14. juna 1995. godine senzacionalna vijest se proširila svjetskim medijima – čečenski mudžahidi predvođeni Šamilom Basajevom izvršili su raciju duboko iza neprijateljskih linija i zauzeli grad Budjennovsk (Budyonnovsk) na jugu Stavropoljske teritorije.
Historija ove smjele diverzantske racije opisana je mnogo puta iz različitih uglova i gledišta. Tokom godina ruski trolovi preplavili su mrežu nagađanjima i dezinformacijama, ali još uvijek možete pronaći prilično objektivne opise ovih događaja i izjave svjedoka.
Podsjetiti ćemo ukratko na hronologiju događaja. Mudžahidi su se, prema različitim procjenama, u broju od 160 do 195 ljudi, vozili u 3 kamiona KAMAZ prekrivenih tendama, i to u pratnji dva putnička ” policijska” automobila, te su stigli sve do grada Budjennovsk. Slobodno su prošli 52 kontrolna punkta, pod tvrdnjom da kamioni prevoze kovčege sa ubijenim ruskim vojnicima.
Prvobitni cilj bio je grad Minvody, gdje su planirali zauzimanje međunarodnog aerodroma, najvećeg na jugu Rusije. Nije bio isključen ni proboj u Moskvu.
Kad su se mudžahidi približili selu Praskoveya blizu Budjennovska, stražari su odbili da puste vozila bez provjere. To im je bila greška.
Mudžahidi su zapucali na njih i ušli u grad. Šamil je podijelio svoj odred u 2 grupe i u roku od 2 sata, koristeći element iznenađenja, zauzeo grad.
Pucajući u patrole i zauzevši zgradu ROVD-a, mudžahidi su zaplijenili i niz administrativnih zgrada u gradu. Mudžahidi su postupali bez oklijevanja i grubo. Nakon što su izvršili osvajanje grada, krenuli su u pravcu 2. regionalne bolnice Stavropol, usput vodeći zarobljenike.
Odluka da zauzme odbrambeni položaj u bolnici bila je logična i jedina ispravna u trenutnoj situaciji, s obzirom na predstojeću bitku s Rusima i potrebu pružanja medicinske pomoći ranjenim mudžahidima.
Prema različitim procjenama, bolnica je tada u sebi imala od 1.600 do 2.000 hiljada ljudi. Nema smisla reći da su ruski generali barem na minut sumnjali u potrebu napada. Taoci su im najmanje smetali.
Od prvih minuta, dok su se specijalne snage i oklopna vozila raspoređivali oko bolnice, započelo je psihološko terorisanje stanovništva. Ruski provokatori su šetali gradom i širili panične strahote zbog “zločina terorista” u bolnici. Širene su laži da je polovina talaca već ubijena, žene silovane, a bebe zgnječene, sve kao priprema na granatiranje bolnice.
Tada je počelo snažno granatiranje. Rusi su pucali po prozorima iz oklopnih vozila i ispaljivali rakete iz helikoptera. Šamilov odred bio je dobro opremljen snajperima, a mitraljezi su radili neprekidno. Svi ugledni ruski specijalci “Alpha”, “Vityaz” i “Rus” stigli su grad.
Konačno, 17. juna, hvaljeni ruski specijalci počeli su se povlačiti. Napad je ugušen, mudžahidi su im zadali fatalne gubitke. Ruski izvori izvijestili su da su tokom povlačenja specijalne snage greškom bile meta vlastite vatre. Uzimajući u obzir strategije ruskih generala, pojavljuju se sumnje u riječ „greškom“, odnosno to bi mogla biti kazna za neuspjeh.
Ruski vojnici bili su prisiljeni da priznaju da je odbrana mudžahida bila organizovana kompetentno. Šamil je uvijek imao sposobnost organizirati efikasan i discipliniran odred iz bilo koje miješane grupe dobrovoljaca.
Rusi su pokušali lukavim planom ući u bolnicu pretvarajući se da su žene, kako bi unijeli kartonske kutije s ”lijekovima”. Mudžahidi su za svaki slučaj na njih pucali iz mitraljeza… nije potrebno reći kako je infiltracija rezultirala.
Jedan od Šamilovih pomoćnika Aslambek je rekao: „Od prvih dana borbe u Čečeniji imao sam priliku boriti se u Abhaziji, u Karabahu, ali nisam imao tako veselu borbu kao u Budjennovsku – pucate, Rusi umiru, Rusi pucaju na vas, oni umiru.”
Rusi su u međuvremenu tražili izlaz. Između ostalog, ponudili su milione dolara i sigurnosnu garanciju. Ali svi ti jeftini trikovi nisu uspjeli. Šamil je zatražio hitan kraj bombardiranja sela u Čečeniji i početak pregovaračkog procesa o povlačenju ruskih trupa.
Konačno, kada su izgubili desetine komandosa i suludim granatiranjem ubili oko 130 civila iz bolnice a pola hiljade ranili, ruskim generalima je naređeno da pregovaraju.
Odred Šamila Basajeva ovdje je izvojevao pobjedu za cijelu Čečeniju, 300 kilometara duboko u ruskoj teritoriji. Racija njegovog diverzantskog odreda rezultirala je formiranjem pregovaračke komisije uslijed čega je nastao sporazum kojim su se Rusi povukli iz Čečenije, čime je Prvi čečenski rat okončan.
Na čečenskoj strani, komisijom je rukovodio šef kabineta general Aslan Mashadov, dok je od Rusa to bio general Romanov. Svi su odjednom počeli razgovarati o miru i kraju rata.
Treba napomenuti da su Šamil i njegovi saradnici dobro razumjeli psihologiju Rusa, bili su ljudi od akcije a ne prijetnje ili ucjenjivanja.
Događaj iz Budjennovska pokazao je da je arogantne Ruse vrlo lahko nagovoriti na pregovore, samo kada ih se malo pritisne. Događaj također govori i o izrazitoj hrabrosti mudžahida koji su bili svjesni o kakvoj operaciji je riječ te da se možda uopšte neće vratiti živi, međutim, većina njih je ostala živa, a ime njihovog komandanta i šehida Šamila Basajeva bit će ispisano zlatnim slovima muslimanske vojne historije.
Izvor: Kavkaz Centar
Prevod i obrada: Ummet Press
