Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Nikog nisam pozvao u islam, a da nije sačekao, oklijevao i razmatrao, osim Ebu Bekra koji se nije ni dvoumio niti oklijevao; čim sam mu spomenuo islam, odmah ga je prihvatio.”
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
Njegovo ime i porijeklo
Ime mu je Abdullah, sin je Osmanov, a on Amirov, a on Amrov, a on K'abov, a on S'adov, a on Tejimov, a on Murreov, a on K'abov, a on Lueja et-Tejjimija. Ocu mu je bio nadimak Ebu Kuhafe.
Njegova dobrostiva mati bila je Selma, kći Sahra ibn Amira ibn K'aba ibn Hasana ibn Tejima ibn Mure. Bila je kći Ebu Kuhafinog amidže.
Ebu Bekr je bio pripadnik ugledne porodice plemena Kurejš, koja je uživala značajnu ulogu u Meki. Mekanska plemena među sobom dijelili su zaduženja i obaveze i brinuli se oko K'abe i održavanja harema. Tako je porodica Abdul-Menafa imala dužnost da napaja i hrani hadžije.
Porodica Abdud-Dara imala je obavezu da čuva K'abu, da predaje ratnu zastavu vojskovođi u ratu Kurejšija sa drugim plemenima i da učestvuje u dogovoru oko svih bitnih pitanja koja su se ticala mekanske zajednice. Vođstvo nad konjicom i zapovijedništvo u ratu imala je porodica Benu Mahzum, odakle vodi porijeklo Halid ibn Velid. Pleme Tejm ibn Murre preuzelo je na sebe ulogu u rješavanju pitanja oko krvarine.
Kad je zašao u muževno doba, Ebu Bekr je na sebe preuzeo ulogu poglavara svoga plemena.
Njegovo pleme imalo je vrlo visok položaj među ostalim arapskim plemenima. Kada je Munzir ibn Maus-Sema’, kralj Hire, htio da uhapsi i presudi Imru'ul-Kajsu ibn Hadžeru el-Kindiju, utočište pred Munzirom našao je kod Mua'lla et-Tejmijja, koji je tad izrekao stihove:
Imru'ul-Kajs ibn Hadžer, smiri svoju nutrinu, Benu Tejm, ona svojom svjetlošću razgoni pomračinu.
Od tog događaja pleme Benu Tejm postalo je poznato pod nazivom “Svjetiljka u tami”
Ličnost
Ebu Bekr isticao se lijepom vanjštinom, dobrim ahlakom (moralom), u sebi je posjedovao sve osobine muževnosti. Njegov fizički izgled odisao je prijatnošću i elegancijom.
Bio je svijetle puti, visok i vitka stasa, suhonjava lica i upalih očiju, visoka čela, tijelo mu je zračilo snagom i čvrstinom. Živio je ugodnim životom, bio je prijatan sagovornik i imao je blagu narav. Bijaše razborit, inteligentan i iskren. Razlikovao se od svojih vršnjaka u plemenu, kao i od ostalih mekanskih mladića. Nikad nije pio alkohol, ni u džahilijetu, a, naravno, ni u islamu. U njegovom životu nije bilo lakrdija i besramnosti, kao što je bilo kod njegovih vršnjaka.
Ebu Bekr, radijallahu anhu, bio je tragalac za znanjem, pa je to doprinijelo da postigne visok stupanj naobrazbe i kulture. Znao je čitati i pisati. Poznavao je situaciju koja je vladala među Arapima, znao je njihovo porijeklo i historiju. Pamtio je rodoslov Mekelija, pa su ga ljudi posjećivali uživajući u njegovom društvu, znanju i rasuđivanju kojim je vladao. Ibn Hišam ga opisuje u svojoj knjizi “Sire nebevijje” riječima:
“Ebu Bekr, radijallahu anhu., bio je omiljen čovjek u svom narodu. Ljubazan i jednostavan. Najbolje je poznavao rodoslov Kurejšija i tome je podučavao druge, a znao je i ostale stvari u vezi s Kurejšijama, bile dobre ili loše. Bio je lijepog ahlaka i velikog ugleda. Ljudi iz njegova naroda dolazili su mu i bili prisni s njim iz više razloga: zbog njegova znanja, zbog njegovog poštenog trgovanja i da bi uživali u njegovu društvu.”
Ebu Bekr, radijallahu anhu, upustio se u trgovinu i ostvario veliki uspjeh. Trgovao je odjećom i platnom, a to je posao koji zahtijeva istančan ukus i osjećaj u izboru kvaliteta materijala i lijepo ophođenje s ljudima. Pored svih ovih svojstava u sebi je nosio odlučnost, sposobnost planiranja i nepokolebljivost u svojim stavovima.
Primanje islama
Ebu Bekr uspio je na polju trgovine i zaradio je ogromno bogatstvo. Stekao je dva stada kamila i ovaca, što je bila odlika bogataša Meke u to vrijeme. Stanovao je u oblasti koju su naseljavali trgovci i bogataši. U blizini je stanovala i Hadidža bint Huvejlid, “Ummul-mu'minin”, (Majka vjernika), žena Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Tu je Ebu Bekr upoznao Muhammeda ibn Abdullaha i kod njega uočio potpuna svojstva u njegovom vladanju i ophođenju. Počeo je da se druži s njim i postao mu najbolji prijatelj.
Izgleda da je približno ista starosna dob učinila da prijateljstvo između njih postane toliko jako da ga nije moglo prekinuti ništa osim smrti. Bio je mlađi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dvije godine i nekoliko mjeseci.
Nakon što je Allah, dželle ša'nuhu, spustio Svoju Objavu Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, i učinio ga Vjerovjesnikom koji će upućivati ljude na pravi put, i odabrao ga za Svoga Poslanika, koji će razglasiti Njegove poruke, Poslanik se prisjetio svog prijatelja, njegova zdravog i brzog rasuđivanja i razumijevanja. Izložio mu je načela islama, a Ebu Bekr, radijallahu anhu, nije oklijevao ni jednog trenutka da prihvati Vjeru Istine, niti je posumnjao u ono što mu je kazao Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem.
Pripovijedao je Ebu Dž'afer es-Semin prenoseći od Junusa ibn Bekira, a ovaj od Ibn Ishaka, a ovaj od Muhammeda ibn Abdurrahmana ibn Abdullaha ibn Husajna et-Tejmija da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nikog nisam pozvao u islam, a da nije sačekao, oklijevao i razmatrao, osim Ebu Bekra koji se nije ni dvoumio niti oklijevao; čim sam mu spomenuo islam, odmah ga je prihvatio.”
Ebu Bekr kao ashab
Ebu Bekr nije bio obični musliman koji je samo vjerovao u poslaničku misiju, nego je na svoja pleća preuzeo ulogu u daljnjem širenju islama. Imao je prijatelje koji su bili pronicljivi i razumni poput njega, te ih je pozvao da prihvate islam i da odbace nevjerovanje i bilo kakav vid obožavanja nečeg drugog osim Allaha, dželle ša'nuhu.
Njegovom pozivu su se odazvali ljudi koji su svojim islamom prednjačili nad ostalima. Među njima su: Osman ibn Affan, Abdurrahman ibn Avf, Talha ibn Ubejdullah, Zubejr ibn Avvam, S'ad ibn Ebu Vekkas, Ebu Ubejde ibn Džerrah, i mnogi drugi vrijedni i čestiti ljudi iz Meke. Ebu Bekr, radijallahu anhu, nije se zadovoljio samo pukim pozivanjem u islam nego je u taj poziv založio i sebe, i svoj imetak, i sve što je posjedovao na ovome svijetu. Kurejšije koji nisu bili zadovoljni vjerom koja poziva na odbacivanje kipova, promjenu običaja i osobenosti, vjerom koja širi pravednost, mir i jednakost za sve ljude, sve svoje snage uložiše da spriječe njeno širenje i napredak.
Zastrašivanje i maltretiranje prvih muslimana smatrali su jednim od sredstava zaustavljanja i sprječavanja napretka islama. Kurejšije su počele da se suprotstavljaju muslimanima, a naročito nemoćnim robovima, koji nisu imali svoje pleme koje bi ih štitilo i branilo od žestokih patnji i mučenja kojima su bili izloženi. Ovakva situacija nije nimalo uticala na Ebu Bekra, radijallahu anhu, koji je uložio veliki imetak da bi te robove oslobodio jarma ropstva, iz uvjerenja da su ljudi braća. Jedanput je, prolazeći, vidio Bilala ibn Rebbaha, Etiopljanina, kasnijeg mujezina Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, položenog na užareni pijesak sa ogromnim kamenom na prsima koji mu je stavio njegov gazda. Izgovarao je: “Allah je jedan… Allah je jedan…”
Tada je ponudio da kupi Bilala, a njegov gazda je prihvatio ponudu. Ebu Bekr, radijallahu anhu, nakon što je otkupio Bilala, oslobodio ga je i postao njegov zaštitnik. Isto je tako kupio i Amira ibn Fuhejra, oslobodio ga i povjerio mu na čuvanje svoje stado. Nije odgovarao na prigovore svoga oca, Ebu-Kuhafe, da razbacuje svoj imetak kupujući robove-muslimane i oslobađajući ih, nego je kupio i Zunejru bint Ubejs, Hindiju i njenu kćerku, koja je bila sluškinja kod Benu Mu’emmela. Povodom ovog događaja je pripovijedao Mejmun ibn Ishak ibn Hasan el-Hanefi, prenoseći od Ahmeda ibn Abdul-Džebbara el-Afaridija, a ovaj od Ebu Muavije ed-Darira, a ovaj od A'meša, ovaj od Ebu Saliha, a on od Ebu Hurejrea da je rekao: “Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ničiji mi imetak nije koristio kao imetak Ebu Bekra.” Tad je Ebu Bekr, radijallahu anhu, rekao: “A kome ja i moj imetak pripadamo ako ne tebi, Allahov Poslaniče?”
Ebu-Bekr nije bio pošteđen mučenja kao što nije bio pošteđen ni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ali bi uvijek, kad bi vidio da Kurejšije muče Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, stao ispred njega, izlažući se opasnosti po vlastiti život da bi ga zaštitio.
Jedanput su Kurejšije, dok su sjedili u jednoj odaji, ugledali Poslanika kako klanja kraj K'abe. Taj im se prizor nije svidio, te između njih ustade Ukbe ibn Ebi Muajt, priđe Resulullahu s leđa i omota mu svoj ogrtač oko vrata, namjeravajući da ga udavi njime. Tad je naišao Ebu Bekr i vidjevši šta radi Ukbe, pritrčao mu, uhvatio ga oko pasa i jakim trzajem, kojim ga je oborio na zemlju, odvojio od Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Taj dan je Poslanik podnio dosta muke od Kurejšija koji su ga udarali čime su god stigli. On ih je upitao: “Zar hoćete da ubijete čovjeka koji kaže ‘Moj Gospodar je Allah’, i koji vam je mnoge očigledne dokaze donio?”
Veličanstveni su bili potezi Ebu Bekra, radijallahu anhu, i oni su doprinijeli učvršćivanju islama. Jedan od najpoznatijih jeste događaj nakon Isr'a i Miradža. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pričao je Mekelijama kako ga je Allah, dželle ša'nuhu, noću prenio iz Meke do Mesdžidul-Aksa, te da je tu klanjao, a potom bio uzdignut na nebesa. Mnogobošci su ismijavali ovu priču, a crv sumnje počeo je nagrizati i neke od muslimana, te su zapitkivali: “Bogami, čudna stvar. Tako mi Allaha, jednom karavanu potrebno je mjesec dana da ode do Šama i isto toliko da se vrati, pa kako je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, mogao da ode tamo i da se vrati u Meku, za jednu noć?”
Mnogi od onih koji su primili islam uznevjerovaše, a mnogi su se kolebali. Otiđoše kod Ebu Bekra, poznavajući njegovo vjerovanje i prijateljstvo s Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem. Spomenuli su mu priču o Isr'au, a Ebu-Bekr im je, u čuđenju koje ga je obuzelo, rekao: “Vi lažete na njega!” Oni su odgovorili: “Ne lažemo! Eno ga kod K'abe priča o tome.”
Tad je Ebu-Bekr, rekao: “Tako mi Allaha, ako je to on rekao, onda je istina. On me obavještava da će mu doći vijest sa nebesa od Allaha, dželle ša'nuhu, u nekom od trenutaka noći ili dana, pa mu vjerujem, a to je veće od onoga čemu se čudite.”
Kada je došao do K'abe, Ebu Bekr čuo je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako opisuje Mesdžidul- Aksa, a on je već prije obišao taj mesdžid, pa kad je završio s opisom, rekao je: “Istinu si kazao, Allahov Poslaniče!”
Od tog dana Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prozvao ga je Es-Siddik (iskreni).
Veza između Poslanika i Ebu Bekra pojačala se, postadoše privrženi i bliski jedan drugome tako da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao za njega: “Da sam među ljudima htio uzeti nerazdvojnog prijatelja, sigurno bih uzeo Ebu Bekra. Nego vjera, druženje i bratstvo dok nas Allah, dželle ša'nuhu, kod Sebe ne sastavi.”
Kada je bila druga zakletva na vjernost kod Akabe, Poslanik je naredio muslimanima da se presele iz Meke u Medinu, a on će doći za njima kada mu Allah, dželle ša'nuhu, da naredbu. Tako u Meki od muslimana ne ostade niko, osim onih koji su bili spriječeni da učine hidžru i onih koji su bili slabi i nemoćni. Pored njih ostali su EbuBekr i Alija ibn Ebi-Talib, neka je Allah zadovoljan njima obojicom. Ebu Bekr je tada pitao Allahova Poslanika da mu dozvoli da i on učini hidžru, pa mu je Poslanik rekao: “Ne žuri, možda ti Allah dadne saputnika.”
Ebu Bekr, radijallahu anhu, žarko je želio da mu Allah, dželle ša'nuhu, učini Poslanika saputnikom, a Resulullah je, rekavši “saputnik”, upravo mislio na sebe. Kupio je dvije jahalice, sklonio ih kod sebe i hranio ih. Nadajući se da će mu društvo (u hidžri) praviti Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Poslanik je imao običaj da posjećuje Ebu Bekra jednom dnevno: ili ujutro, ili navečer. Jednog dana došao je kod Ebu Bekra u podnevsko vrijeme, vrijeme u koje nikad prije nije došao, pa kad ga je vidio, Ebu Bekr je rekao: “Poslanik je došao radi nečeg vrlo važnog.” Allahov Poslanik mu reče: “Allah, dželle ša'nuhu, mi je dozvolio izlazak (iz Meke) i hidžru!” “Je li zajedno, Allahov Poslaniče?”, upita Ebu Bekr. “Da, zajedno”, odgovori mu Resulullah.
Niko nije znao za Poslanikov izlazak, osim Ebu Bekra, njegovih dvaju kćeri: Esme i Aiše, sina mu Abdullaha i Alije kome je Poslanik naredio da ostane u Meki kako bi mogao vratiti zaloge ljudima koje su oni bili povjerili Resulullahu.
Dva prijatelja izašli su na stražnja vrata i uputili se prema Sevru, pećini izvan Meke. Abdullaha ibn Urejkit, koji je bio mušrik, unajmili su da im bude vodič do Medine i da im dovede deve u vrijeme i na mjesto o kojem ga obavijesti Ebu Bekrov sin Abdullah.
Kada su došli do ulaza u pećinu Sevr, Ebu Bekr, radijallahu anhu, ušao je prvi u nju kako bi se uvjerio da u pećini nema ništa (zmija ili akrepa). Pa, ako bi slučajno šta bilo, on bi se žrtvovao da zaštiti Poslanika. I Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, ušao je u pećinu i u njoj proboraviše tri dana. Tokom tog vremena Abdullah, Ebu Bekrov sin, dolazio im je noću i obavještavao ih o najvažnijim stvarima koje su se dešavale kod Kurejšija. Kada bi Abdullah otišao, dolazio bi Amir ibn Fuhejr i dogonio stado ovaca pred pećinu, pomuzao bi ih i mlijeko dao Poslaniku i Ebu Bekru, a zatim bi uklonio tragove koje je Abdullah ostavljao. Esma bint Ebu Bekr donosila im je hranu i to tako što bi je stavila u pregaču koju bi vezala ispod prsa a zatim preko nje stavljala pojas. Od ovog događaja prozvana je “Esma sa dva pojasa.” Nakon svega, Allah im je omogućio odlazak u Medinu.
Kada se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učvrstio u Medini, otpočeli su ratovi protiv Kurejšija, mnogobožaca i jevreja. Ebu Bekr je bio među mudžahidima na Bedru, Uhudu, Hendeku, Hajberu, Hudejbiji, pri osvajanju Meke, na Hunejnu i u svim ostalim bitkama.
U Medini se Poslanik oženio Aišom, Ebu-Bekrovom kćerkom, te je tako Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, postao punac.
Ebu Bekrova odanost Poslaniku i njegovoj misiji nije imala granice. I u Medini je bio onakav kakav je bio i u Meki, nastavljajući pozivanje u islam. U priči o događaju koji se zbio između Ebu Bekra i jevreja Finhasa, ogleda se veličina imana (vjerovanja) kojim je bila ispunjena njegova duša, i još mnoštvo događaja osim toga koji to mogu potvrditi. Teško je ne začuditi se, kako ličnost poput Ebu Bekra, koji je bio poznat po svojoj smirenosti, poniznosti i dobroćudnosti, može se pretvoriti u čovjeka punog srdžbe i žestine koji udara na Allahove neprijatelje koji pokušavaju naštetiti islamu… To je činila vjera u Allaha Uzvišenog.
Jevreji su, u početku, planirali da će moći pridobiti muslimane iz Meke, kao saveznike protiv Evsa i Hazredža (plemena koja su živjela u Medini i njenoj okolici). Kada im je plan izmakao iz ruku i kad su uvidjeli da su nemoćni da zavade muhadžire i ensarije, počeli su činiti spletke protiv muslimana i izrugivati njihovu vjeru. Među jevrejima bio je jedan učeni sveštenik po imenu Finhas. Oni su se iskupljali kod njega i dogovarali na koji način da napakoste muslimanima i izvrgnu ih ruglu.
Ebu Bekr, radijallahu anhu, jednog dana ode kod Finhasa da ga pozove u islam. I jevreji su se bili skupili kod njega. Ebu-Bekr mu reče: “Teško tebi Finhase. Boj se Allaha i primi islam. Allaha mi, znaš da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Njegov Poslanik i da je došao s istinom od Njega. Imate njegov opis u Tevratu i Indžilu.”
Finhas mu, dok mu je na usnama titrao podrugljiv osmijeh, odgovori: “Boga mi, Ebu Bekre, mi nismo siromašni u odnosu na Allaha, nego je On siromah u odnosu na nas. Ne obraćamo mu se sa strahopoštovanjem kao što se On obraća nama. Od Njega smo nezavisni, a On je zavisan od nas. Pa da je On nezavisan od nas, ne bi uzajmljivao od nas imetak, kao što vaš vođa tvrdi. Vama zabranjuje kamatu, a nama je dozvolio, da je nezavisan od nas, ne bi nam je dozvolio.”
Kad je Ebu Bekr vidio da se on izruguje Allahovu Poslaniku i Allahovim riječima, nije se mogao suzdržati i silovito je udario Finhasa u lice govoreći: “Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, da nije ugovora između vas i nas, odsjekao bih ti glavu, o Allahov neprijatelju.”
Prvi halifa
Prvih dana rebiul-evvela, jedanaeste godine po Hidžri, Poslanik se razboli. U ponedjeljak ujutro, dvanaestog rebiul-evvela, osjeti poboljšanje te izađe iz Aišine odaje, koja je bila uz samu džamiju, i ljudima održa vaz. Zamolio je Allaha, dželle ša'nuhu, da svako dobro podari Usametu ibn Zejdu i naredi mu da pođe u rat protiv Bizantinaca, a zatim, od Ebu Bekra zatraži da predvodi džemat u namazu. Nakon što je Poslanik ušao u Aišinu odaju, obišao ga je Ebu Bekr da bi vidio u kakvom je stanju, a potom otišao kući u Seh, koja je bila izvan Medine. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preselio je na ahiret dok je Ebu Bekr bio u svojoj kući, daleko od njega. Glasnik ga je obavijestio o Poslanikovom preseljenju.
Otišao je odmah do mjesta gdje je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i tamo zatekao zbunjene i izgubljene ljude. Omer je govorio ljudima i napadao svakoga onoga koji bi tvrdio da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, umro. Ebu Bekr je otišao do Aišine odaje, u kojoj je prekriven ležao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Otkrio je njegovo plemenito lice i ljubeći ga i plačući kazao: “Niko divniji od tebe dok si živ i niko divniji od tebe dok si mrtav.”
Zatim je izašao pred ljude koji su i dalje bili izgubljeni i zbunjeni, sabrao se, i pokazavši vrhunac samokontrole, rekao: “Ljudi, ko je obožavao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, neka zna da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, preselio, a ko je obožavao Allaha, pa Allah vječno živi i nikad ne umire.”
Zatim je proučio ajet iz Kur'ana: “Muhammed je samo Poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar bi se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi.”1
Tim odlučnim i mudrim riječima, Ebu Bekr, radijallahu anhu, uspio je smiriti ljude i iz njihove smetenosti vratiti ih u stvarnost. Poslije toga je ušao s Alijom, radijallahu anhu, u Aišinu odaju kako bi obavili pripreme za ukop Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.
Omer, radijallahu anhu, sjedio je s Ebu Ubejdom ibn Džerrahom, radijallahu anhu, dok su ljudi pričali o onom što se desilo. Bio je zaokupljen mislima – ko će preuzeti vođstvo nakon Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem ?
U tom trenutku je upućen poziv ensarijama da se saberu na mjestu zvanom Sekife beni Saide. Sa njima je bio S'ad ibn Ubade, poglavar Hazredža, pripremajući se da, kao nasljednik Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, od ljudi primi zakletvu na vjernost.
Govorio je ensarijama: “O ensarije! Možete se dičiti svojim ranim primanjem islama i vrijednostima koje ne krase ostale Arape. Doista je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, više od deset godina bio među svojim narodom, pozivajući ih da obožavaju Allaha i da se odreknu idola i kipova, pa mu je malo ljudi povjerovalo. Oni nisu bili u stanju da ga zaštite i potpomognu njegovu vjeru, niti su sebe zaštitili od opće nepravde koja im je nanošena. Kada vam je vaš Gospodar htio ukazati počast, odlikovao vas je Svojom plemenitošću i blagoslovom, te vas počastio vjerovanjem u Njega i Njegova Poslanika. Zaštitili ste njega i njegove ashabe, pomogli njegovu vjeru i borili se protiv njegovih neprijatelja. Bili ste žestoki prema onima koji su bili u neprijateljstvu s njim između vaših saplemenika, a nemilosrdni prema neprijateljima koji nisu bili od vaših. Kada su se Arapi, i milom i silom, pokorili Allahovoj odredbi, prepustili vođenje poniženi i poraženi, i kada vam je Allah pomoću Svoga Poslanika potčinio zemlju, kada su se Arapi zbližili pod uticajem vaše sile, Allah mu je uzeo dušu, a on je bio zadovoljan i radostan zbog vas. Tražite svoje pravo jer je ono vaše, a ne drugih.”
Kada je glasnik obavijestio Omera šta se dešava, on je poslao po Ebu Bekra, koji je za to vrijeme bio u Aišinoj odaji.
Kada je Ebu Bekr stigao, obavijestio ga je o onome što se događa u Sekifu beni Saide, rekavši mu: “Zar ne znaš ? Ensarije su se sakupile u Sekifu beni Saide i namjeravaju da preuzmu hilafet (vođstvo) i hoće da odrede S'ada ibn Ubadu. Najbolje je da se kaže: ‘Jedan od vaših, jedan od naših.'”
Potom se trojica istaknutih ashaba, Ebu Bekr, Omer i Ebu Ubejde ibn Džerrah, uputiše prema Sekifu kako bi upozorili okupljene da temeljito razmisle o riječima S'ada ibn Ubade, prije nego što mu daju prisegu i preuzmu hilafet u svoje ruke i tako zavladaju Arapima.
Nakon što su zauzeli mjesta u Sekifi, među ensarijama, Ebu Bekr uze da kaže ensarijama, jezikom punim moralne podrške, vjerske vrijednosti i upozorenja na opasnost:
“Arapima je bio potreban ogroman napor da se odreknu vjere svojih očeva. Allah je odabrao prve muhadžire iz Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, naroda da ga priznaju i povjeruju u njega, da sa njim prođu kroz teškoće i ustraju na mukama koje su preživljavali od njihovog naroda, da trpe njihova utjerivanja u laž i podrugivanje od onih koji nisu primili islam. Nisu odustali, iako ih je bilo malo, niti su posustali zbog mržnje ljudi prema njima, niti su poklekli kada su se svi ujedinili protiv njih. Oni (muhadžiri) prvi su koji su počeli obožavati Allaha na Zemlji, povjerovali su u Allaha i Njegova Poslanika i oni su mu zaštitnici i njegovi su rođaci i stoga su najpreči da preuzmu Hilafet poslije njega. To im niko neće osporiti osim zulumćara. A vi, o ensarije, niko ne obezvrjeđuje vaše vrijednosti, niti umanjuje vaš ogromni doprinos za dini-islam. Allah vas je učinio pomagačima Svoje vjere i Svoga Poslanika, učinio je da Hidžra bude u vaš grad, i od vas su Poslanikove cijenjene supruge i plemeniti ashabi. Poslije prvih muhadžira nikoga ne cijenimo više od vas. Od nas su vladari, a od vas namjesnici. Ništa se neće odlučiti, a da vi ne učestvujete u toj odluci, niti će se bez vas postići ijedan dogovor. Neki žele da nas razjedine i da nam oduzmu vođstvo!”
Ebu Bekrov govor zbunio je ensarije i doveo ih u stanje neodlučnosti. Počeli su da dublje razmišljaju o ovome. Najzagriženije ensarije počeše se dogovarati te izabraše jednog da odgovori Ebu Bekru. Ovaj je rekao: “Mi smo ensarije, pomagači Allahovi, i dio samog islama, a vi muhadžiri, vi ste jedna mala grupa koja nama pripada.”
Ebu Bekr, radijallahu anhu, nije htio da ga ostavi bez odgovora te se iznova obrati ensarijama: “O ljudi… Mi muhadžiri smo prvi primili islam, najplemenitijeg smo roda, prvaci smo među ljudima, svjetla smo obraza i najmnogobrojniji među Arapima. Rodbinski smo vezani za Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, primili smo islam prije vas, Allah nas je u Kur'anu spomenuo ispred vas riječima: “Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći …”2 “Mi smo muhadžiri, a vi ste ensarije, vi ste naša braća u vjeri i ortaci u diobi ratnog plijena i vi ste naši pomagači protiv neprijatelja. A sve što ste spomenuli od vaših kvaliteta, pa vi ste ih vrijedni. Najzaslužniji ste da vas se hvali od svih stanovnika Zemlje. Što se Arapa tiče, nikad neće saznati o ovome, osim ovdje prisutnih Kurejšija. Od nas su vladari, a od vas su namjesnici.”
Habbab ibn Munzir ibn Džumuh el-Ensari ražesti se i žustro odgovori Ebu Bekru. Njegov odgovor naljuti Omera, te ga poče napadati i prijetiti mu, umalo da ne dođe do otvorenog sukoba, ali se umiješa Ebu Ubejde ibn Džerrah te se obrati ensarijama: “Ensarije, bili ste prvi koji su primili i pomogli (islam), nemojte biti prvi koji (ga) zamijeniše i ostaviše!”
Riječi Ebu Ubejde imale su dobar prijem kod nekolicine ensarija. Između njih Bešir ibn S'ad ustade i obraćajući se svojim sunarodnicima, ensarijama, reče: “Tako mi Allaha, iako smo najvrjedniji u džihadu protiv mušrika, iako smo prethodnici u vjeri, ne želimo ništa drugo osim zadovoljstvo našeg Gospodara, odanost našem Poslaniku i zadovoljstvo našim dušama. Nije nam potrebno da se time uzdižemo nad ostalim ljudima, niti težimo dunjalučkim ukrasima, pa, doista, Allah nam osigurava blagodati. Zar nije Muhammed, sallallahu alejhi ve seleme, iz Kurejša, i zar nije njegov narod preči hilafetu od nas!? Ne dao Allah da me ko vidi da im se ikad protivim zbog toga njihovog položaja. Bojte se Allaha i ne protivite im se, i ne osporavajte im njihovo pravo.”
Ebu Bekr, radijallahu anhu, iskoristio je trenutak, kada je Bešir završio, u namjeri da okonča stvar, pa je ustao i jednom rukom podigao Omerovu ruku, a drugom ruku Ebu Ubejdea. Zatražio je od ljudi da dadnu prisegu jednom od njih dvojice. Ali tada Omer uze Ebu Bekrovu ruku i dade mu prisegu, a potom, i od prisutnih zatraži da urade isto.
Prvi od ensarija koji je dao prisegu bio je Bešir ibn S'ad, uzeo je Ebu Bekrovu ruku i izjavio riječi prisege. Slijedio ga je Usejd ibn Hudajr, poglavar Evsa, koji je dao svoju prisegu u skladu sa svojim položajem. Svi prisutni su, potom, dali prisegu na vjernost Ebu Bekru, radijallahu anhu, kao nasljedniku Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, osim S'ada ibn Ubadea.
Poslije ove prisege morala se dobiti prisega i od svih ostalih muslimana. Ebu-Bekr je s pratnjom otišao u džamiju gdje su još uvijek muslimani čekali na okupu. Tu su svi dali prisegu. Ebu Bekr je potom, ustao da bi se obratio prisutnima – to je bio prvi njegov govor, koji je bio vrhunac mudrosti, taktičnosti i postepenosti. Njime je pokazao sebi i ostalim muslimanima koje ciljeve trebaju dostići. U tom govoru halifa je rekao:
“Ljudi… izabran sam da vas vodim, iako nisam najbolji od vas, pa ako budem postupao ispravno, vi me pomozite, a ako budem griješio, vi me spriječite u tome. Istina je emanet. Laž je obmana. Slabić među vama je kod mene jak sve dok mu ne dam njegovo pravo. Jaki među vama je kod mene slab kad trebam od njega uzeti ono što Allah zahtijeva. Narod neće ostaviti džihad na Allahovom putu, a da neće biti ponižen; niti će se razvrat proširiti među narodom, a da neće taj narod biti stavljen na kušnju. Pokoravajte se meni dok se ja budem pokoravao Allahu i Poslaniku, a ako se suprotstavim Allahu i Poslaniku, nema mi pokornosti. Ustanite na namaz, Allah vam se smilovao!”
Iz knjige Ashabi Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem
Autor: Hilmi Ali Ša'ban
Fusnote:
1. Sura: Ali ‘Imran, ajet 144.
2. Sura: At-Tawba, ajet 100.
