Velikan islama – Ibn Tejmijje I dio

Popularno na sajtu

Nema sumnje da ljudi potpadaju pod uticaj vremena u kojem žive. Oni se jednostavno rastope u pravcima i kretanjima njihovog vremena. Aktuelni momenat, običaji i tradicija sigurno utiču na čovjeka u periodu dominacije smutnje i društvenog rasula.

Kod nekih ljudi društveni momenat djeluje upravo suprotno kada društvena smutnja predstavlja pokretačku snagu razmišljanja o mogućim promjenama i reformama. Isto tako i društveno rasulo nalaže potrebu za istraživanjem razloga kolektivnog zla i kako to isto zlo otkloniti.

Mi ne možemo upoznati ličnost Ibn Tejmijja prije nego li pogledamo uvjete vremena u kojem je odrastao i intelektualno napredovao.

Hajdemo zaviriti u tradiciju tog vremena i u njegova kretanja kako bi nam se lahko i ispravno pojasnila težina Ibn Tejmijjevog djelovanja i njegovog tadašnjeg uticaja.

Ibn Tejmijje je svjedok njegovog vremena. To je vrijeme ispunjeno poniženjima, razjedinjenošću, nepravdom i despotskom samovoljom. Jači je vladao nemoćnim. Vladar je nepravedno upravljao imovinom podanika.

Ibn Tejmijje je uvidio potrebu za reformama. Lijek mu je bio na dohvat ruke, to je Allahova Knjiga, sunnet Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, postupci ashaba, radijAllahu anhum, i djelovanje tabi'ina.

Njegovim pozivom je ciljao iskorijenjivanje novotarija u vjeri i usmjeravao je ljude ka prihvatanju plemenitosti, pozitivnog morala i pravde. U tome se pozivao na metodologiju djelovanja prvih naraštaja selefus-salih.

Mi ćemo u kratkim crtama opisati političko-društveno-vjersko-ideološki momenat njegovog vremena. Ukazaćemo na poziciju filozofskih sekti i ono kako su te sekte evoluirale u to vrijeme.

Ako se upustimo u definiranje tog vremena sa političkog aspekta, onda ne možemo, a da ne uperimo pogled ka Šamu[1] i Egiptu. Ukazaćemo na ulogu koju su odigrali u ratovima i bitkama koje su se odigrale u ove dvije zemlje. To iz razloga što je Ibn Tejmijje dio svog života proveo u Šamu, a dio u Egiptu gdje je kao malodobno dijete sa njegovom porodicom odselio iz Harrana ispred nadolazeće osvajačke mongolske vojske. To se dogodilo 667. godine po Hidžri.

Politička situacija

Srednji vijek je vrijeme u kojem je Egipat svjedočio dinamičnu promjenu unutrašnjih državnih uređenja. Prvo je bilo uređenje tulunida. Nakon njih na red dolazi dinastija ahšedina. Nakon ovih na scenu nastupa dinastija fatimida.

Stanje ovih državnih uređenja u praksi vodi istovjetnu politiku mirnog života. Ne uzima se u obzir izučavanje historiskih događaja od kojih će jedan itekako iznenaditi stanje tih državnih aparata.

Situacija unutar države se nije skoro niučem mijenjala. Jedan vladar odlazi da bi drugi zauzeo njegovo mjesto. Jedno državno uređenje propada da bi ga drugo uređenje zamijenilo.

Tako je bilo činjenično stanje sve do trenutka kada su krstaši izvršili agresiju na Istok krajem jedanaestog stoljeća. To je stvar koja za sobom povlači munjevitu promjenu unutrašnjih previranja što je na koncu rezultiralo padom fatimidske dinastije. Vlast preuzima država ejubida.

511. godine po Hidžri država ejubida odigraće veliku ulogu koju će predvoditi Salahudin el-Ejjubi. Salahudinu je pošlo za rukom da u dvanaestom stoljeću udari temelje njegove države. Njegovi nasljednici jednostavno nisu uspijeli održati tu državu snagom Salahudinove politike.

Naprotiv, ubrzo nakon Salahudinove smrti, njegovi sinovi su se međusobno razdvojili. Bili su nemoćni u očuvanju sktrukture njihove države od različitih opasnosti i porodične konkurencije. Tada su svoj oslonac potražili kod memluka koji će braniti njihove vanjsko-unutarnje interese.

Nije dugo vremena prošlo a memluci su već dominirali Egiptom. Država ejubida je jednostavno doživjela krah a memluci sada preuzimaju vlast. Memluci su naslijedili ejubide u Egiptu i Šamu ali su morali pojačati svoju državu u izuzetno teškim okolnostima kako izvana tako i unutar iste.

Izvana su krstaši ojačali svoje stope u Šamu i nekim djelovima Iraka. Nakon toga su krenuli putem Egipta i doline Nila.

Unutar memlučke države Mongoli su pregazili daleki Istok i predstavljali su realnu prijetnju cijeloj državi. Ova prijetnja prevazišla je prijetnju krstaša.

Holako je uspio udariti čvrste temelje mongolske države na tlu Persije. To znači da će halifat abasida uskoro stupiti na scenu.

Istok je pogođen velikom nesrećom. Mongoli su u potpunosti opkolili to podneblje.

Ibnil-Esir (Ibnil-Ethir) u velikoj tuzi kaže: „Muslimani nikada nisu bili pogođeni većom nesrećom od trenutka poslanstva njihovog Vjerovjesnika. Niko od naroda nije iskušavan Tatarima kao što je to bio slučaj sa muslimanima. Stigli su sa Istoka. Ko god je čuo o njihovim zlodjelima ostao je zaprepašćen.“

I zaista, mongolska agresija nad Irakom je bila najveća katastrofa islamskog svijeta. Sjedište abasidske države u Iraku je protjerano iz Bagdada. Pregaženi su tragovi islamske civilizacije i njene kulture. To je itekako uticalo na stanje Egipta i Šama.

658. godine po Hidžri vlast nad Irakom i Horasanom preuzima tatarski vladar Holako. Njemu je sada put prema Šamu širom otvoren. Krenuo je sa svojom vojskom preko Eufrata. Nije dugo trebalo da Tatari osvoje Halep, a zatim i Damask. Tako su stigli do Gaze na putu prema Egiptu.

Holako je tada poslao njegove poslanike u Egipat. Nosili su pismo prepuno prijetnji tamošnjem vladaru El-Meliku el-Muzeferu Katzu. Holako je pismo započeo riječima: „Od kralja svih kraljeva, istočno i zapadno!“ Nakon toga je nastavio: „Vi sada trebate bježati, a mi vas moramo juriti! Koja će vam zemlja pružiti utoćište!? Kojim ćete putem pobjeći!? Koja će vas država zaštiti!? Nema vam spasa od naših sablji!“

Međutim, srce kralja El-Melika el-Muzefera Katza nije zatreperilo od straha. Holakove prijetnje ga nisu prestrašile. Naprotiv, on se pripremio za rat još od vremena kada je čuo kako su Tatari pregazili Šam a i to kako su naumili krenuti protiv Egipta. Naumio je da se na otvorenom sukobi sa njima i već im je pripremao zasjede. Od Egipta do Šama, svi su ga prihvatili za svojeg zapovjednika. Tako se sa svojom vojskom uputio u pravcu Šama.

Dvije vojske su se sukobile kod mjesta zvanog Ajnu Džalut. Borba je bila veoma žestoka. Završena je porazom Tatara koji su pobjegli u pravcu grada Hims (Sirija).

Eto, vidimo kako su politički preokreti u Egiptu i Šamu postojana karakteristika tog vremena. To je period velikih događaja i ratova. Konstantno prisustvo sukoba i ratova proizvodi atmosferu nestabilnosti. Čak i izabrani velikani iz redova ummeta uzimaju aktivno učešće u ratovima i džihadu.

Društveno stanje

Društveni sastav Egipta i Šama u to vrijeme odlikuje nacionalna raznolikost protkana različitim običajima, baštinama i moralnim kodeksima. Oni su gradili i osebujan pogled na svijet. Ovi narodi su isprepleteni jedni s drugima u sjenci ratova i mira. Ovaj čudan spoj u društvu ostavlja psihološko-ideološke ožiljke na koje islamski svijet nije navikao.

U Egiptu se najednom susreći Egipćani, Turci, stanovnici Šama i stanovnici Iraka iz kojeg su pobjegli nakon rušenja Bagdada. Tu je također bilo Frandžana,[2] Tatara, Jermenaca i Jevreja.

Oni su živjeli sa njihovim tradicijama, običajima i moralnim kodeksima. To je bila hrđava i posve izujedana zajednica bez ikakve pritvrđene stabilnosti. Naprotiv, tamo su vladali nemir, haos i postojano komešanje. Onda je normalno da se društvo poput ovog sastoji od različitih klasa gdje jedna drugoj namjeće vlastitu dominaciju.

Dakle, unutar tog društva djeluju dvije velike sile. Svaka od njih posjeduje moć direktnog uticaja:

1. Vlastodršci. Njihov prvenac je sultan koji je u svemu imao lavovski udio i direktan autoritativni uticaj.

2. Ulema, islamski pravnici i uticajne vjerske ličnosti. Najpopularniji su bili Izuddin ibn AbdusSelam, Muhjuddin En-Nevevi i Ibn Tejmijje.

Ti učenjaci i islamski pravnici nisu osjećali strah od ukora ljudi kada je u pitanju Allahova vjera. Tako je njihov autoritet ispunio srca vladara i sultana, a i svih ljudi općenito jer je njihova dosljednost islamu i privrženost znanju bila odveć poznata činjenica.

Treća klasa tog društva je bila sastavljena od trgovaca, proizvoditelja i poljoprivrednika. Dolaze iz redova običnog naroda. Oni su iscrpljeni i iskorišćavani. Uskraćeno im je uživanje u plodovima rada zbog neopravdanih poreza koji su potpuno savili njihova leđa.

Ibn Tejmijje i islamski pravnici su revnosno radili na podizanju „embarga“ sa ovog već iscrpljenog društvenog sloja. Suosjećajući sa njima, oni su od vladara tražili otklanjanje nepravde i diktatorije sa „vrata“ naroda. Tražili su od vladara da podržavaju vjerske propise i da čine dunjalučko dobro.

Neki iz redova uleme i vjerskih ličnosti posebno su se isticali po tom pitanju. Živjeli su ugodnim životom zahvaljujući obilnom darovanju sultana i vladara koji su ih postavljali na visoke položaje. Pokušavali su ih potkupiti. To znači odobravanje vlasti od strane tih učenjaka. Tako bi srdžba ili zadovoljstvo naroda bio rezultat komunikacije između učenjaka i vladara na vlasti.[3]

Vjersko-ideološki momenat

Nakon ovog kratkog pregleda političko-društvenog stanja u kojem je Ibn Tejmijje živio, sada ćemo baciti hitar pogled na vjersko-ideološki momenat tog vremena. To će nam omogućiti da u potpunosti obuhvatimo razne segmente svakodnevice u životu Ibn Tejmijja.

Fenomen vjerske aktivnosti je raznovrstan u to vrijeme. Najaktuelnije je oživljavanje abasidskog halifata u Egiptu kroz organizaciju sudskog sistema i utjemeljivanja vjerskih institucija i briga o njima. Oživljavanje abasidskog halifata u Egiptu izaziva dodatno povećanje vjerske aktivnosti u zemlji. O tome govori Es-Sujuti: “Kada je Egipat postao sjedište halifata, unutrašnje stanje se potpuno promjenilo. Islamske parole su dobile na intenzitetu. Dominira sunnet Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem. Bid'at[4] je poražen. Egipat postaje boravište učenjaka i stjecište pobožnjaka.“

Što se reforme sudstva tiče, memluci su autoritativno promjenili sudski sistem u Egiptu. Ejubidska dinastija je mjesto vrhovnog sudije rezervirala samo za pripadnika šafijske pravne škole. Međutim, sada su sve pravne škole ehlus-sunne wel-džema'a imali svog kadiju.

Sukob Ibn Tejmijja sa društvenom zajednicom

U zajednici poput ove, Ibn Tejmijje odrasta na način nesvojstven za pripadnike tog društva. Generacija je odrastala sa shvatanjem da se islam treba naslijedti poput kakvog materijalnog dobra. Tako su ljudi predavali srca i duše njihovim očevima, učenjacima i zajednici muslimana. Oni su potpuno pokorno i nijemo prihvatali već plasirane legende i mnogobožačke fantazije sufizma i slijepog slijeđenja istog.

On je odrastao u ovom društvu shvatajući Allahove jasne dokaze. Duboko je ubjeđen u Allahovu blagodat prema njemu. On shvata da Ga je njegov Gospodar stvorio u utrobi njegove majke kada nije bio svjestan ničega kao što je i one prije njega stvorio, kao što stvara i sve ostale ljude.

Uzvišeni Allah je njemu olakšao puteve znanja time što mu je dao sluh, vid i iskreno srce, a i time što je u njemu i u horizontima oko njega dao jasne dokaze i zakone koji se ne mijenjaju i ne trpe ljudsku modifikaciju. To isto je dao ljudima prije i poslije njega. Međutim, Ibn Tejmijje je u potpunosti shvatio da je to davanje njegovog Gospodara. Njegovo shvatanje islama ga je naučilo da ne smije nijekati istinu.

Njegova iskrena spoznaja Gospodara odvraćala ga je od poricanja Njegovih blagodati a i to da tendenciozno protumači Allahove ajete slijedeći govor ili stav nekog od ljudi.

Širio je istinu koju je upoznao. Ljude je pozivao da se okanu slijepog slijeđenja i da se povrate Časnom Kur'anu i sunnetu, da se pokore propisima, govoru, naređenjima i zabranama koje su neposlušno odbacili. Ovim je on namjeravao samo blagodat Uzvišenog Allaha. Javno je obzanjivao Njegove ajete i zakone iz zahvalnosti na Njegovim blagodatima. On je svoje suparnike sasvim odbacio jer je znao da sebi ne mogu pomoći pa tako i njemu nisu bili od koristi.

Međutim, ljudi su se prema njemu odnosili poput onih što su se suprotstavljali Allahovim poslanicima jer je njegov poziv bio poziv Allahovih vjerovjesnika, da samo Njemu Jedinom robuju, da se okanu poniženja robovanja prema čovjeku i da se na taj način uzdignu na stepene savršenstva time što će sebe osloboditi okova čovjekove nepravde i njegove strasti.

Šejhul-islam je to strpljivo podnosio i dosljedno se borio. Krenuo je na megdan sukoba naoružan snagom argumenata. Njegova municija je bila riznica Kur'ana, sunneta, retorike, ustrajnosti, iskrene namjere i sažaljenje prema bolesnicima koji ne osjećaju upropašćavajuće bolesti unutar njihovih srca i duša.

On je naoružan krenuo na megdan oslanjajući se samo na njegovog Gospodara. Slijedio je ono što je Allah objavio Njegovom robu i Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem. Hodao je stopama ovog plemenitog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, i tu je ulagao svu svoju energiju. Ispred sebe je postavio cilj koji je konkretno obilježio. Cilj je bio strah od Uzvišenog Allaha, spasiti samoga sebe i ummet kompromitovan slijepim slijeđenjem onoga što mu oduzima snagu na svim poljima.

Tako se rasplamsala bitka između Ibn Tejmijja i njegovih suparnika i njihovih podržavača iz redova državnih velikodostojnika a i samih državnika. Nije se prestravio njihove brojnosti niti pak njihovog društvenog uticaja. Nije tugovao niti se žalostio zbog onoga što ga je pogodilo od njihove torture i hapšenja.

Naprotiv, to mu je samo povećalo snagu. Potvrdilo je njegovu ustrajnost na Istini i produbilo je njegovu pronicljivost i hrabrost protiv njihove zablude. To ga je itekako uzdiglo u očima njegovih suparnika.

Mogli su ga likvidirati i to veoma lahko, posjedovali su sredstva za to, međutim, oni su se uplašili tog postupka jer im je Allah, subhanehu we te'ala, unio strah u srca kako bi preko jezika Ibn Tejmijja pomogao poziv u Istinu a i da obasja put ljudima koji žive u tmini neznanja i slijepog slijeđenja. Onda su se okrenuli protiv njegovih učenika, ali i njih nisu uplašili. Nakon toga su konfiskovali njegove knjige. Iz nekih knjiga su pocijepali srž teme tog djela dok su neke knjige jednostavno sakrili. Sav njihov trud je bio uzaludan.

Nastaviće se, inšaAllah…

Napisao: Halid AbdulLatif es-Seb'i el-Ilmi
Izvor: Stazomislama.com

Drugi dio teksta ovdje.

Fusnote:

[1] Šam – drevna Mesopotamija ili preciznije, podneblje današnje Sirije, Jordana i Palestine, Prim.Prev.
[2] Naziv za tadašnje kršćane nakon odlaska krstaških vojski.
[3] Identično ista situacija se odvija unutar velikog broja „islamskih“ zemalja a posebno onih u Arapskom zaljevu, Prim.Prev.
[4] Bid'at – novotarija.

Nove objave

Islamske teme

Islamske teme

Nema poruka za prikaz