Ono što smo ovdje spomenuli od osobina istine i osobina zablude jeste njihova stvarna slika kakvom ih je Allah stvorio i usadio u njima, ali viđenje većine ljudi je uvijek uskraćeno od shvatanja stvari onakvima kakve zaista jesu. Stvarnosti za većinu ljudi su ustvari zablude, njihova znanja su maštarije, a njihova uvjerenja su lažne pretpostavke, jer su udaljeni od ispravnog puta i pravedne vage (pravog mjerila). Pa kako da, kad su im njihova rezonovanja i mjerila pokvareni, vide istinu onakvom kakva ona jeste? Već je ranije spomenuto da je Allahov sunnet (zakon) da je sljedbenika i pomagača istine malo, i da je većina ljudi skrenula s istine, naprotiv — oni joj se suprotstavljaju i mrze je.
Imam Ibnul-Kajjim, rahimehullah, je rekao:
“Većina ljudi su djeca u razumu, djeca u snovima; nisu dostigli ni stepen prvog odvikavanja od navika i ustaljenih stvari, a kamoli zrelost pomoću koje se razlikuje između dva dobra pa da, onom što je bolje, daju prednost, i između dva zla pa da, ono što je gore, izbjegavaju.”[1]
Allah se smilovao imamu Maliku b. Dinaru koji je rekao:
“O ljudi, uistinu kada se psu bace zlato i srebro – ne zna šta je to, a ako mu se baci kost – nasrne na nju; isto su i vaši glupaci: ne poznaju istinu.”[2]
Dakle ljudi su robovi materije, osim onih kojima se moj Gospodar smiluje.
Omer b. Abdulaziz, rahimehullah, bi govorio:
“Ljudi mi se nisu pokorili u onome što hoću od istine sve dok im nisam dao nešto od dunjaluka.”[3]
Pa ako je ovo stanje ljudi — osim onih kojima se moj Gospodar smilovao — bilo u tim generacijama opisanim po hajru, kakvo li je tek njihovo stanje danas?! Allahu pripada odluka i prije i poslije.
I rekao je Hasan el-Basri, rahimehullah:
“Doista je ova istina iscrpila ljude i stala između njih i njihovih strasti, pa tako mi Allaha, na njoj nije ustrajao niko osim onoga ko je spoznao njenu vrijednost i nadao se njenom ishodu.”[4]
A ako je stanje u prepoznavanju istine i njenom razlikovanju od zablude onako kako to opisuje istinski i odgojeni imam Ibrahim b. Edhem, rahimehullah: “Pretjerano gledanje u zabludu uklanja iz srca spoznaju istine.”[5] Pa kako onda da, oni koji su uronjeni u zabludu jutrom i večeri, razlikuju između istine i zablude, i spoznaju svaku od njih onakvom kakva zaista jeste?!
Uzvišeni Allah je rekao: {أولئك الذين لم يرد الله أن يطهر قلوبهم} „To su oni čija srca Allah ne želi očistiti“ nakon Svojih riječi: {سماعون للكذب سماعون لقوم آخرين لم يأتوك يحرفون الكلم من بعد مواضعه} „.. koji izmišljotine mnogo slušaju i koji tuđe riječi rado prihvataju, a tebi ne dolaze, koji smisao riječima s mjesta njihovih izvrću.“[6]
To ukazuje na to [7]„Da rob, kada se navikne slušati zabludu i prihvatati je, time stječe izvrtanje istine sa njenog mjesta: jer kada prihvati zabludu – on je zavoli i njome se zadovolji, a kada dođe istina suprotna tome – odbaci je i zaniječe ako to može, a ako ne može – iskrivi je.“[8]
I kako je samo istinita riječ koju je imam Muhammed b. Veddah, rahimehullah, prenio od nekih prethodnika, koji su rekli: “Koliko stvari je danas kod mnogih ljudi poznato i prihvaćeno (tj. ispravno), a bilo je neispravno kod onih prije, i koliko ima onih koji se Allahu približavaju onim što On mrzi, i koji Mu se približavaju onim što ih od Njega udaljava. A svaka novotarija ima svoj ukras i privlačnost.”[9]
Od Ahmeda b. Ebi el-Havarija, rahimehullah, prenosi se da je rekao: Čuo sam Ebu Sulejmana ed-Daranija, Allah mu se smilovao, kako kaže: “Kad bi svi ljudi posumnjali u istinu – ja sam opet ne bih posumnjao u nju.” Imam Ahmed je rekao: “Njegovo srce je u tome bilo poput srca Ebu Bekra es-Siddika na dan ridde[10].”[11]
Sljedbenici istine prepoznaju istinu po njenoj suštinskoj osobini, a ne po nečemu spoljašnjem, dok je većina ljudi poput djece – ne zadovoljavaju se osim onim što njihove oči vide i što njihove ruke mogu dohvatiti!
„A uopćeno: većina ljudi teži samo onome što je lakše i što više odgovara njihovoj prirodi; jer istina je gorka, stajanje uz nju je teško, njeno shvatanje je naporno, a njen put je strm i težak.“[12]
I pored svega toga, „Islam postavlja Knjigu koju je Allah objavio s Istinom da sudi među ljudima u onome u čemu su se razišli; postavlja Knjigu kao temelj i pravilo za ljudski život, zatim život teče dalje: pa ili se on složi stim pravilom i ostaje na njemu, a upravo je to sama istina; ili, pak, izađe iz okvira tog pravila te se uspostavi na nekim drugim pravilima, a to je sami batil.
To je zabluda pa makar je prihvatili i s njom se složili svi ljudi u nekom od razdoblja historije; jer ljudi nisu mjerilo istine i zablude, niti je ono što ljudi potvrđuju – istina, niti je ono što ljudi potvrđuju – vjera.
Islamski pogled se od početka zasniva na tome da ono što ljudi čine, ili govore, ili kako žive, ne pretvara to u istinu ako se isto kosi s Knjigom, niti to čini jednim od temelja vjere, niti realnim tumačenjem ove vjere, niti ga odobrava, zbog toga što su se mnoge generacije izgradile na tom pravilu.“[13]
Stoga: „Istina je istina makar se ljudima ne sviđala, a neistina je neistina makar se ljudima dopadala“[14], a Allah čini šta hoće, ali većina ljudi ne zna.
Autor: šejh i mudžahid Ebu Abdullah el-Muhadžir, tekabbelehullah.
Izvor: E’alamus-sunnetil-menšura fi sifat-taifetil-mensura (1/370 -374).
Ostali dijelovi serijala ovdje.
Fusnote:
[1] Er-Ruh (229 str.)
[2] Hiljetul-evlija (2/360).
[3] Hiljetul-evlija (5/290).
[4] El-Hilje (6/198).
[5] El-Hilje (8/22).
[6] El-Maide, 41.
[7] Napomena: ovi navodnici su ciljano tu stavljeni, i nije nikakva greška tokom pisanja u pitanju, jer je tako i u originalu, zato što time autor želi reći da je prije toga njegov govor, a nakon navodnika počinje govor drugog učenjak kojeg citira, u ovom slučaju to je imam Ibnul-kajjim. A ovo će se javljati na još par mjesta u tekstu.
[8] Igasetul-lehefan (1/55).
[9] Sijeru e’alamin-nubela (1/408).
[10] Tj. kada su se arapi odmetnuli od islama.
[11] El-Hilje (9/256).
[12] Ihjau ‘ulumid-din (1/75), od el-Gazalija.
[13] Fi zilalil-Kur’an (1/217).
[14] El-Ihkam (6/193), od imama Ibn Hazma.
