Od najvećih zamki savremenog džahilijeta i njegovog miješanja istine s neistinom kroz medijske, akademske i političke institucije — a u koju (tj. zamku) su upali mnogi ljudi, pa čak i brojni učenjaci, pravnici, daije i odgajatelji — jeste pretjerano osuđivanje tekfira, te „kopanje“ po izjavama, knjigama, komentarima, objavama i fetvama tražeći najmanji nagovještaj neispravnog tekfira, kako bi se nakon toga to svugdje proširile optužbe za ekstremizam, radikalizam, traži se suđenje, zabrane, izolacija “tekfirijskog” govora, organizuju se forumi, konferencije, i aktiviraju desetine TV emisija… i ostale stvari koje nisu nepoznate onome ko prati tok događaja.
Potpuna šutnja: ignorisanje pojave kufra i njegovih pogubnih posljedica
Nasuprot tome, vlada potpuna tišina — tišina nalik tišini groblja noću, gdje se čuje samo šuštanje lišća i cvrkut zrikavaca — i potpuno ignorisanje fenomena kufra, njegovih pojavnih oblika, opasnosti i razarajućih posljedica po ummet i vjeru i na dunjaluku i ahiretu. Traže se opravdanja, kopaju se svi mogući izgovori: uvjeti i prepreke, prisila, neznanje, nedostupnost dokaza, međunarodne okolnosti, globalna ekonomija, UN sporazumi, nemoć pred velikim silama…
A upravo to — tako mi Allaha — povećava širenje (neispravnog) tekfira, otvara vrata neznalicama i stvarnim ekstremistima da govore o tome, kada su učenjaci i odgajatelji ušutjeli o kufru i njegovim manifestacijama.
Kufr postoji i neće nestati. A s tim je neraskidivo vezano i tekfir onoga ko je zaista kafir.
Šerijatski tekfir u vremenu smutnje: nužnost razlikovanja istine od neistine
Ne govorim o strasti prema tekfiru, niti o pretjeranom ispitivanju ljudi o svakoj sitnici iz njihovih djela i riječi, niti o suđenju njihovim namjerama. Govorim o šerijatskom tekfiru bez kojeg se ljudima pomuti razumijevanje: pa se pomiješa vjernik s nevjernikom, ne zna se šta je iman a šta kufr, šta je islam a šta širk, šta je istina a šta laž, šta je prijateljevanje (el vela) a šta odricanje.
Jasno pojašnjenje i dostavljanje: izgubljena uloga učenjaka u vremenu obmane
Ko je iskren i vjerodostojan u upozoravanju na smutnju neispravnog tekfira, neka bude hrabar i neka se usmjeri protiv otvorenog, očiglednog kufra. To ne znači pozivanje na nasilje, krvoproliće ili borbu — te stvari zavise od mogućnosti, koristi i štete, te fikha naređivanja dobra i zabranjivanja zla. Ono što se traži jeste izvršavanje uloge jasnog prenošenja i dostavljanja istine i objašnjavanje čistih šerijatskih propisa, da ne bi nestali i postali zaboravljeni.
Kako se narativ o borbi protiv tekfira koristi u službi političkih projekata
Sve mimo toga postaje priklanjanje političkim i vlastodržačkim projektima, služenje njima, a ne stvarna vjerska obaveza. Jer istina se ne može braniti osim ako se laž slomi — riječju i djelom. Objašnjavanje stvarnosti kufra i njegovih pojava, te borba protiv širka, vrjednije je, važnije i preče od borbe protiv nekih njegovih posljedica poput neispravnog tekfira.
Haridžije i historijski kontekst: pouke iz doba ashaba i tabi’ina
Ašabi i tabi’ini, pa i oni poslije njih, stali su protiv haridžija dokazom i oružjem — ali u kontekstu u kojem su bili vlast, sigurni i potpuno svjesni opasnosti tog devijantnog pravca. Istovremeno su osuđivali “heraklijske” i “kserksovske” tendencije i druga odstupanja od Šerijata, koja su bila uzrok pojave haridžija. Prije toga su se borili protiv otpadnika od vjere (ridda) i presuđivali o njihovom riddetu — u poznatom historijskom okviru.
Pa, kada zašute oni koji znaju i razumiju, progovore neznalice i oni koji pretjeruju. One koji se plaše ili ne usuđuju upozoravati na očigledni kufr, niko neće slušati onda kada budu upozoravali na tekfir.
Izvor: nasehoon.org
Autor: Munir Ebul-islam
