Širenjem dominacije Tahriru-Šama na slobodnim teritorijama otkriven je očigledan ruski pritisak na Tursku. Rusija od Turske kao pokrovitelja pobunjenika zahtjeva eliminaciju džihadskih elemenata, ali Turska odbija da uđe u direktnu konfrontaciju s njima. Ali, da krenemo ispočetka…
1. januara ove godine došlo je do nove eskalacije sukoba između saveza Tahriru-Šam (HTŠ) i pokreta Nuruddin-Zinki koji je dio Nacionalnog fronta za oslobođenje kojeg podržava Turska. Kao rezultat tih sukoba Tahriru-Šam je uspio protjerati Nuruddin-Zinki te slomiti skupine Ahraru-Šam i Sukuri-Šam koje su se pridružile Zinkiju u borbi protiv HTŠ-a. Kako je HTŠ izašao kao pobjednik u unutarnjoj bitci, uspio je zadobiti kontrolu nad gotovo svim strateškim područjima u Idlibu te administrativne ovlasti prenijeti na ”civilnu vladu” odnosno ”Vladu spasa” koju podržava HTŠ. Vojna operacija HTŠ-a mogla bi se podijeliti u dva koraka koji će, smatraju stručnjaci, imati ozbiljne posljedice po rusko-turski sporazum iz Sočija.
Prva faza: Uklanjanje Nureddin-Zinkija
Tahriru-Šam započeo je široku vojnu kampanju protiv pokreta Nuruddin-Zinki u zapadnom Halepu kako bi ga raspustio. Kao povod za kampanju HTŠ je iskoristio slučaj svirepog ubojstva petorice njihovih boraca od strane pripadnika Zinkija te navodno odbijanje provedbe sporazuma o izručenju svih osumnjičenih.
Nakon što je HTŠ pokrenuo vojnu kampanju na Zinki, prvenstveno na strateški grad Darat Izza koji povezuje zapadni Halep s Afrinom, Zinki je pružio snažan otpor. Međutim, kako je strateško brdo Šejh Barekat palo pod kontrolu HTŠ-a, borci Zinkija povukli su se iz grada 2. januara. Nakon gubitka strateškog grada, generalna komanda Nacionalnog fronta za oslobodođenje proglasila je opću mobilizaciju, međutim, mobilizirali su se samo Ahraru-Šam i Sukuri-Šam dok su se ostale frakcije koje čine jezgro fronta držale po strani.
4. januara Tahriru-Šam je uspio ovladati svim područjima koja je držao pokret Nuruddin-Zinki čiji ostaci su kasnije pobjegli u regiju Afrin, ostavljajući iza sebe tenkove i drugo teško naoružanje. Tijekom borbi između HTŠ-a i Zinkija izbili su sporadični sukobi između HTŠ-a i Nacionalne vojske (Štit Eufrata), ali je HTŠ odbio sve napade. Te noći ruske zračne snage bombardirale su područja koja je HTŠ zauzeo u zapadnom Halepu.
5. januara, Tahriru-Šam je počeo vršiti pritisak na grad Atarib koji je poznat po mržnji prema mudžahidima a neki su ga čak nazivali demokratskim bastionom sjeverozapadne Sirije. Kako je pokret Nuruddin-Zinki poražen, predstavnici Atariba dogovorili su sa HTŠ-om predaju grada. Borci HTŠ-a sutradan su profedilirali gradom i uspostavili kontrolne tačke.
Druga faza: Raspuštanje Ahraru-Šama
6. januara, Tahriru-Šam je započeo drugu fazu vojne kampanje kako bi slomio pokret Ahraru-Šam koji je nekoliko dana ranije izveo relativno snažan napad na uporište HTŠ-a u Sarakibu kako bi pomogao Zinkiju. Nakon svega par dana sve jedinice Ahraru-Šama u oblasti Al-Ghab pristale su na predaju. Ahrar će predati teško naoružanje i teritorij u zamjenu za slobodan odlazak u Afrin. Time je HTŠ uspio izolirati Ahrarove snage u gradovima Ariha i Maraat al-Nu'man.
10. januara, Tahriru-Šam i Ahraru-Šam zajedno sa brigadom Sukuri-Šam potpisali su potpuni prekid vatre. Sporazumom se predviđa prekid neprijateljstva, razmjena zarobljenika, uklanjanje svih kontrolnih tačaka unutar regije te ujedinjenje svih područja pod upravu Vlade spasa što znači da će Tahriru-Šam ovladati svim Ahrarovim teritorijama.
Posljedice za Sporazum iz Sočija
Širenjem dominacije Tahriru-Šama na slobodnim teritorijama otkriven je očigledan ruski pritisak na Tursku. Rusija od Turske kao pokrovitelja pobunjenika zahtjeva eliminaciju džihadskih elemenata, ali Turska odbija da uđe u direktnu konfrontaciju s njima. Smatra se kako je ovim ozbiljno narušen rusko-turski sporazum iz Sočija. Prema sporazumu, duž linije fronta oko Idliba trebala je biti uspostavljena demilitarizovana zona koja će naknadno biti očišćena od ”radikalnih elemenata”. Druga tačka sporazuma jeste otvaranje strateške autoceste M4 i M5 koje povezuju Latakiju i Damask s Halepom, ali kako je Tahriru-Šam zauzeo zapadni Halep i Maraat al-Nu'man, to nije moguće. Može se reći da je Tahriru-Šam preuzimanjem Maraat al-Nu'mana stekao veliku potičku moć budući da sada, ako Turska i Rusija žele otvoriti autoput, može tražiti nešto veliko zauzvrat.
Prevagom Tahriru-Šama nad revolucionarima pojavljuju se četiri realna različita scenarija sudbine Idliba:
- Pokretanje turske vojne operacije u Idlibu kako bi se područje očistilo od HTŠ-a,
- Tursko odobravanje vojne operacije Asadovog režima i Rusije na Idlib, uz uspostavljanje humanitarne sigurnosne zone uz tursko-sirijsku granicu,
- Transformacija HTŠ-a u prihvatljivu strukturu (integracija u Vladu spasa),
- Zamrzavanje spora oko Idliba i dobivanje vremena.
Čini se da je prvi scenarij najnevjerovatniji među ostalim. Stalni prioritet Turske je borba protiv kurdskih milicija i ona kao da ne vidi ostale ”terorističke skupine” na terenu. S američkim najavama o povlačenju, Turska se maksimalno usredotočila na ofanzivu na Manbidž i teritorij istočno od Eufrata. Osim toga, turska vojska mora se usredotočiti na Egejsko, Crno i Sredozemno more dok se bori protiv kurdskih seperatista u Turskoj, Iraku i Siriji. Stoga turska vojska najvjerovatnije neće htjeti sudjelovati u još jednoj krvavoj borbi u Idlibu, borbi čiji ishod je upitan.
Drugi scenarij za odobrenje Asadove i ruske vojne operacije prema Idlibu je najgori mogući scenarij za Tursku. U tom slučaju doći će do ogromne humanitarne katastrofe, a Turska bi na granici imala milione izbjeglica koji žele ući. Budući da Turska već zbrinjava preko 4 miliona sirijskih izbjeglica, ovaj scenarij bi mogao biti katastrofalan ishod za Tursku. Također, ofanziva na Idlib izisikuje ogromne troškove za Rusiju a budući da se u Idlibu nalazi oko 40.000 prekaljenih pobunjeničkih boraca, troškovi se mogu mjeriti u milijardama dolara.
U teoretskom trećem scenariju Turska bi mogla prihvatiti transformaciju Tahriru-Šama u neku prihvatljivu strukturu čime bi ublažila ruski pritisak i odvela Idlib u proces tranzicije. Posljednja transformacija grupe Ebu Muhammeda el-Dževlanija te udruženje sa preostalim grupama kao što su Fejleku-Šam i Džejšul-Izza je možda i najbolja solucija za Idlib, međutim, Zapad niti Rusija nikada neće priznati bilo koje opozicijsko tijelo u kojem se nalazi Džebhetun-Nusra. Nusra je zbog starih veza sa Al-Kaidom obilježena za sva vremena i koliko god da tvrdi kako nema više ništa s njom te kako je nezavisna sirijska grupa, SAD, Evropa i Rusija to neće nikada prihvatiti.
Četvrti scenarij za budućnost Idliba jeste odgoda nasilnog slamanja dominacije Tahriru-Šama i provedva privremenog rješenja za Idlib dok se situacija istočno od Eufrata ne razjasni i smiri. Za rusku stranu vojna operacija na Idlib bi bila jako skupa i zahtjevala bi dodatnih nekoliko desetaka hiljada pripadnika šiijskih milicija. Operacija na Idlib vjerovatno bi traja mjesecima a HTŠ kao pokret sa velikim broj pristalica bi kao odgovor na nju mogao otpočeti sa vršenjem napada na vojne ciljeve unutar Rusije tako da će se Rusija vjerovatno složiti ukoliko Turska izrazi želju da snage ”Štit Eufrata” iz sjevernog Halepa nasilno uklone HTŠ u Idlibu.
(Ummet Press)
