Salam alejkum,
Žao mi je ako je priča duga, ali se radi o procesu koji je za mene trajao godinama.
Odrasla sam u ateističkoj porodici. Zapravo, moja porodica je mrzela religiju (posebno katoličanstvo). Sećam se da mi je majka govorila, da kada je ona bila dijete, kada bi neki lokalni sveštenik prošao pored ljudi, bio je običaj da mu se naklone, i rekla mi je da su to njeni otac i majka odbili da rade. Jer se nebi klanjali nikome.
Ali moja majka je uvijek bila zainteresovana za druge religije, posebno Islam, ne zato što je vjerovala u Boga (ona nije vjerovala u ništa – da joj Allah oprosti), ali u njeno slobodno vrijeme je učestvovala u društveno korisnom radu sa ljudima iz Maroka (omladina, u izgradnji nove džamije, …).
U Maroku je bila 4 puta ukupno (jednom sa organizacijom socijalnih kuća, dva puta sa mnom (prije nego sam bila muslimanka) i poslednji put dva mjeseca prije njene smrti) – zato što je puno voljela tu zemlju i kulturu.
Ona je također studirala na univerzitetu kada je imala 45 godina, komparativne religije – posebno Islam; preselili smo se u komšiluk gdje je živjelo puno muslimana. Zato što je mnogo voljela ovaj narod.
Ja sam također odrasla sa marokancima (posebno u mojem tinejdžerskom dobu sam imala puno prijatelja- da mi Allah oprosti stvari koje sam činila) ali elhamdulillah Allah me je uvijek štitio, zato što sam bila u puno opasnih situacija a ništa mi se loše nije desilo.
Dječaci koje sam poznavala nikada nisu bili puno religiozni, mnogi od njih nisu poštovali ni Ramazan ili bilo šta takvo. A onda sa18 godina upoznala sam mog poslednjeg dečka (prije prihvatanja Islama). On također nije bio praktičar, ali mi je pričao o svojoj religiji. I tako sam se zainteresovala za religiju.
Ja sam uvijek bila nesrećna u odrastanju, osjećajući da mi nešto nedostaje. Nisam znala smisao života i osjećala sam da bi svakome bilo bolje bez mene. Nikada stvarno nisam pokušala samoubistvo (elhamdulillah), zato što sam znala da bi to mnogo povrijedilo moju majku. Ali sam uradila grozne stvari da bi me ljudi voljeli (nisam bila pri sebi).
Pa kada mi je ispričao o Bogu i drugim stvarima, počela sam da razmisljam da mi vjerovanje u Boga može dati razlog za život.
Ali on nije bio dobar prema meni, uzimao je moj novac, tukao me, varao me sa drugim ženama, vrijeđao me …
Ali dok sam bila sa njim, počela sam da se mijenjam malo po malo.
Prvo sam prestala sa pušenjem (trudeći se zbog njega, a sada mi je drago da sam prestala), nakon toga sam prestala sa pijenjem alkohola, jedenjem svinjetine, i počela da vodim računa o svom odijevanju.
Ali još uvijek više zbog njega nego radi Allaha.
A onda je moja majka iznenada umrla I to je bio trenutak kada sam počela da shvatam da život može prestati u svakom trenutku pa sam morala da se promijenim.
Znala sam da me moj dečko nebi oženio, jer ako bi me oženio pustio bi me jer me zna dugo vremena (bili smo 4 godine zajedno). U to vrijeme sam se preselila u novi stan (kuća u kojoj sam živjela sa majkom je bila skupa za samca). I on se preselio sa mnom (samo da bi prespavao noću). Nije ništa plaćao a ja bih bila sama i danju i noću dok on nebi došao i zahtjevao (znate na šta mislim).
Ali u međuvremenu upoznavala sam sestre i išla na susrete gdje sam upoznala pravi Islam. Počela sam da nosim hidžab (iako još nisam klanjala), zato što sam osjećala da je to najlakše početi, da zaštitim sebe i da pokažem drugima da se mijenjam.
On nebi više izlazio sa mnom dok sam ja nosila hidžab, rekao je da se je stideo da bude viđen sa mnom tako odevenom (možete li povjerovati da jedan musliman tako kaže?), kada bih ga upitala o religiji (molitva, moral, … ) on mi nebi pomogao, već bi se naljutio zato što sam mu prigovarala to.
Sjećam se također jedne večeri sam plakala, jer mi je nedostajala moja majka (to je bilo samo 4 mjeseca nakon njene smrti), a on je rekao “Zar još uvijek plačeš zbog nje, preboli je!!”
To je bio trenutak kada je moja ‘ljubav’ prema njemu bila završena. Morala sam da ga izbacim iz moje kuće.
Prihvatila sam šehadet nadajući se da će ga to navesti da shvati da to što je on radio kao musliman je zabranjeno, i da će otići.
Nebi otišao, ali sam ja malo po malo postajala jača protiv njega (nisam imala više strahova, jer sam osjećala da je Allah uz mene). Skoro svaki dan bih ga pitala kada će otići (udario me je svaki put zbog toga, ali nisam marila jer je morao otitći). Shvatio je da sam postala jača i počeo je tražiti novu devojku. Konačno ju je i našao i zatim otišao.
Bila sam slobodna, počela sam da učim, da klanjam i sve drugo što dolazi sa Islamom, počela sam da izlazim više i upoznajem nove ljude. I upoznala sam ljude koji su me upoznali sa mojim sadašnjim mužem.
Sada sam jača i ne dozvoljavam ljudima da me iskorišćavaju, iako sam ponekada još naivna i uviđam da neki ljudi za koje sam mislila da su mi prijatelji, zapravo to nisu. Ali imam svoju porodicu i svoju vjeru koji me guraju dalje i čine me jačom.
To je bila moja priča, koja se mijenja svakodnevno jer je to životno dug process.
Hvala na vašem vremenu i pažnji
Selam alejkum
Sestra koja je bila ateista
Put vjernika
