Nepriklanjanje dunjaluku
Kada na dunjaluku ne bi bilo nedaća čovjek bi ga zavolio i priklonio mu se, zanemarivši ahiret. Međutim, nedaće ga probude iz nemarnosti i natjeraju ga da radi za svijet na kome nema nedaća i iskušenja.
Kaljenje vjernika
Nedaće jačaju i kale ličnost. Zbog toga nije bilo bez svrhe to što je Allah, dž.š., odabrao Svome Poslaniku, s.a.v.s., da bude siroče, dok su razmažena djeca, u većini slučajeva, iskvarenih ličnosti i karaktera. Nedaće su kao oštri treninzi, koji jačaju i razvijaju potencijale.
Iskušenje može imati više poruka istovremeno
Takva je bila nedaća na Uhudu. Uzvišeni kaže: “Ako vi dopadate rana, i drugi rana dopadaju. A u ovim danima Mi dajemo pobjedu sad jednima sad drugima, da bi Allah ukazao na one koji vjeruju i odabrao neke od vas kao šehide – a Allah ne voli nevjernike – i da bi vjernike očistio, a nevjernike uništio.”[1]
Pouke Uhuda
U ova dva ajeta nalazimo nekoliko pouka iz onoga što se desilo na Uhudu:
♦ smjenjivanje životnih prilika među ljudima, što ima svoje uzroke i pouke;
♦ kao dokaz protiv onih koji su se povukli i odustali;
♦ uzdizanje stepena šehida;
♦ pročišćavanje vjernika;
♦ kažnjavanje nevjernika.
Onaj koji je npr. iskušan retardiranim djetetom, kušnja je čitavoj porodici, kao kušnja za njega kad odraste, kušnja društvu: da li će se pobrinuti za njega ili ne i podsjećanje ostalih na Allahove, dž.š., blagodati prema njima. Ako roditelji i porodica ostanu strpljivi i strpi se pogođeni, društvo ispuni svoju obavezu prema njemu, svi će biti nagrađeni shodno svome položaju.
Ono što čovjek vidi kao nedaću u stvarnosti ne mora biti tako
Čovjek vidi jednu stranu, a ostaju mu skrivene ostale važnije strane, a potom se, vremenom, pokažu neke dobre stvari onog što se desilo. Tako dođe do uvjerenja da je ono što se desilo bilo dobro, a ne loše. Uzvišeni kaže: “Propisuje vam se borba, mada vama nije po volji (borba)! Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas, i nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate.”[2]
Tako stvar može biti dobra za njegovu vjeru i ahiret, a može biti, isto lako i za ovaj svijet.
Treće
Mnoštvo nedaća na dunjaluku ne znači da je čovjek nevjernik ili grješnik, nego su oni koji su najviše iskušavani najbolji i najbogobojazniji. Allahov je Poslanik, s.a.v.s., bio upitan: “Koji su ljudi na najtežim kušnjama?” – pa je odgovorio: “Poslanici, zatim najbolji, pa najbolji. Čovjek se iskušava prema svojoj vjeri, ako je u vjeri čvrst, iskušenja su teža, a oko je labilan u vjeri, iskušenja su prema vjerovanju. Nedaće će neprestano pogađati čovjeka sve dok ne bude hodio po zemlji bez ijednog grijeha.”[3]
Stoga, nalazimo da se na one istinske vjernike, koji se drže samo onoga čime je Allah, dž.š., zadovoljan, a odbijaju bilo kakvo skretanje u vjeri, najviše sručuju nedaće i iskušenja kako na njih tako i na njihovu imovinu, te im je život pun teškoća, gube zaposlenje ili im se pripremaju razne nevolje i kazne, a mnogima i egzekucija. Ovo je Allahov zakon za takve u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, a sve je to da bi oni bili primjer i dokaz drugima, te da bi se uzdigao njihov stepen u vječni ni džennetskim baščama.
Čovjek, čudeći se kaže: “Kako su poslanici imati najteža iskušenja? Zar ne bi trebalo biti obrnuto?” Odgovor na to pitanje dobiva se kroz primjer ispitivanja učenika. Ispit je studenta teži od ispita srednjoškolca, a ispit je ovoga teži nego osnovca itd. Kada bi neko rekao da bi ispitivanje učenika iz etape u etapu trebalo biti lakše, kao poticaj i počast njima, niko se ne bi s tim složio.
Tako je i s čovjekom; kad god se njegovo vjersko i moralno ponašanje popravi, njegovo iskušavanje je teže i žešće, ali za to dobiva i veću nagradu i njegov je položaj u Džennetu veći, kao što student uzima veću diplomu zato što je imao teži ispit. To je logično i uvjerljivo.
Četvrto
Vjernik je u stanju svaku nedaću preoblikovati u blagodat. To nije teorija kojom vjernik vara samog sebe, opijajući svoje emocije, nego nepobitna istina. Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Čudan je slučaj vjernika; sve što ga snađe, za njega je dobro, i to nema niko osim vjernika, ako ga zadesi dobro zahvalan je, pa bude dobro za njega, ako ga snađe nevolja, strpljiv je pa to bude dobro za njega jer će dobiti nagradu kod Allaha.”[4]
Tačno je da vjernik ako je iskušan, gubi nešto od dunjaluka, ali ako bude strpljiv u tome dobiva veliku nagradu na ahiretu. Nema sumnje da je ono što je dobio od ahireta mnogo vrjednije od onoga šio je izgubio od dunjaluka, te je tako nadoknadio štetu i još zaradio. Ali ovo jedino pravi vjernik uspijeva postići.
Peto
Uspjeli na ispitu u nedaćama dolazi strpljenjem, zadovoljstvom ili zahvalnošću a propadanje dolazi s nestrpljivošću.
Čovjek u nedaći ima četiri stanja:
Nestrpljivost; lako da čovjek, ležeći da se oslobodi nevolje, posegne za nedozvoljenim sredstvima, kao neko ko bude kušan neimaštinom, pa ukrade, podmiti ili prevari, ili neko kome umre neko drag pa se ljuti na Allaha, dž.š.
Nestrpljivost je zabranjena, čovjek je grješan zbog nje i bit će kažnjen na Sudnjem danu.
Strpljivost; time da čovjek, da bi se riješio nevolje, koristi samo dozvoljena sredstva, a usteže se nedozvoljenih makar bila i lakša, brža i duši draža. Koga Allah, dž.š., iskuša siromaštvom, on prione poslu, a ne pruža ruku za nedozvoljenim imetkom.
Društvo na čiju je državu udario neprijatelj učvršćuje svoje redove i priprema sve svoje moralne i materijalne potencijale, a potoni se bori protiv neprijatelja pod islamskom zastavom i oslobađa zemlju islamom, ne prepuštajući ni jedan svoj dio neprijatelju.
Strpljenje je ovdje u pripremanju, džihadu i u sukobu na bojnom polju, a nije negativno strpljenje kojim Allah, dž.š„ nije zadovoljan.
Vrste strpljivosti
♦ Strpljivost u pokornosti Allahu, dž.š., jer svako pokoravanje nosi u sebi poteškoće,
♦ Strpljivost u čuvanju od griješenja jer je duša sklona griješenju, voli sve što je zabranjeno,
♦ Strpljivost u nedaćama i nevoljama.
Strpljivost, sa svim svojim vrstama, jedan je od uslova za uspjeh na ahiretu.
“Tako mi vremena, – čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.”[5]
Strpljivost je dužnost (obaveza). Onaj ko se nje drži nagrađuje se, a ko je ostavlja kažnjava se.
Zadovoljstvo; na većem je stepenu od strpljivosti, a to je slučaj da se čovjek ne pokušava riješiti nedaće za koju nas Allah, dž.š., podstiče da budemo njom zadovoljni i da se zbog toga ne osjeća nezgodno. Naprotiv, zadovoljan je onim što mu je Allah, dž.š., odredio, ali ovo ne važi za sve nedaće. Ko je iskušan neposlušnom djecom, ne može reći: “Gospodaru, zadovoljan sam onim što si mi dao i u tome neću ništa mijenjati.” To nije zadovoljstvo na koje Allah, dž.š., podstiče, nego je to zadovoljstvo grijehom i naopakim stvarima, a ko je zadovoljan griješenjem taj ne vjeruje u Allaha, dž.š.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže o griješnicima: “Ko se silom bori protiv njih, on je vjernik, ko se jezikom bori protiv njih, on je vjernik, ko se srcem bori (prezire ih) on je vjernik. Poslije toga (ovog troga) nema vjere ni koliko zrno gorušice.”[6]
Tako, ko ne prezire ružan postupak makar srcem, u njegovom srcu nema vjere ni koliko zrno gorušice. Tako je i sa ummetom; ako je iskušan neprijateljem, kao Židovima, koji okupiraju njegovu teritoriju i skrnave njegove svetinje, i izigravaju se s njima, nije dozvoljeno reći: “ovo je od Allaha, dž.š., i mi smo zadovoljni Njegovom odredbom.” Ovo nije zadovoljstvo na koje Allah, dž.š., podstiče, nego je to zadovoljstvo nevjerovanjem (kufrom) i zabranjenim (haramom), što je kukavičluk, slabost i potlačenost.
Zadovoljstvo (rida) se ne postiže u ovakvim situacijama, nego u drugim vrstama nedaća, kao kad nekom umre neko blizak, pa on time bude zadovoljan i ne srdi se, kao što se desilo sa Ummu Sulejm.
Od Enesa b. Malika prenosi se da je rekao: “Kada je umro sin Ebu Talhe i Ummu Sulejme, ona je rekla ukućanima: ‘Nemojte Ebu Talhi ništa govoriti o njegovom sinu dok mu ja sama to ne kažem.’ Došao je Ebu Talha i ona mu je postavila večeru, te je on jeo i pio. Potom mu se nagizdala bolje nego ikad prije i spavali su zajedno. Kada je vidjela da je on zadovoljio svoju potrebu s njom, upitala ga je: ‘Ebu Talha, smatraš li da kad bi neko nekome nešto pozajmio, a potom došao i tražio to nazad, ovaj drug) imao pravo da mu to uskrate?’ ‘Ne bi.’ Ona mu reče: ‘Tako je i sa tvojim sinom…’.”[7]
Neko će se začuditi i upitati: “Kako može bili zadovoljan nedaćom i ne mrziti je? Zar nije čovjek taj koga nedaće bole?”
Odgovor je da bolesnik pije lijek makar bio i gorak, čisto svojom voljom i željom. Šta više, plaća ga, jer teži ozdravljenju. On ne voli lijek što je gorak, nego zbog lijeka (ozdravljenja) koje sadrži. Vrijedan učenik želi da ispit bude što prije, ne radi samog ispita, nego što je to jedini način da uspije i dobije diplomu, te pokaže svoju naprednost. Čovjek koji radi težak posao želi nastaviti posao, ne zato što je težak, nego što smatra da plaća koju mjesečno dobija za taj posao vrijedi tog napora. Kada bi mu se reklo: “Otpušten si s posla kako bi se odmorio,” on bi se naljutio i pokušao bi se vratiti poslu bez obzira što je on težak. Tako je i s vjernikom; on je zadovoljan nevoljom, ne iz ljubavi prema njoj i prema patnji, nego iz želje za nagradom. On vidi u dunjalučkoj nevolji priliku za veličanstvenu nagradu na ahiretu, pa ako prestanu nevolje, prestaje i nagrada, a on ne voli da mu se prekine nagrada.
Zbog toga neki smatraju da postoji stepenica više od zadovoljstva, a to je stepen zahvalnosti na nevoljama. To je kao stav Hanse kada je čula za pogibiju četvorice sinova na Kadisijji i kada je rekla: “Hvala Allahu Koji me počastio njihovom pogibijom, nadam se da će me Allah s njima sastaviti u obilju Svoje milosti.”[8]
Ona je ta koja je sve podigla na noge kada joj je poginuo brat Sahr, puno ga je oplakivala i spjevala mu puno pjesama, ali to je bilo u predislamsko doba. Velika je razlika između njenog postupka u džahilijetu i islamu. To je nedostižnost islama u izgrađivanju muslimanske ličnosti. Kako da ne zahvaljuje Allahu, dž.š., na njihovoj pogibiji kada su time zadobili najviše stepene (u Džennetu). Bi li se žena kojoj četiri sina u jednoj godini završe doktorate radovala? A koja je svjedodžba vrjednija – ahiretska ili dunjalučka?
A primjer je onoga koji zahvaljuje poput primjera svršenika fakulteta koji traži posao, ali nikako da ga dobije. Potom potraži nečije posredništvo za posao u nekoj firmi. Ovaj mu to uradi što mu donese saglasnost za posao i on počne raditi. Ali, ni taj posao nije lišen teškoća, hoće li novozaposleni fakultetdžija biti zadovoljan? Hoće, a bit će zahvalan i osobi koja mu je našla posao.
Možda će smatrati da je nesposoban izraziti svoju radost zbog posla i zahvalnost zbog posredništva.
Dakle, ako se čovjek ovako osjeća zbog dunjalučkih stvari, zašto se onda čuditi zadovoljstvu Allahovom odredbom, i čovjeku koji se zahvaljuje Allahu, dž.š., što mu je pružena prilika za veličanstvenom nagradom i vječnim blagodatima!
Zadovoljstvo i zahvalnost su pohvalne osobine; čovjek ima nagradu za to, a nije grješan ako nije zadovoljan ili zahvalan. To je Allahova, dž.š., milost ljudima, jer to ne može svaki čovjek. To je visok stepen, kojeg samo neki postižu i do kojeg dolaze. Neki učenjaci smatraju da je zadovoljstvo (nedaćama) dužnost,[9] ali je priličnije ono što smo rekli, a Allah, dž.š., najbolje zna.
Šta čovjeku pomaže da uspije na ispitu u nevoljama
Svaka nedaća, bez obzira kolika je, ima nešto od olakšice jer je mogla biti teža i veća, pa zahvaljuj Allahu što je takva, a ne gora.
Autor: Šeref el-Kudah
Iz djela: Vjerovjesnikova uputa u plemenite i pobožne radnje
Fusnote:
[1] Prijevod značenja sure Ali ‘Imran, 140-141.
[2] Prijevod značenja sure El-Bekare, 216.
[3] Džami’u-t-Tirmizi, 4/28, “Kitabu-z-zuhd”, 45. poglavlje “O strpljivosti u nedaći”, broj hadisa 2509, i kaže: “Hadis je hasen-sahih.”
[4] Sahihu Muslim, 4/2295, “Kitabu-z-zuhd ve-r-rekaik”, 13. poglavlje, br. hadisa 2999.
[5] Prijevod značenja sure El-‘Asr, 1-3.
[6] Sahihu Muslim, 1/70, “Kitabu-l-iman”, 20. poglavlje, Naređivanje dobra a zabranjivanje zla je od vjere, hadis br. 50.
[7] Sahih Muslim, 4/1909, “Kitab fedailu-s-sahabe”, 20. poglavlje, “Vrijednost Ebu Talhe, hadis br. 2144
[8] Usdu-l-gabe, 7/90, hadis br. 6370.
[9] Ibn Tejmijje, Fetava, 10/40, 41, 457.
