“A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici.” (Kur'an, prevod značenja, El-Maide, 44)
Iz ove odlučnosti, strogosti i kategoričnosti, iz ove uopćenosti koju sobom nosi pogodbeni izraz “oni koji” i glavna rečenica, s obzirom na to da kontekst izvodi iz granica konkretne situacije, vremena i prostora, proizilazi i opći sud koji se odnosi na svakoga ko ne sudi prema onome što je Allah objavio u bilo kojoj generaciji i u bilo kojoj zajednici…
Uzrok tome je ono što smo već prethodno rekli, a to je da onaj ko ne sudi prema onome što je Allah objavio odbija Allahovo Božanstvo. Osobitnost Božanstva i njegovo značenje, jeste pravo na zakonodavnu vlast nad ljudima, stoga onaj ko ne sudi prema onome što je Allah objavio odbija Allahovo Božanstvo i osobitosti tog Božanstva, s jedne strane, a sebi pripisuje prava Božanstva i njegovu osobitost, s druge strane. Šta je onda nevjerovanje ako nije i jedno i drugo? Kakvu vrijednost ima tvrdnja o vjerovanju ili islamu jezikom, kad djelo – koje je izražajno jače od verbalnog iskaza – govori o nevjerovanju jasnije od jezika?
“Oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio pravi su nasilnici.” (Kur'an, prevod značenja, El-Maide, 45)
Izraz je općenit i ne postoji ništa što ga ograničava. Ovdje je samo novo svojstvo, a to je “nasilnici”.
Ovo novo svojstvo ne znači da je to neko drugo stanje u odnosu na prethodno koje je označeno nevjerovanjem.
To samo znači dodavanje drugog svojstva onome ko ne sudi prema onome što je Allah objavio.
On je nevjernik s obzirom na to da odbija priznati Božanstvo Uzvišenom Allahu i Njegovu osobitost da propisuje zakone ljudima.
On je nevjernik po tome što sebi pripisuje pravo na Božanstvo samim tim što sebi pripisuje pravo na propisivanje zakona ljudima.
On je nasilnik jer navodi ljude da slijede zakon koji nije zakon njihovog Gospodara – koji je prikladan za ljude i koji sređuje njihovo stanje. Povrh toga, on je nasilnik prema sebi jer sebe izlaže propasti i kazni koja proistječe iz nevjerovanja.
On izlaže živote ljudi – u što spada i njegov vlastiti – neredu i razdoru.
“Oni koji nisu sudili prema onome što je Allah objavio – pravi su grješnici.” (Kur'an, prevod značenja, El-Maide, 47)
I ovdje je tekst također općenit i univerzalan. Svojstvo griješenja se pridodaje dvama ranijim svojstvima nevjerovanja i nasilja.
Ono ne znači novi narod, niti novu situaciju odvojenu od prve situacije. Ono je samo dodatno svojstvo, onima dvama ranijim svojstvima pridodato, onima koji ne sude prema onome što je Allah objavio u svakoj generaciji i u svakoj zajednici.
Nevjerovanje koje je sadržano u odbijanju Allahovog Božanstva predstavljeno je u odbijanju Njegovog Šeriata.
Nasilje se sastoji u nagovaranju ljudi da prihvate neki drugi zakon mimo Allahovog Šeriata i u širenju nereda u njihovom životu.
Griješenje znači napuštanje Allahovog programa i slijeđenje nekog drugog mimo Njegovog puta.
Naposljetku kontekst stiže do posljednjeg Poslanstva i do posljednjeg šeriata. To je poslanstvo koje je došlo da izloži islam u njegovoj posljednjoj i konačnoj formi, da bude vjera cijelom čovječanstvu, da njegov šeriat bude šeriat svim ljudima, da bdije nad svim što je bilo prije njega i da on bude konačni izvor, kao i da uspostavi Allahov program za ljudski život sve dok Allah nasljeđuje Zemlju i one koji žive na njoj. To je program na kome počiva život u svim njegovim aspektima i aktivnostima.
To je šeriat u okviru koga se odvija život i kreće se oko njegove osovine, iz koga život crpi svoje doktrinirano poimanje, svoj društveni sistem i pravila za svoje individualno i grupno ponašanje. On je također došao da se prema njemu sudi, a ne da se samo upozna i proučava i da se pretvori u kulturu u knjigama i spisima!
Došao je da se slijedi sa punom preciznošću i da se od njega ništa ne izostavlja i ne zamjenjuje drugim propisom, bilo u malom ili velikom, u pitanjima života. Pa ili jedno ili drugo, samo je ovo drugo neznaboštvo i strast.
Nikoga ne može osloboditi odgovornosti za ovaj grijeh njegov izgovor da on povezuje ljude praveći kompromise u vjeri.
Da je Allah htio, On bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio. Allah samo želi da vlada i sudi Njegov šeriat, a ljudi su takvi kakvi jesu:
“A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije objavljene i da nad njima bdi.
I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi, svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas ikuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti, Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razišli obavijestiti.” (Kur'an, prevod značenja, El-Maide, 48)
“I sudi im prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i čuvaj ih se da te ne odvrate od nečega što ti Allah objavljuje. A ako ne pristaju, ti onda znaj da Allah želi da ih zbog nekih grijehova njihovih kazni. A mnogi ljudi su, zaista, nevjernici.” (Kur'an, prevod značenja, El-Maide, 49)
“Zar oni traže da im se kao u pagansko doba sudi? A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?” (Kur'an, prevod značenja, El-Maide, 50)
Čovjek stoji pred ovom jasnoćom u izrazu, ovom odlučnošću u konstataciji i ovom velikom oprezu prema svemu onome što katkad naum pada u traženju opravdanja da se nešto, makar bilo i malo, ispusti iz ovog Šeriata u nekim prilikam i okolnostima.
Stoji čovjek pred svim ovim i čudi se kako musliman, koji tvrdi da je pripadnik islama, može sebi dozvoliti da napusti cijeli Allahov šeriat pozivajući se na prilike i okolnosti!
I kako to da poslije ovog totalnog napuštanja Allahovog šeriata može da kaže da je i dalje pripadnik islama!
Kako to da ljudi i dalje sami sebe nazivaju muslimanima!? Oni su sa svog vrata skinuli vezu islama odričući se cijelog šeriata!
Oni odbijaju da priznaju i Allahovo Božanstvo tako što odbijaju da priznaju Njegov šeriat, tako što odbijaju da priznaju da je ovaj šeriat prikladan za sve prilike i okolnosti i što odbijaju da priznaju da ga je cijelog nužno primjenjivati u svim prilikama i okolnostima!
“A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu.” (Kur'an, prevod značenja, El-Maide, 48)
Istina je predstavljena u samoj činjenici što je ova Knjiga došla sa Božanske strane, a to je strana koja je kompetentna da objavljuje Božanske zakone i propisuje pravila i norme. Istina je predstavljena i u njenim sadržajima, u svemu onome što izlaže o vjerovanju i šeriatu, u svemu onome što donosi kao informaciju i onome što nosi kao smjernicu.
“Da potvrdi Knjige prije objavljene i da nad njima bdi.” (Kur'an, prevod značenja, El-Maide, 48)
Ova Knjiga je posljednje izdanje Allahove vjere, ona je posljednji izvor u ovom pogledu i posljednji izvor za program života, za zakonodavstvo ljudima i za sistem njihovog života, bez izmjene poslije toga i bez zamjene.
Autor: Sejjid Kutb, rahimehullah
Iz tefsira “U Okrilju Kur'ana”, 6. tom, str. 189-197.
Priprema: Put vjernika (naslov je od Puta vjernika)
