dotjerao hranu da je kao trgovačku robu proda u Medini, kako se raspituje gdje je Ka'b b. Malik. Svijet se oko njega okupio i pokazao mu na mene. Kad mi je prišao, krišom mi je predao pismo od (kršćanskog, op.PV) kralja Gassana u kome je pisalo: ‘Čuo sam da te tvoj prijatelj izbjegava i zapostavlja. Bog ti nije odredio da živiš u poniženju i oskudici. Zato dođi nama, mi ćemo te utješiti i pružiti ti sve što želiš!’
„Kada sam ga pročitao pomislio sam: ‘Evo, još jednog iskušena,’ pa sam ga pocijepao, bacio u peć i zapalio.”
Tačno je rekao Ka'b, neka je Allah sa njim zadovoljan: “Evo, još jednog iskušena!”
Doista je to i bilo veliko iskušene. Međutim, njegova, neka je Allah sa njim zadovoljan, naklonost Allahu, Njegovoj vjeri, Poslaniku i vjernicima, uprkos svemu; njihovom izbjegavanju, s jedne, i obećanjima, sa druge strane, bila je jača. S druge strane, njegovo bacanje i spaljivanje pisma od kralja Gassana, ako i o čemu govori, govori o njegovoj mržnji prema nevjerstvu i nevjernicima.
Obrati pažnju na ovu pouku! Obrati pažnju na njegovu iskrenost, na njegovu naklonost i ljubav prema lslamu i muslimanima, a mržnju prema nevjerstvu, nevjernicima i ovosvjetskim izazovima i časti koje kod Allaha ne teže ni koliko krilo komarca.
Govoreći o Ka'bovom slučaju, lbn Hidžr kaže: “Ovaj Ka'bov postupak govori o čvrstini njegova imana i dubokoj ljubavi prema Allahu i Njegovu Poslaniku. Jer, da nije tako, neko ko bi bio u njegovom položaju, napušten i zapostavljen, teško bi se mogao zamisliti da podnese šta je on podnio i da ga želja za ugledom i bogatstvom neće navesti da napusti one koji su njega napustili, tim prije što mu kralj koji ga poziva garantira da ga neće prisiljavati da napusti svoju vjeru. Međutim, Ka'b nije mogao ravnodušno preći preko ponude da ga potkupe, pa se naljutio, pocijepao i spalio pismo odbijajući da prihvati udoban život, a opredjeljujući se za patnju i tegobu, sve iz ljubavi prema Allahu i Njegovu Poslaniku, jer nije zaboravio Poslanikove riječi “da mu Allah i Njegov Poslanik moraju biti draži od svega drugog.”
Drugi, sjajan primjer odanosti nalazimo u slučaju ‘Abdullaha b. Huzafe es Sehmija, ashaba koji se odvažno ponio pred bizantijskim carem, koji ga je obećanjima da će ga uzeti za pomoćnika u vlasti, pokušao pokolebati i navesti da primi kršćanstvo, a zatim prijetnjom da će ga ubiti i spaliti, ako to ne učini. Međutim, ovaj nije ni na što pristao, nego je sve odbio.
Sve su ovo istiniti dokazi, koji jasno govore, do koje je mjere kod tih ljudi iman bio urezan u srce i razvijena ljubav prema lslamu i muslimanima. Ako je primjer ‘Abdullaha b. ‘Abdullaha b. Ubejja, koji je stao na ulazu u Medinu i svome ocu nije dao da u nju uđe, dok to Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije dozvolio, o čemu smo ranije govorili bio sjajan, primjer Ebu ‘Ubejde, neka je Allah sa njim zadovoljan, bio je još svjetliji i začuđujući. On je, naime, u Bici na Bedru ubio rođenog oca – nevjernika, koji se borio protiv Allaha i Njegova Poslanika. Ni najbliža rodbinska veza; veza oca i sina, Ebu ‘Ubejdu nije omela da pokaže ljubav prema dobru, stane na Allahovu stranu i pomogne Njegova Poslanika, vjeru i vjernike, i da se odrekne zla i stupi u borbu protiv Allahova neprijatelja, koji je prihvatio da bude na šejtanovoj strani koja vodi rat protiv vjernika.
Ljetopisi navode još jedan, sličan slučaj sa Zejdom b. ed-Desinom, neka je Allah sa njim zadovoljan, koga je, poslije pohoda na Bi'r otkupio Safvan b. Umejje, da ga ubije i osveti mu se za svoga oca Umejju b. Halefa. Zejda su izveli na Ten'im, gdje se okupila jedna grupa Kurejševića. Među njima je bio i Ebu Sufjan b. Harb, koji mu je, kad je izveden na pogubljenje, rekao: “Zejde, tako ti Allaha, pravo nam reci, bi Ii sada volio da je ovdje na tvome mjestu Muhammed, pa da njemu odsiječemo glavu, a da si ti kod svoje kuće?” “Tako mi Allaha” – odgovorio je Zejd – “ne bi mi bilo drago da Muhammeda sada, tamo gdje je ubode trn, a da ja budem kod svoje kuće i među svojim ukućanima.” Na to je Ebu Sufjan izjavio: “Nikada nikog nisam vidio da nekoga voli kao što Muhammeda vole njegovi drugovi”, a zatim su ubili Zejda, neka je Allah sa njim zadovoljan.[1]
Pogledaj samo koliko su Zejdova ljubav, požrtvovanje i odanost prema Poslaniku, s.a.v.s., bile snažne. Njemu je, neka je Allah sa njim zadovoljan, bilo draže da u situaciji, kakvoj je, pogine, nego da Poslanika, s.a.v.s., ubode trn, a kamoli da mu se šta teže desi!
To je primjer istinske odanosti, izgrađene, u dušama vjernika na čvrstom vjerovanju. Samo takva vjera mogla je čovječanstvu pružiti ovakve sjajne primjere kakvi nigdje drugdje na Zemlji nisu zabilježeni.
Imam Ahmed, a i drugi, od Enesa b. en-Nadra, neka je Allah sa njim zadovoljan, koji sticajem okolnosti nije učestvovao u Bici na Bedru, prenosi da je govorio: “U prvoj bici, koju je Allahov Poslanik, s.a.v.s., vodio sa idolopoklonicima, nisam učestvovao. Ako mi Allah pruži priliku da učestvujem u nekoj drugoj bici protiv idolopoklonika, vidjećete šta ću napraviti.” Kada su se u Bici na Uhudu povukli strijelci i ostavili nezaštićene muslimane, povikao je: “Bože, ja Ti se ispričavam za ovo što su ovi (tj. njegovi drugovi) učinili, i odričem se od onog s čim su ovi, (tj. idolopoklonici) došli.” Zatim je krenuo naprijed, gdje je ispod Uhuda susreo Sa'd b. Mu'aza koji mu je rekao: “Ja sam s tobom”. Sa'd je kasnije pričao: “Nisam mogao učiniti što i on. Nakon bitke, na njegovu tijelu nađeno je osamdeset i nekoliko udaraca, što sabljom, što kopljem, što uboda strijelom.”[2] Za njega i njegove drugove se kaže da je povodom njih Uzvišeni objavio riječi:
Ima ih koji su poginuli, i ima ih koji to očekuju. (El-Ahzab, 23.)
Naši časni preci, neka je Allah sa njima zadovoljan, neizmjerno su se ponosili svojom vjerom. Oni nisu dozvoljavali da ih obmane pusta vanjština, niti da ih zanesu sila i predislamska shvaćanja kojima su drugi robovali. Najbolja potvrda za to je slučaj sa Rebi’ b. ‘Amirom, neka je Allah sa njim zadovoljan, kada je bio na prijemu kod Rustema (perzijski vojskovođa, op.PV). Rustemova straža bila je do zuba naoružana, sa kacigama na glavama i obučena u zlatu izvezenoj uniformi. Na podu su bili prostrti skupocjeni ćilimi, a Rustem je sjedio na zlatnom prijestolju. Rebi’ je jahao na konju sa dugom grivom, opasan sabljom u koricama, kopljem, štitom i lukom sa strijelama.
Kada je prišao ćilimu, rečeno mu je da sjaše, skine oružje i odloži ga na ćilim. Kada je nastupio na ćilim, sjahao je, probo dva naslonjača, kroz njih provukao uzdu i svezao konja. Branili su mu da to čini, ali mu nisu mogli zabraniti. Zatim su mu rekli: “Odloži oružje!“, a on im je odgovorio: “Nisam vam došao da odlažem oružje, kada to vi hoćete! Ako ne želite da ovako uđem, kako ja hoću, vratiću se.” To su rekli Rustemu, pa mu je dozvolio da tako uđe, pitajući ih: „Radi li se samo o jednom čovjeku?“
Rebi'se pojavio sa kopljem u ruci na koje se oslanjao i njegovim željeznim vrškom zagrtao i probadao ćilime i jastučiće, tako da ni jedan nije ostao čitav a da ga nije prorezao i oštetio. Kada se približio Rustemu, opkolila ga je straža i upitala zašto je to učinio. On je sjeo na zemlju, uperio koplje i rekao: “Mi ne volimo sjediti na ovoj vašoj raskošnoj prostirci.”
Na pitanje zašto je došao, Rustemu je odgovorio: „Nas je poslao Allah da, onoga ko hoće, izvedemo iz robovanja čovjeku j pokažemo mu put robovanja Allahu, da ga izvedemo iz tjeskobe ovog svijeta i pokažemo mu njegovu širinu, da ga izvedemo iz nepravde u drugim vjerama i pokažemo mu pravednost lslama. On nas je sa Svojom vjerom poslao Njegovim stvorenjima da ih u nju pozovemo, pa ko to od nas prihvati i mi ćemo prihvatiti od njega i ostaviti ga na njegovoj zemlji, a ko odbije boriti se protiv njega sve dok se ne ispuni Allahovo obećanje.”
A na pitanje „Šta je Allahovo obećanje?” – on je odgovorio: “Džennet za onoga ko pogine u borbi protiv onoga ko odbije prihvatiti, a pobjeda za onoga ko pretekne.“ […]
Na to je Rustem odgovorio: “Čuli smo šta ste rekli. Možete Ii to malo odgoditi i sačekati dok razmislimo i dogovorimo se?” “Možemo” – odgovorio je “koliko vam treba, dan, dva?” “Ne” – odgovorio je “nego dok ne javimo i ne posavjetujemo se sa našim ljudima od odluke i poglavicama naroda.” Kada mu se Rustem pokusao približiti i zadobiti pristanak, odgovorio mu je: “Allahov Poslanik, s.a.v.s., nas je naučio, i po tome postupaju naše vođe, da našem neprijatelju ne dozvoljavamo da se primiče našim ušima i da im, kad se susretnemo, ne dajemo roka više od tri dana. Mi ćemo vas sačekati tri dana, pa vidi sa svojima šta ćeš i kako odlučiti. Nakon toga odaberi jedno od troje: Islam, pa da ostavimo tebe i tvoju zemlju, plaćanja džizje (glavarine) i pružanje nam pomoći, ako si bogat, a ako nisi mi ćemo tebi pomagati i braniti te, ili objavu rata četvrti dan. Prije četvrtog dana mi te nećemo napasti, osim ako vi prvi napad ne počnete. Garantiram ti da iza svega ovoga stoje moji drugovi.” Na to je Rustem upitao: “Jesi Ii ti njihov pretpostavljeni?” “Ne, nisam” – odgovorio je – “nego su muslimani kao jedno tijelo u kome se svaki, i najmanji dio, oslanja na drugi.“[3]
Ovu sliku odanosti tih velikana još bolje objašnjavaju riječi Allahova Poslanika, s.a.v.s., izgovorene na pohodu na Tebuk: “U Medini ima ljudi koji su sa vama kuda god prolazite i koju god dolinu prelazite.” “Zar dok su u Medini?” upltali su. “Jeste, oni su u Medini i imaju razlog koji ih je zadržao” – odgovorio je. Ovaj hadis je muttefekun ‘alejhi.
Pogledaj u ovu odanost i pomoć, čak i od onih koji su iz nekog razloga izostali sa pohoda, iako zbog njegove važnosti nisu smjeli izostati. Čak i oni koji su izostali, svoju su braću pratili dovama i sa nestrpljenjem iščekivali vijesti o njima.
Nažalost, današnji zavedeni, klonuli i nevjernicima opčarani muslimani – kako jedan od njih reče – “u svojim protivnicima vide čestite i vjerne prijatelje.”
Ono što današnji muslimani moraju shvatiti je da nemaju drugog izlaza nego se ugledati i u svemu povoditi za praksom Allahova Poslanika, s.a.v.s., i svojih časnih predaka, ponajprije u ljubavi prema dobru i mržnji prema zlu. Oni više ne smiju dozvoliti da se čuju povici onih koji svoju privrženost i naklonost gaje prema nevjerničkom Zapadu, niti ateističkom lstoku i da im se stalno ponavlja ista priča da je to zaostalost i vraćanje u prošlost. Naprotiv, iskrena i čvrsta odlučenost muslimana da se vrate vjeri i u svome životu primjenjuju Božije zakone (Šerijat), jedini je put spasa i uspjeha i na ovom i na onom svijetu. Došlo je već jednom vrijeme da se uzdignu na stupanj koji se od njih traži u riječima Uzvišenog:
I ne gubite hrabrost i ne žalostite se, vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici. (Ali ‘lmran, 139)
Iz djela “El-vela vel-bera fil-islam” (Ljubav prema dobru i mržnja prema zlu)
Autor: dr. Seid el-Kahtani
Fusnote:
[1] Sira od Ibnu Hišama
[2] Imam Ahmed u Musnedu.
[3] Tarihul-Taberi.
U napadu dronovima pogođeno je nekoliko zgrada u Moskvi pri čemu je zabilježena “manja” šteta i nije bilo ozbiljnijih ozljeda, rekao je rano ujutro u utorak gradonačelnik ruske prijestolnice Sergej Sobjanin, javlja Hina.
“Sve hitne službe grada su na mjestu nesreće”, rekao je Sobjanin.
Ruska državna novinska agencija RIA izvijestila je da se evakuiraju neki stanovnici zgrade u ulici Profsojuznaja u južnom dijelu Moskve.
Nekoliko ruskih kanala na Telegramu izvijestilo je da je na prilazima gradu srušeno četiri do deset dronova.
Reuters nije mogao nezavisno provjeriti izvještaje.
U međuvremenu, Rusko ministarstvo odbrane saopćilo je da je Ukrajina gađala Moskvu sa osam dronova, ali da su svi oboreni.
Ruski zastupnik Maksim Ivanov rekao je da je jutrošnji napad na Moskvu najozbiljniji napad na ruski glavni grad od Drugog svjetskog rata, rekavši da nijedan građanin sada ne može izbjeći ono što je, kako je rekao, “nova stvarnost”.
“Ili ćete pobijediti neprijatelja jednom rukom ili će neizbrisiva sramota kukavičluka, kolaboracije i izdaje progutati vašu porodicu”, rekao je.
Što se tiče samog vjerovanja, imana, većina ljudi tvrdi da posjeduje iman i da vjeruje: “A većina ljudi, ma koliko ti želio, neće biti vjernici! ” (Prijevod značenja sure Junus 103. ajet)
Četrnaesti hadis
Od Enesa ibn Malika se prenosi da je rekao: ”Išao sam sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, a na njemu je bio nedžranski ogrtač grubih obruba, pa ga je pristigao jedan beduin i grubo ga povukao za odjeću. Pogledao sam u Vjerovjesnikovu stranu vrata, i vidjeh ožiljak koji je napravio obrub ogrtača od žestine tog trzaja. Beduin zatim reče: ‘O Muhammede, naredi da mi se dadne od Allahovog imetka koji posjeduješ!’ Allahov Poslanik se okrenu prema njemu, zatim se osmijehnu te naredi da mu se dadne.” (Muttefekun ‘alejhi)
Iz hadisa se razumije:
Riječi Enesa, radijallahu anhu: “Išao sam sa Allahovim Poslanikom…” pokazuju skromnost Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, s obzirom da je bio u društvu sa mladićem slugom;
Riječi: “A na njemu je bio nedžranski ogrtač, grubih obruba…”
» govore o zuhdu (asketizmu) Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, jer je ostavljao raskoš u oblačenju;
» U prethodnom se uočava preciznost ashaba u prenošenju događaja iz života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, čak do najsitnijih detalja. Ova preciznost je došla u pogledu njegovih običaja i moralnih vrlina, pa kako je tek onda u vezi osnovnih propisa ove vjere?!;
Riječi: “Pa ga je pristigao jedan beduin i grubo ga povuče za odjeću. Pogledao sam u Vjerovjesnikovu stranu vrata, i vidjeh ožiljak koji je napravila obruba ogrtača od žestine tog trzaja…” Iz ovoga se uzima da je obavezno svakome ko poziva u dobro da prekali sebe na podnošenje različitih naravi kod ljudi, jer je to od uzroka prihvatanja njegovog poziva;
Riječi beduina: “O Muhammede…” ukazuje na pokudu onoga ko ne voli da se neka osoba doziva vlastitim imenom bez uzimanja u obzir stanja onoga koji doziva.[1]
Riječi: “Allahov Poslanik se okrenu prema njemu, zatim se osmjehnu te naredi da mu se dadne“.
» Ovo znači da je obaveza onome ko druge poziva u dobro, kada bude upitan, da se potrudi da okoristi pitaoca, makar pitalac to pitao bez kulture, tj. po nahođenju svoje (sirove) naravi;
» Odgovor lijepim riječima ili lijepim gestom će povećati ljubav pitaoca prema onome koga pita. U tome se krije i tajna prihvatanja nečijeg poziva, savjeta i riječi. Lijep gest prije odgovora u ovome hadisu jeste osmijeh Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Taj osmijeh je upućen shodno stanju pitaoca. Od primjera lijepih riječi prije odgovora jeste dova za onoga ko pita zbog njegova nastojanja da sazna nešto od stvari vjere svojim pitanjem, ili dova za one koje savjetuje ili ih poziva u dobro tokom pozivanja ili savjetovanja.
Iz djela: Četrdeset hadisa o odgoju i menhedžu, ovo je 14. hadis
Autor: šejh Abdulaziz ibn Muhammed ibn Abdullah es-Sedhan
Priprema i naslov: Put vjernika
Ostali hadisi iz iste knjige ovdje.
Fusnota:
[1] Jer Poslanik nije reagovao na spomenuto dozivanje od strane beduina, iako je vjernicima pokuđeno da ga dozivaju njegovim imenom. Naime, Allah ga oslovljava u Kur’anu sa “O poslaniče” i “o Vjerovjesniče“. Međutim, Allahov poslanik je uzeo u obzir stanje ovog beduina, pa ga nije korio zbog ovakvog obraćanja.
Trinaesti hadis
Od Ebu Hurejre se prenosi da je rekao Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem:
Neki čovjek je putovao, pa je jako ožednio. Naišao je na bunar te se spustio i napio vode. Kada je izašao iz bunara, ugledao je psa kako plazi jezik i jede blato od žeđi. Čovjek tada reče: ‘Ovog psa je snašla žeđ kao što je i mene bila snašla.’ Zatim je ponovo sišao u bunar i zagrabio vode svojom obućom, pa se, držeći je zubima, ponovo popeo i napojio psa. Allah mu je na tome bio zahvalan i oprostio njegove grijehe.” Ashabi tada upitaše: “O Allahov Poslaniče, zar mi i u (usluzi) životinjama imamo nagradu?” Reče: ”U svemu što ima živu jetru je nagrada.” (Bilježe Buharija i Muslim)
» Kazivanje vijesti i priča radi pouke;
Riječi “ovog psa je snašla žeđ kao što je i mene bila snašla” upućuju da prisjećanje na blagodati, naročito kada čovjek vidi drugoga kome su one uskraćene, pomaže u zahvalnosti Allahu na njima, a jedan od načina zahvaljivanja na blagodatima je rađenje dobrih djela;
Riječi “zatim je ponovo sišao u bunar i zagrabio vode svojom obućom, pa se, držeći je zubima, ponovo popeo i napojio psa”
» govore da trud u činjenju nekog dobra treba biti potpun i shodno mogućnosti
» Zahvala Allahu na blagodatima biva djelom, kao što biva i riječima;
“Allah mu je na tome bio zahvalan i oprostio njegove grijehe.”
» Ove riječi Poslanika spominju zahvalnost kao osobinu Allaha Uzvišenog. Od Njegovih lijepih imena jeste i Eš-Šekur, tj. puno zahvalan. Također se nazire veličina Allahove plemenitosti i širina oprosta;
» Isto nas upućuje na sljedeći zaključak: kada je nagrada ovakva u pogledu životinje, kako je tek u pogledu čovjeka i usluge njemu?!;
» Da ne treba podcjenjivati nijedno dobro djelo, makar bilo malehno;
Riječi “o Allahov Poslaniče, zar mi i u usluzi životinjama imamo nagradu?” svjedoče kolika je kod ashaba bila revnost i želja za spoznajom svakog puta koji vodi ka zadobijanju nagrade od Allaha;
Riječi: “u svemu što ima živu jetru je nagrada”
» ukazuju na mnoštvo načina da se uradi dobro djelo i postigne nagrada kod Allaha.
» U ovome je odgovor raznim organizacijama za zaštitu životinja koje tvrde da islam propisuje mučenje životinja. Naprotiv, islam je dao životinjama brojna prava na koja se mora paziti! Toliko da je učinio lijep odnos prema životinji uzrokom ulaska u Džennet[1], i učinio je mučenje životinje razlogom ulaska u vatru.[2]
Od hadisa koji govore o brizi za životinje u islamu su: “Allah je propisao dobročinstvo u svemu, pa kada ubijate učinite to na najljepši način, i kada koljete, izvršite to na najljepši način, neka jedan od vas naoštri svoju oštricu, i neka opusti životinju koju kolje.”[3] “Kada putujete po plodnoj zemlji, dajte kamili njezin udio od te zemlje, a kada putujete preko beskišne i neplodne zemlje, onda je potjerajte i ubrzajte njezin hod.”[4]
Prenosi se od Abdullaha ibn Dža'fera da je rekao: “Ušao je Vjerovjesnik u jednu od bašči ensarija radi neke potrebe, kad ono tamo devac. Pošto je ugledao Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi ve sellem, došao je i kleknuo kod Vjerovjesnika, te mu zasuziše oči, pa reče Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi ve sellem: “Ko je vlasnik ovog devca?” Potom dođe neki mladić ensarija, pa mu reče Vjerovjesnik: “Zar se ne bojiš Allaha u pogledu ove životinje koju ti je Allah dao u vlasništvo? Zaista se on meni žali da ga izgladnjuješ i iscrpljuješ.”[5]
Prenosi se od ‘Abdullaha ibn ‘Abbasa da je rekao: “Prošao je Allahov Poslanik pored čovjeka koji je stavio svoju nogu na vrat ovce, pa tako oštri nož, a ona ga prati pogledom. Pa mu reče Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem: “Je li to hoćeš da je usmrtiš dva puta?! Trebao si naoštriti nož prije nego si je polegao.”[6]
Od Mu'avije ibn Kurreh, a on od svoga oca prenosi da je rekao: “Kazao je neki čovjek: “O Allahov Poslaniče, zaista ja zakoljem ovcu pa joj milost u tome ispoljim.” On reče: “Kada se ti smiluješ ovci, Allah će se tebi smilovati.”[7]
Od Ebu Umame se prenosi da je rekao Allahov Poslanik,sallAllahu alejhi ve sellem: “Ko se smiluje pa makar pri klanju vrapca, Allah će mu se smilovati na Sudnjem danu.”[8]
Od Abdullaha ibn Mes'uda se prenosi da je rekao: “Bili smo na putu sa Allahovim Poslanikom, pa se on hitro udalji radi neke potrebe, a mi ugledasmo malehnu crvenu pticu sa dva mladunčeta. Uzesmo njezina dva ptičića, pa ona dođe i poče lepršati svojim krilima. Onda dođe Vjerovjesnik i reče: “Ko je zadao bol ovoj ptici njezinim mladunčetom? Vratite joj njezino mladunče!”[9]
Od predaja koje govore o blagom postupanju sa životinjama je i ona koju prenosi El-Musejjeb ibn Darim koji veli: “Vidio sam Omera ibnu-l-Hattaba da je udario kamilara i rekao mu: “Zašto stavljaš na svoju kamilu da nosi ono za što nema snage?”[10]
I vidio je čovjeka da oštri sječivo i uzima ovcu da je zakolje, pa ga je udario štitom i rekao: “Zar patiš živa stvora? Što to ne uradi prije nego si je uzeo?”
I ugledao je drugog kako vuče svoju ovcu da bi je zaklao, pa ga je udario štitom i rekao: “Nemao ti majku svoju, povedi je ka smrti na lijep način!”
Ugledao je Ibn Omer čuvara stoke na ružnom (neplodnom) mjestu, a onda je primijetio mjesto bolje od toga, pa je rekao čobaninu: “Teško tebi o pastiru, premjesti ih drugdje. Zaista sam čuo Vjerovjesnika da kaže: ‘Svaki je pastir odgovoran za svoje stado.’”
Rekao je Ibrahim ibn Sa'd: “Došao sam kod Salih ibn Kejsana u njegovu kuću, a on je lomio (hljeb) svojoj mački i hranio je, a zatim je mrvio (hljeb) svojim golubovima, ili golubu, i hranio ga.”
Ebu Ishak Eš-Širazi je prolazio nekim putem sa nekoliko svojih prijatelja, pa mu se ispriječio pas, te ga otjera njegov prijatelj, pa mu to zabrani šejh Eš-Širazi rekavši: “Zar ne znaš da je put zajednički i nama i njemu?”
Zbog mnoštva (kur'ansko-hadiskih) tekstova i predaja koje su došle u pogledu prava životinja, te značaja ove teme o kojoj je ulema mnogo govorila, isti su žestoko osporavali da se proglase ništavnim prava životinja i da se prema tome olahko odnosi.
Od takvih prvaka među ulemom je i Ibn Muflih El-Hanbeli koji je u svojoj knjizi El-Adabu-š-šer'ijjeh sastavio poglavlje naslovivši ga “Pokuđenost oduljivanja u stajanju stoke koja se jaše ili nosi teret preko potrebe“, a zatim je naveo govor El-Hattabija: “Neka ulema je smatrala pohvalnim da, kada se dođe kući, jahač ne objeduje prije nego li položi jahaćoj životinji.”
Drugi su izrecitovali stihove u značenju poput sljedećeg: “Pravo leđa je da počneš sa njezinom potrebom; ne hrani gosta dok ne položiš pred kobilom.”
Rekao je El-Munziri u svom djelu Et-Tergibu ve-t-terhib: Poglavlje o zastrašivanju (onoga) ko se iživljava nad životinjama, i onoga ko ubije životinju badava, ne radi jela, te šta je došlo u vezi naredbe o izvršenju ubistva i klanja (životinje) na najljepši način. Zatim je naveo (hadiske) tekstove u vezi toga.
Upitan je imam El-Kabisi, a on je od prvaka malikijskih učenjaka, o čovjeku koji želi da zakolje jarca, pa krene od mjesta odakle počinju rasti dlake, sa obje strane vilice, pa oguli kožu od toga mjesta dok ne dođe do grkljana i onda zakolje? Pa je odgovorio da je obaveza počiniocu tog bolnog čina da to ne radi kada pristupi jarcu.
Rekao je El-Mer'i El-Hanbeli: “Obaveza vlasnika životinje je da je hrani i poji, a ako se od toga sustegne bit će prisiljen, pa ako odbije, ili ne bude u mogućnosti (da je izdržava) bit će prisiljen da je proda ili iznajmi, ili zakolje ako je od stoke čije se meso jede. Haram je proklinjati životinje, tovariti ih preteškim (stvarima), musti ako muža šteti okotu, udarati ili žigosati u lice, te klati ako se njezino meso ne jede.”
Spomenuli su neki šerijatski pravnici da ako slijepa mačka pribjegne kući neke osobe, onda njezino izdržavanje mu postaje obavezom, jer ona nije u stanju da sama ode. Rekao je Ibnu-s-Subki o uposlenicima pošte: “Obaveza je na svakom poštaru da ne zamara svog konja, već da ga goni prema njegovoj snazi. Zaista je učestalo (kod poštara) galopiranje konjima na njima uznemiravajući način, tj. upropaste se konji ispod takvih jahača.”
Es-Subki je takođe u vezi zidara koji zidaju glinom rekao: “Njegova je obaveza da ne zida (glinom) na nekom mjestu prije nego li ga provjeri: da li u njemu ima neka od životinja ili ne. I zaista vidiš da mnogi među zidarima požuruju da postave (pečenu) glinu na zid, a možda slučajno time ubije ono što nije dozvoljeno ubiti, osim radi jela, poput vrapca i slično. Dakle, ubije ga sazidavanjem i uklapanjem u glinu, te iznevjeri emanet prema Allahu Uzvišenom sa strane ubistva te životinje.”
Rekao je pri spomenu konjušara: “Njegova je obaveza da ga iskreno timari, čisti krmu, i ispunjava emanet u tome, jer hajvan nema moć govora kojim bi se na njega požalio, osim da se žali Allahu.”
U knjizi Et-Teratibu-l-idarijjeh od El-Kettanija stoji: “Rekao je šejh Ebu ‘Alijj ibn Rihal u poglavlju o otimačini: …a ono što je spomenuto o zatvaranju ptice (u kavez) se odnosi na stanje kada u tome nema mučenja, izgladnjivanja i ižednjavanja, pa makar da se to desi i sa nemarnošću. Ili da se ptica zatvori sa drugom koja joj kljuca glavu, kao što to rade pijetlovi u kavezima kada jedan drugom kljucaju glavu, čak se dešava da pijetao ubije drugog pijetla. Sve ovo je haram po konsenzusu učenjaka, jer se učenjaci ne razilaze u pogledu zabranjenosti mučenja životinja bez razloga i koristi.”
Zatim je rekao: “Što se tiče koristi, njeno postojanje je moguće bez paćenja, i ovo, ako je zatvorio tu životinju samu ili sa onom koja je neće kljucati ili je postavio pregradu između njih, tako da ne mogu jedno drugom prići, i redovno je hrani i poji kao što to radi sa svojom djecom, i postavi pticama nešto na čemu će stojati, npr. neku letvu, a ne da ih ostavi da budu na zemlji bez ičega, jer će im to nanijeti štetu, pogotovo za vrijeme hladnoće.”
Zatim je El-Kettani, nakon dugog govora, rekao na kraju: “Zaista sam ovaj govor oduljio ovdje da bi se znalo da su sljedbenici islama prije nekoliko stoljeća pronikli u ono s čime sada nastupaju javno udruženja koja se zalažu za prava životinja u Evropi.”
Knjige historije spominju da su u islamskoj civilizaciji postojali posebni vakufi za liječenje bolesnih životinja, te vakufi za brigu o nemoćnim životinjama.
Pa molimo Uzvišenog Allaha da učini ponosnim islam i musliamane, a ponizi mnogoboštvo i njegove sljedbenike.
Iz djela: Četrdeset hadisa o odgoju i menhedžu, ovo je 13. hadis
Autor: šejh Abdulaziz ibn Muhammed ibn Abdullah es-Sedhan
Priprema i naslov: Put vjernika
Ostali hadisi iz iste knjige ovdje.
[1] Što svjedoči upravo ovaj hadis, posebno njegov drugi rivajet gdje izričito stoji da je Allah ovog čovjeka uveo u Džennet radi dobročinstva psu.
[2] Što je spomenuto u drugom hadisu, tj. hadisu o ženi koja je mačku vezivala ne dajući joj da sebi traži hranu, a nije je ni od sebe hranila.
[3] Muslim i sakupljači Sunena.
[4] El-Bezzar i El-Bejheki.
[5] Ahmed, Ebu Davud i El-Hakim.
[6] El-Hakim i El-Bejheki.
[7] El-Buhari u Edebu-l-mufred, El-Hakim.
[8] El-Buhari u Edebu-l-mufred, Et-Taberani.
[9] Ebu Davud i El-Hakim.
[10] Ibn Sa’d.
Između Haruna alejhis-selam i Faraonovih sihirbaza[1] se nije odvio razgovor, niti je vođena rasprava, niti im je bacio štap, a niti izvadio i pokazao bijelu ruku, ali su i pored toga rekli: “Mi vjerujemo u Harunova i Musaova Gospodara!”, a razlog tome je da su oni željeli obznaniti da je njihovo vjerovanje sljeđenje istine i menhedža[2], a ne osoba i mudžiza samo, i kao da oni kažu: “Mi vjerujemo u Gospodara Harunovog, koji (tj. Harun) nije sa nama razgovarao, i nije nam poništio sihr[3], kao što vjerujemo u Musaovog Gospodara”.
Prije osam godina, kada je Rusija počela vojnu intervenciju u Siriji, činilo se da je barbarizam u regiji isuviše značajan da bi ga međunarodna zajednica zanemarila.
Brojni izvještaji komisija Ujedinjenih naroda, kao i organizacija za ljudska prava i krivičnu odgovornost, te humanitarnih organizacija, dokumentovali su ratne zločine fotografijama, videosnimcima i svjedočenjima iz prve ruke. Svijet je gledao brojne incidente u kojima rakete uništavaju bolnice ili u kojima osakaćenu sirijsku djecu prekrivenu prašinom i krvlju izvlače iz ruševina uništenih stambenih zgrada.
Prema nekim procjenama, dokumentacija o ratnim zločinima u Siriji najjači je dokaz još od zločina koji su počinili nacisti u Drugom svjetskom ratu. Ipak, međunarodna zajednica nije reagovala. Niko nije odgovarao. Sirija je bila test za odlučnost svijeta o tome kako odgovoriti na brutalnog agresora koji opravdava napade na civile i bolnice. Nedjelovanje u Siriji dalo je Putinu zeleno svjetlo da počne još jedan brutalni rat kako bi progutao još jedan veliki komad teritorije od svog susjeda Ukrajine.
„Narod Sirije nije dobio adekvatnu međunarodnu zaštitu, a to je Kremlju i njegovim saučesnicima dalo osjećaj nekažnjivosti“, upozorio ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski. „Ruske bombe su uništavale sirijske gradove na isti način kao i naše ukrajinske gradove. Upravo u toj nekažnjivosti leži značajan dio trenutne agresivnosti Kremlja.”
On je u pravu. Jasno je da Putin, za kojim je Međunarodni krivični sud raspisao potjernicu u vezi sa zločinima u Ukrajini, primjenjuje istu taktiku koju je koristio u Siriji u posljednjem ratu. Od prošle jeseni svjedoci smo nove faze ruske invazije – sirijanizacije tog rata, u kojoj Rusija prvenstveno cilja na jednu grupu: civile.
Nova faza počela je imenovanjem generala Sergeja Surovikina, poznatog po brutalnim kampanjama bombardovanja u Siriji, za generalnog komandanta ruske takozvane specijalne vojne operacije početkom oktobra. Pedesetšestogodišnji general Ratnog zrakoplovstva nadgledao je nemilosrdno gađanje klinika, bolnica i civilne infrastrukture 2019. godine u Idlibu na sjeveru Sirije, koji drže pobunjenici, u pokušaju da se slomi volja protivnika i pošalju izbjeglice koje bježe u Evropu preko susjedne Turske.
Objavljeno je da je kampanja koja je trajala 11 mjeseci pokazala bezosjećajno zanemarivanje života otprilike tri miliona civila u tom području. Slično onome što je učinila u Siriji i Čečeniji, Rusija provodi dobro provjerenu strategiju iscrpljivanja civila kako bi primorala Ukrajinu na predaju.
Putinova propagandna mašina označila je sve sirijske civile u područjima pod kontrolom opozicije kao „teroriste“, baš kao što je svoju invaziju na Ukrajinu lažno nazvao kampanjom denacifikacije. Opsade Mariupolja i sada Bahmuta podsjećaju na opsade Halepa, Ghoute i Homsa.
Sjećam se beskrajnih poziva tokom proteklih 12 godina na humanitarnu zaštitu sirijskih civila od paklene kiše improvizovanih bombi Bashara al-Assada i ruskih raketa „tragača topline“, na koje se niko nije odazvao. Više od 63.000 ruskih vojnika „steklo je iskustvo u borbi“ u Siriji od septembra 2015.
Ruski ministar odbrane pohvalio se da su testirali „više od 320 vrsta različitog oružja“ u svojim vojnim operacijama u Siriji u kojima je ubijeno 87.500 ljudi, prema ruskim izvorima. Čak ni bolnice nisu pošteđene. Ruski rat u Siriji ciljao je doktore, bolnice i klinike, lišavajući zajednice zdravstvene zaštite. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) prijavila je 859 napada na zdravstvene centre od početka ukrajinskog rata, što je rezultiralo 101 smrtnim ishodom, a 136 osoba je ranjeno.
U periodu od 29. aprila do sredine septembra 2019. godine, dok su ruske i sirijske vladine snage napale posljednji pobunjenički džep u sjeverozapadnoj Siriji, napadnute su 54 bolnice i klinike na opozicionoj teritoriji. Prema sirijskim grupama za ljudska prava, Rusija je počinila više od 335 masakra i najmanje 1.083 napada na ključne civilne objekte, uključujući 201 napad na škole i 190 napada na medicinske ustanove. Oni su ubili najmanje 20.944 sirijskih civila u zračnim napadima korištenjem ilegalnog oružja poput kasetnih zapaljivih i „termobaričnih“ vakuumskih bombi.
U medicinskoj misiji u sjevernoj Siriji nakon niza ruskih napada na bolnice i gradove u januaru 2020. sreo sam dr. Loubnu Saad, lokalnu pedijatricu raseljenu s porodicom iz Maarat al-Numana. Saad je opisala užasavajuće uslove evakuacije iz svog grada, gdje većina ljudi živi u privremenim skloništima i nema osnovne potrepštine. Dizelskog goriva za grijanje ima malo i skupo je; porodice pale plastične kese i potrepštine za domaćinstvo kako bi se ugrijale.
„Djeca su traumatizirana“, kazala mi je. „Liječila sam djecu s teškom pothranjenošću i žene koje ne mogu dojiti djecu zbog psihičke traume i nedostatka dobre ishrane.“ Slične priče i događaji odigrali su se u Ukrajini prošle zime.
Uz prešutnu podršku Rusije, Assadov režim je upotrijebio zabranjeno hemijsko oružje, uključujući nervni plin i sredstva za gušenje, više od 300 puta protiv svog stanovništva. Rusija je spriječila Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda da istraži ove ratne zločine i dodijeli odgovornost, a Assad je nastavio izbjegavati Međunarodni krivični sud.
Ukrajinsko ministarstvo zdravstva zatražilo je od moje organizacije MedGlobal da pomogne u pripremi za mogući napad hemijskim oružjem. Bilo je izvještaja da bi Rusija mogla upotrijebiti takvo zabranjeno oružje protiv ukrajinskih gradova, što odražava ono što se dogodilo u Siriji. Bidenova administracija je također upozorila da bi Rusija mogla rasporediti hemijsko ili biološko oružje u Ukrajini – a sada je Rusija najavila da će rasporediti taktičko nuklearno oružje u Bjelorusiji.
Kao i u Siriji i gotovo svim bolnicama širom svijeta, ukrajinske bolnice su loše opremljene da odgovore na hemijska ratna sredstva. Nedostaju im protivotrovi, uređaji za detekciju, odgovarajući uređaji za ličnu zaštitu, jedinice za dekontaminaciju i medicinski protokoli za liječenje.
Kada je Rusija prvi put intervenisala u Siriji, tadašnji američki predsjednik Barack Obama pretpostavio je da će Putin biti uvučen u sirijsku „kaljužu“. Pustio je Assada da ne odgovara 2013. nakon što je prešao američku crvenu liniju i upotrijebio nervni plin, utirući put za sirijskog predsjednika da nastavi koristiti hemijsko oružje u narednih pet godina. Putin je protumačio Obamino oklijevanje kao zeleno svjetlo da izvrši invaziju na Ukrajinu, prvo 2014, pa opet 2022.
Autor: Zaher Sahlouh
(Al Jazeera)
Armija pravednih halifa je bilo glavno vojno tijelo u oružanim snagama hilafeta pravednih halifa (الخلافة الراشدة) tokom muslimanskih osvajanja u 7. stolječu, i služila je uz mornaricu pravednih halifa. Armija je održavala visok nivo discipline, strateškog junaštva i organizacije. U svoje vrijeme, Armija je bila jedna od najsnažnijih i najefektivnijih vojnih snaga u svijetu.
