Kolateralna šteta: Utjecaj Guantanama na porodicu

Piše: Ahmed Rabbani

Ahmed Rabbani je zatvoren u Guantanamu bez suđenja već 18 godina. Opisuje kakav je to utjecaj imalo na njegovu djecu.

Ahmed Rabbani je pakistanski Rohinja i trenutno je u zatvoru u zaljevu Guantanamu. Nakon razvoda 2002, tek se bio ponovo oženio i tada to nije znao, ali njegova supruga je već bila trudna kada je zarobljen u Karachiju 10. septembra 2002. Njegov najmlađi sin je rođen nakon devet mjeseci. Nikada se nisu sreli.

Uhapsile su ga pakistanske vlasti i predale SAD-u, a potom je odveden u mračni zatvoru u Kabulu gdje kaže da je mučen 540 dana. Vjeruje se da je pogrešno identifikovan kao Hassah Ghul, pakistanski član Al-Kaide.

Kasnije se saznalo (u izvještaju američkog Senata o ispitivanjima CIA-e 2014) da je SAD zarobio Ghula i da ga je kratko držao u mračnom zatvoru, ali da ga je potom pustio da ide nazad u Pakistan. Ubijen je u napadu dronom 2012. Ahmed je u međuvremenu, prebačen u Guantanamo.

Od 2013, Ahmed štrajkuje glađu u mirnom protestu protiv pritvora. Svaki dan ga prisilno hrane. Ima starije sina i kćerku iz prvog braka koji su sada u ranim 20-im. Ovo je njegov opis utjecaja njegovog pritvora bez suđenja na njegovu djecu (čija su imena izostavljena zbog privatnosti). Diktirao ga je svom advokatu za ljudska prava Cliveu Staffordu Smithu:

Razgovarao sam s najmlađim sinom preko Skypea, a poziv je ugovorio Crveni križ, i pitao sam ga „Živiš izolovanim životom i ne ponašaš se kao običan 17-godišnjak. Depresivan si i razmišljaš nejasno i introvertan si. Zašto to radiš sebi i šta ja mogu učiniti da ti pomognem da izađeš iz tog?“

Odgovorio mi je, plačući dok je pričao, „Tata, dok sam odrastao bio sam uplašen i prestrašen. Kada sam bio mali, majka i nana mi nisu dale da izlazim iz kuće osim kada sam išao u školu. Tako su se bojale da ne izgube mene kako su izgubile tebe: da će neko doći, zgrabiti me i predati me Amerikancima. Također su se plašile da će se lokalni zvaničnici okomiti na nas zbog novca.“

„Moja majka ne želi da tražim išta od bilo koga, čak ni od mojih amidža ili tetaka – njenih sestara. Tako smo siromašni, nikada ne vidimo ribu i piletinu, osim na tržnici. Znam da ti štrajkuješ glađu već osam godina, i da kuhaš za druge ali ne možeš jesti – tako je, pretpostavljam, živjeti preko puta tržnice i nikada ne moći okusiti dobre stvari koje tamo prodaju. Iskradem se s vremena na vrijeme, kada vlasnici trgovina bacaju pokvarenu hranu i šunjam se tamo kada oni odu da to pokupim.

„Sada imam skoro 18 godina, ali i dalje ne mogu izlaziti slobodno, i sve zbog svega što se desilo tebi.“ Jecao je dok je to govorio, a i ja plačem svaki put kada na to pomislim.

Razgovarao sam i sa svojim starijim sinom. „Baviš se karateom i drugim borilačkim vještinama. Zašto se plašiš života? Zašto ne živiš slobodno?“

Odgovorio je „Tata, kada sam bio jako mali, kada sam imao nekih sedam godina, moji majka, nana i dedo su mi lagali i rekli su mi da ti radiš u Saudijskoj Arabiji. Istu su laž rekli i mojoj sestri. Svojim prijateljima smo govorili da naš otac radi u Saudijskoj Arabiji, pa smo i mi naučeni da varamo. Kada smo otkrili da si u zatvoru i da ne radiš u Saudiji, bili smo mladi i zbog tog smo se ljutili na tebe i na naše dedu i nanu jer je naš život toliko godina bio laž.“

„Ipak, i dalje lažem drugima. Znam da te muče i grozno tretiraju. Ali isuviše sam se stidio da ispričam svojim prijateljima o tebi. Nisam u stanju dokazati da si nevin ako me iko izazove, iako to u dubini duše vjerujem. To me čini dvostruko zabrinutim jer sada brinem da činim zločin protiv tebe.“

„Kada sam shvatio šta se desilo 11. septembra i neposredno poslije, počeo sam razumijevati strah koji je zarobio sviju. Shvatio sam i ugnjetavanje i nepravdu koja je načinjena muslimanima, nešto preko mučenja kroz koje si ti prošao. Također, shvatam užas tvog dugog zatvora.“

„Ali sada je izgleda tu još jedna laž. Ponavljaš nam da ćeš biti pušten, a to se ne događa. To znači da ja i dalje odrastam strahujući da bi se užasna nepravda mogla i meni dogoditi, u svaki čas. To je imalo veliki utjecaj na moju vjeru. Naučio sam cijeli Kur’an napamet. Onda mi je bilo teško biti religiozan kada se tebi čini takva nepravda. Počeo sam zaboravljati to što sam zapamtio. Mislim da sam to uradio zato što, psihološki, nisam želio patiti na način na koji si ti patio zbog svojih vjerskih uvjerenja.“

Moja kćerka je napamet naučila 15 dijelova Kur’ana, a onda je stala. Pitao sam je „Zašto si stala? Došla si tako daleko, zašto nisi naučila i ostatak?“

Odgovorila je „Ako bi se neko našalio ili me ismijavao zato što mi je otac u zatvoru, ja bih zašutjela, ne bih mogla progovoriti. Kada sam jednom s tobom razgovarala telefonom, moja tetka je bila s nama i našalila se ‘Otac ti je u zatvoru i izgleda da neće biti oslobođen.’

„Bila sam tako zatečena tom jednostavnom izjavom da nisam mogla govoriti, čak te nisam mogla ni pozdraviti. To mi se desi svaki put kada se neko našali ili mi uputi komentar – budem zaprepaštena, ostanem bez teksta i ne budem u stanju izustiti ni riječ.“

„Moja tetka je pitala tebe, moj oče ‘Ako nam daš dozvolu, povući ćemo je iz škole jer nije u stanju razgovarati s ljudima, sjedi u ćošku, potpuno tiha.’ Kao moj otac dao si dozvolu da se ovo okonča, jer nije bilo smisla mučiti me školom.“

Nedavno sam pitao kćerku planira li se udati. Rekla je „Ko će pristati da me oženi kada sazna da mi je otac zatvoren u Guantanamu? Ko bi uprljao svoju reputaciju i karakter na taj način? Ko god bi me oženio, jednog dana će iskoristiti tvoju situaciju u Guantanamu protiv mene. Moje ćutanje i moja ljutnja su još tu. Plašim se da će to ukaljati svakoga ko bi me oženio. Brinem se da bi se razveo od mene, a to bi me dovelo u daleko goru situaciju. Udat ću se kada te puste.“

Rekla mi je to jasno i iskreno. Pogodilo me u srce.

To je situacija u kojoj su moja djeca. Plačem kad pomislim na užas koji ih ispunjava zbog mjesta na kojem sam ja. Svaki put kada kažem da ću biti oslobođen, sada je prošlo više od 18 godina, oni misle da je to laž. Kažu mi: „To ti vjeruješ, ali američke vlasti te nikada neće pustiti.“ Kažu da će me sresti tek kad budem u mrtvačkom kovčegu. Bit će prekriven vijećem, ali moje tijelo će se početi raspadati dok proputuje pola svijeta i dođe do Karachija. Opisuju kako bi i cvijeće na kovčegu bilo ubrano 2002, kada sam zatvoren, a i ono je, sada uvenulo.

Ko će se pobrinuti za psihološku bol koju trpe moja djeca? Ko će pristati da ih oženi ili se uda za njih? Koja će kompanija pristati da zaposli moju djecu kada završe studije? Ja sam ovdje zarobljen i moja je budućnost sasvim izgubljena. A daleko mi je važnija budućnost moje djece koju mi je ukrao ovaj grozni zatvor.