Enes ibn Malik, r.a., pripovijeda:
“Dok su muslimani u ponedjeljak ujutru klanjali sabah-namaz za Ebu Bekrom r.a., Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, ih je iznenadio. Odmakao je zavjesu sa vrata Aišine sobe i gledao ih. Džemat je klanjao u safovima. Nasmijao se. Ebu Bekr, r.a., se povukao u saf i ustupio mu mjesto, misleći da će pristupiti namazu.” Enes, r.a., kaže: “Muslimanima se pričinilo da su dovedeni u iskušenje u namazu zbog radosti prema Resulullahu, a.s. On im rukom dade znak da dovrše namaz. Zatim uđe u sobu i navuče zastor na vrata.” [1]
Poslije ovoga nije dočekao drugi namaski vakat. Oko deset sati prije podne, Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, pozva Fatimu pa joj nešto šapnu i ona zaplaka. Zatim joj opet nešto šapnu, te je nasmija. Aiša, r.a., kaže: “Upitasmo je šta joj je rekao, a ona reče: ‘ Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, mi je saopćio da će preseliti na Ahiret, pa sam zaplakala. A zatim mi je saopćio da ću ja biti prva iz porodice koja će otići za njim, pa sam se od dragosti nasmijala.” [2] Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je obradovao Fatimu da je ona predstavnica svih žena na oba svijeta. [3]
Fatima je vidjela šta se događa sa Resulullahom, sallallahu alejhi ve sellem, i koliko se muči zbog bolesti. Ona povika: ” O žalosti moja, moj oče!” On joj reče: “Od danas tvoj otac neće imati bola.” [4]
Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, pozva Hasana i Husejna (svoje unuke) i poljubi ih. Oporučio je svako dobro prema njima. Pozvao je svoje žene, uputio im savjete i podsjetio ih na dužnosti.
Bol je bivala jača i žešća. Trag otrova koji je pojeo na Hajberu se ukaza i on reče: “Aiša, još osjećam bol i gorčinu onog jela koje sam jeo na Hajberu. Osjećam da mi puca žila kucavica od tog otrova.” [5] Pokrio je lice krpom. Kada bi mu zasmetala, uklonio bi je. Tada je uputio posljednje oporuke: “Prokleo Allah jevreje i hrišćane! Grobove svojih poslanika su pretvorili u bogomolje.” Upozoravao je na njihove postupke. “Ne mogu opstati dvije vjere u arapskoj zemlji.” [6]
Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je ostavio oporuku ljudima:
“Namaz, namaz i ono što imate u svom posjedu.” To je ponovio više puta. [7]
Preseljenje na Ahiret
Smrtni hropac je počeo. Aiša ga malo podiže i nasloni na sebe. Govorila je: “Od Allahovih blagodati prema meni je Resulullahovo, a.s., preseljenje na Ahiret u mojoj kući, u mom danu, na mojim grudima, uz moju dušu.”
U posljednjim trenucima ušao je Abdurrahman, sin Ebu Bekra, r.a. U ruci je držao misvak, a ja sam držala oslonjenog Resulullaha, a.s. Primjetila sam da gleda u misvak, a volio je stalno prati zube. Rekoh: “Hoćeš li ga?” Naišareti glavom da hoće. Ja mu ga dodadoh, a on ga pritisnu po zubima. Ja povikah: “Da ga umekšam?” On naišareti glavom da to učinim. Ja ga omekšah, a on naredi njegovu upotrebu. U drugom predanju stoji da je misvakom iščetkao zube kao kad je najbolje mogao. Pred njim je bila zdjela s vodom. Ruke je kvasio u vodu, potirao se po licu i govorio: “La ilahe illallah, smrt ima agoniju.” [8]
Kada je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, završio čišćenje zuba misvakom, podigao je ruku ili prst i uperio pogled u plafon. Aiša, r.a., je okrenula glavu prema njemu dok su njegove usne šaptale: “Sa onima kojima si milost Svoju darovao, poslanicima, iskrenima, šehidima i dobrima. Gospodaru moj, oprosti mi i smiluj mi se, odvedi me u najuzvišenije društvo. Gospodaru moj, priključi me najuzvišenijem društvu.” [9]
Posljednje riječi je ponovio tri puta. Ruka mu je klonula i preselio se kod najuzvišenijeg društva. “Mi pripadamo Allahu i njemu se vraćamo.” Ovo se dogodilo u satima pred podne, u ponedeljak 12. rebiul evvela 11. g.h. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je napunio šezdeset tri godine i četiri dana.
Žalost ashaba
Medinom je prostrujala strašna vijest. Pomračila je svjetlost i nebeske prostore Arabije. Enes, r.a., kaže: ”Ne sjećam se da sam doživio ljepši, svjetliji i radosniji dan od onog kada je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, ušao u Medinu, i ne sjećam se ružnijeg, tamnijeg i tužnijeg dana od onoga u kome je preselio Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem.” [10]
Kada je preselio, Fatima je rekla: “Oče, odazvao si se Gospodaru Koji te je pozvao. Oče, u Džennetil-Firdevs je tvoje boravište. Oče, Džibrilu ćemo se požaliti.” [11]
Stav Omera, r.a.
Omer, r.a., je čuo vijest koja mu je pomutila razum. Reče:
“Licemjeri misle da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, umro. Neka znaju da Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, nije umro. On je otišao kod svog Gospodara kao što je otišao Musa, sallallahu alejhi ve sellem, sin lmranov. Bio je odsutan iz svog naroda četrdeset dana, a onda se vratio među njih, iako je rečeno da je umro. I, tako mi Allaha, vratit će se i Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, pa će odsjeći ruke i noge ljudima koji misle da je umro.” [12]
Mudrost Ebu Bekra, r.a.
Ebu Bekr se pomoli na konju dolazeći od svoje kuće na Es-Sunhu. Sjaha i uđe u mesdžid. Ni s kim nije govorio, dok nije ušao kod Aiše, r.a., i uputio se Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, koji je bio pokriven plaštom.
On mu otkri lice, klonu preko njega, poljubi ga i zaplaka. Zatim reče:
“Draži si mi od oca i majke. Allah neće dozvoliti da dva puta umreš. Smrt koju ti je Allah propisao, ti si dočekao.”
Potom iziđoše Ebu Bekr i Omer, r.a., da kažu svijetu. Ebu Bekr, r.a., reče: ‘Sjedi Omere!’. Omer, r.a., odbi da sjedne. Ljudi priđoše Ebu Bekru, r.a., zaobilazeći Omera, r.a.
Ebu Bekr, r.a., reče: “Ko je od vas obožavao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, Muhammed je mrtav, a ko obožava Allaha, neka zna, Allah je živ. On ne umire. Uzvišeni Allah kaže:
‘Muhammed je sam o poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati, neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi.'” [13]
Ibn Abbas, r.a., reče: “Tako mi Allaha, kao da ljudi nisu znali da je Allah objavio ovaj ajet, dok ga Ebu Bekr nije proučio. Ljudi počeše učiti ovaj ajet, pa nisi mogao nikoga vidjeti a da ga ne uči.” Ibn Musejjeb je rekao: “Omer, r.a., reče: ‘Tako mi Allaha, nakon što čuh ovaj ajet koji je Ebu Bekr proučio, sjedoh na zemlju jer mi noge otkazaše, a zatim padoh po zemlji. Shvatih da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, umro.” [14]
Iz knjige: Zapečaćeni Džennetski napitak – Safijjurrahman el-Mubarekfuri
Obrada: Put Vjernika
[1] Buharijev Sahih s Fethul-Barijem , 2/193 , 680, 681 , 754, 1205, 4448.
[2] Buharijev Sahih, 2/638.
[3] Iz nekih predanja se zaključuje da se ovaj dijalog nije vodio zadnjeg dana života, već zadnje sedmice. (Rahmetun lil-alemin, 1/282).
[4] Buharijev Sahih, 2/641.
[5] Ibid., 2/637.
[6] Buharijev Sahih s Fethul-Barijem , 1 /634, 435, 1330, 1390, 3453, 3454, 4441, 4443, 4444, 5815, 5816; Ibn Sa'd, Tabekat, 2/254.
[7] Buharijev Sahih, 2/637.
[8] Buharijev Sahih, Poglavlje o Poslanikovoj bolesti, 2/640.
[9] Buharijev Sahih, Poglavlje o Poslanikovoj bolesti, Poglavlje o posljednjim riječima 2/638-641.
[10] Prenosi Darimi; Miškatul-mesabihi, 2/517. Enes, r.a., kaže: “Dan u kome je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ušao u Medinu obasjavao je sve u njoj, dok je dan u kome je Allahov Poslanik umro zatamnio sve u njoj. Nismo ni ruke otresli nakon ukopa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a naša srca su već bila drugačija.”
[11] Buharijev Sahih, Poglavlje o Poslanikovoj bolesti, 2/641.
[12] Ibn Hišam , 2/655.
[13] Ali lmran, 144.
[14] Buharijev Sahih, 2/640, 641.
