Dok ovo pišem, centar Kijeva i veći dio njegovih predgrađa uglavnom su netaknuti. Sirene i upozorenja označavaju dan. Svi ovdje znaju da bi se to moglo promijeniti, vrlo brzo. Do trenutka kada ovo pročitate, možda jeste.
Drugi grad u Ukrajini, Harkov, već je osjetio dio sile ruskog načina ratovanja. Kao i Mariupolj i drugi gradovi na istoku.
Rusija na otpor odgovara vatrenom moći. Umjesto da šalju ljude da se bore od kuće do kuće i od sobe do sobe, njihova vojna doktrina poziva na bombardiranje teškim oružjem iz zraka kako bi se uništili njihovi neprijatelji.
Harkov i drugi gradovi i mjesta pretrpjeli su ogromnu štetu, a koliko znamo i mnogo civilnih žrtava. Sjedište lokalne vlade Harkova teško je oštećeno u raketnom udaru koji je snimljen. Ruski predsjednik Vladimir Putin možda šalje poruku Kijevu – “pogledajte na istok, jer bi vam se to moglo dogoditi”.
Depresivan zaključak koji sam izvukao iz drugih ratova u kojima sam vidio Ruse u akciji je da bi moglo biti puno gore.
‘Tlo se treslo’
Putin do sada nije izdao naređenje da se nanese šteta kakvu su ruske snage nanijele Groznom, kada se ruska republika Čečenija pobunila 1990-ih, i u Siriji od kada je Putin intervenirao 2015. godine kako bi Assadov režim spasio od raspada.
Izvještavao sam o prvom čečenskom ratu kada je počeo u zimu 1994-1995. Kao i u Ukrajini, ruska vojska je napravila ozbiljne vojne greške u kopnenim operacijama. Oklopne kolone su upale u zasjedu čečenskih pobunjenika u uskim ulicama i uništene. Mnogi vojnici nisu htjeli da se bore i poginu.
Prije invazije na Ukrajinu, vojni analitičari su ocijenili da su ruske snage sada mnogo profesionalnije. Možda i jesu, ali ruska invazija je ponovo usporena logističkim uskim “grlima”, taktičkim greškama i prestravljenim tinejdžerima kojima nije bilo rečeno da idu u rat – kao i otporom žestokim poput onog kojeg su Čečeni pružili 1995. godine.
U Čečeniji je odgovor Rusije bio da upotrebi svoju vatrenu moć. Za nekoliko sedmica, artiljerija i zračni udari su centar Groznog, tipičnog sovjetskog grada od betona i čelika, pretvorili u ruševine. Bio sam na trgu Minutka, centru čečenskog otpora, na dan kada je bio pogođen uzastopnim vazdušnim udarima. Civili su uglavnom bili u podrumima, riskirajući smrt svaki put kada bi izašli po vodu ili hranu.
Na trgu Minutka tog dana čečenski borci su ubijeni od kasetnih bombi, a zgrade zapaljene. Dvadeset četiri sata kasnije, čitava glavna gradska avenija bila je pogođena raketnim udarima i obavijena dimom i plamenom. Tlo se treslo na mjestu gdje smo snimali.
Zasuti iz vazduha
Najrazornija mjesta koja sam vidio u godinama ratnog izvještavanja, osim Groznog, bila su u Siriji. Veza je destruktivna moć ruske vojske.
Putinova odluka da interveniše u Siriji spasila je režim Bašara al-Assada i napravila veliki korak ka svom cilju vraćanja Rusije kao svjetske sile. Dvije odlučujuće pobjede nad pobunjenicima u Siriji, od vitalnog značaja za režim, ostvarene su nemilosrdnom upotrebom ruske vatrene moći.
Prvi je bio u Halepu krajem 2016. Istočna strana grada, koju su tokom rata držale opozicione pobunjeničke grupe, pala je nakon što je uništena granatiranjem i zračnim napadima. Asadovom režimu nije bio potreban nikakav poticaj da granatira Sirijce, ali su Rusi donijeli mnogo veći nivo razorne moći. Strateški bombarderi bazirani kod kuće i u Iranu izveli su razorne udare.
Taktika korištena u Siriji bila je opkoljavanje i opsjedanje područja pod kontrolom pobunjenika, udaranje po njima iz zraka i iz artiljerijskih baterija i na kraju iscrpljivanje branitelja i svih civila koji nisu uspjeli pobjeći. Mnogi od njih su ubijeni.
Kada sam mogao da se vozim kroz istočni Halep nekoliko nedjelja nakon što je pao, razaranja su se odvijala milju za miljom. Nisam mogao vidjeti zgradu koja je bila netaknuta. Čitava naselja su ostala u ruševinama. Ulice su bile blokirane ruševinama veličine brda.
Vidio sam da ista taktika djeluje u Istočnoj Guti, nizu gradova i poljoprivrednih površina koje drže pobunjenici na rubu sirijske prijestolnice Damaska. Kapitulacija Istočne Gute 2018. godine bila je kraj bitke za Damask, koja je isprva izgledala kao da može krenuti u korist pobunjenika. To se promijenilo nakon što su Sjedinjene Države 2013. godine odlučile da ne udare Asadov režim kada je upotrijebio hemijsko oružje protiv civila u Dumi, jednom od gradova u toj oblasti. Duga borba se presudno okrenula u korist režima nakon što je Rusija ušla u rat 2015. godine.
Branioci Istočne Gute iskopali su grad-podzemni tunel kako bi izbjegli zračne napade i granatiranje. Ali opsada i nadmoćna vatrena moć pobjeđuju u bitkama. To je zato što branitelji ginu i iscrpljuju se, a civili, ma koliko prkosni, izloženi su takvom strahu i jadu da pozdravljaju predah koji im nekad dođe.
Jedno od velikih pitanja o kojem svi razmišljaju jeste da li će i Kijev zadesiti ista sudbina koja je snašla ne samo Harkov, Mariupolj i druge ukrajinske gradove, već i Čečeniju i Siriju.
Hoće li svetost pravoslavnih svetinja izazvati rusku suzdržanost koja je izostala u napadima na muslimane u Čečeniji i Siriji? O značaju Ukrajine u historiji Rusije pisao je i sam Putin. Hoće li biti spreman da uništi Ukrajinu da bi je “povratio”? Ako sankcije i ukrajinski otpor ugroze stabilnost njegovog režima, hoće li on poduzeti ekstremnije mjere?
Ono što se do sad moglo vidjeti pokazuje da ruska vojska nadoknađuje slabosti u sposobnostima svojih kopnenih snaga okretanjem ka rušilačkom bombardovanju teškim naoružanjem. Ukrajinci se mole da se to ne desi njima.
BBC/Ummet Press
Obrada: Put vjernika
