Esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuh, braćo moja draga. Još smo u serijalu „Podrška šerijatu“.
U prethodnoj epizodi govorili smo o primjeru trojice muškaraca koji su se vratili kućama i zatekli ih u plamenu. Rekli smo da onaj koji dođe na vlast treba da bude kao prvi čovjek — da se zaokupira onim što je važnije, pa i ako time zanemari manje važne obaveze.
Također će oni koji rade na uspostavi islamskog sistema neizbježno biti zauzeti izvršavanjem jednih obaveza pa neće stići da odrade druge; ali za to neće imati ukora. Allah, Uzvišeni, kaže:
مَا عَلَى الْمُحْسِنِينَ مِنْ سَبِيلٍ
”Nema razloga da se išta prigovara onima koji čine dobra djela.” (Et-Teuba, 91.)
I kaže:
وَمَا جَعَلَ عَلَيْكُمْ فِي الدِّينِ مِنْ حَرَجٍ
”I u vjeri vam nije ništa teško propisao.” (El-Hadždž, 78.)
I rekao je:
فَاتَّقُوا اللَّهَ مَا اسْتَطَعْتُ
”Pa Allaha se bojte koliko god možete.” (Et-Tegabun, 16.)
A Poslanik ﷺ, kad se dešavalo ono što je bilo na dan Ahzaba, rekao je: “Allah napunio njihove kuće i njihove grobove vatrom; ometali su nas toliko da smo propustili srednju molitvu – tj. ikindijski namaz – sve dok sunce nije zašlo”.
Pa šta se od njih zapravo traži? Islamisti koji preuzmu vlast treba da objave od prvog trenutka da je vlast samo Allahova i da je sve što je u suprotnosti sa šerijatom bačeno pod noge (tj. poništeno). Potpuna i apsolutna suverenost šerijata je jedina vlast — ništa joj ne konkuriše. Ako oni nisu u stanju izvršiti neku obavezu u datom trenutku, tad ta obaveza sa njih privremeno spada dok ne steknu snagu i mogućnost — zbog ajeta:
لَا يُكَلِّفُ اللَّهُ نَفْسًا إِلَّا وُسْعَهَا
“Allah nijednu osobu ne opterećuje preko mogućnosti njene.” (El-Bekara, 286.)
Dokle god je ustav islamski i država primjenjuje ono što je u njenoj moći, šerijat se smatra sprovedenim. Neko bi mogao reći: zar to nije postepeno sprovođenje šerijata? Mi kažemo: ni u kojem slučaju! Nema veze s postepenim sprovođenjem — i to ću pojasniti u jednoj od narednih epizoda, inšaallah.
Dođimo sada do nekoliko praktičnih i važnih primjera da se stvar razjasni:
Prvo: moguće je — (i ovo “moguće je” ima svoju priču koju ću izložiti kasnije, inšaallah) — da se od trudbenika za islam ne traži da odmah, od prvog dana preuzimanja vlasti, objave džihad za oslobođenje okupiranih muslimanskih zemalja. Ali pretpostavimo situaciju: nekoliko mladića su iz islamske države potajno otišli u Palestinu, borili se protiv okupatora, pa se vratili u zaštitu islamske države. Hoće li islamska država protiv njih primijeniti zakon o “Borbi protiv terorizma” koji ih u takvom slučaju kažnjava i zatvara? Naravno da ne.
Zakon o borbi protiv terorizma, sporazum iz Camp David-a i svaki drugi zakon ili ugovor koji sprječava pomoć muslimanima i ponižava njihove vratove pred neprijateljem bit će ništavan od trenutka kada se objavi primjena šerijata, i to od prvog trenutka. Umjesto njih stupit će na snagu zakon:
وَمَا لَكُمْ لَا تُقَاتِلُونَ فِي سَبِيلِ اللَّهِ وَالْمُسْتَضْعَفِينَ
“Šta je s vama, pa se ne borite na Allahovom putu za nemoćne.” (En-Nisa, 75.)
To da država izvršava ovaj novi zakon u skladu sa svojim mogućnostima i snagom je jedno; a da radi protiv njega — je nešto sasvim drugo.
U toj situaciji vladar može pozvati borca (mladića) i nježno mu reći: „Zašto, sine, žuriš? Mi smo još u fazi pripreme snaga, sređivanja redova i gušenja unutrašnjih fitni; trebamo tvoj žar i trud ovdje s nama u tome. I nećemo, tako mi Allaha, imati mira dok ne oslobodimo zemlje muslimana. Nemoj sada otvarati pred nama novu frontu za koju nemamo snage.“ Može ga i koriti ako njegovo djelo nanosi štetu novonastaloj državi i uvlači je u iscrpljujuće sukobe koji je odvraćaju od bitnog. Ali da država primijeni protiv njega zakon o borbi protiv islama — poznat kao zakon o “borbi protiv terorizma” — pa šta bi onda ostalo od njenog islamskog naziva? Država možda neće imati snage da oslobodi muslimanske zemlje, ali ne bi smjela imati ni snage da tlači i zlostavlja mudžahide.
Drugo: Ako trudbenici za islam preuzmu vlast u zemlji u kojoj ima veliki broj kuća razvrata i birtija, zabranjenih video-klubova i traka s pjesmama, internet-kafića u kojima se čini grijeh, kina, ženske salone u kojima rade muškarci, salone za masažu koji su nemoralni, prodavnice zabranjenih kipova, biblioteka sa opscenim ili sektaškim knjigama i slično — možda država neće moći sve to zatvoriti odjednom. Ali čim se objavi primjena šerijata, propis o svim tim stvarima postaje jasan i poznat — ono što je u sekularnom zakonu bilo legalno mjesto zaštićeno zakonom, gdje se kažnjavao onaj ko bi na to mjesto nasrnuo, više nema imunitet; te ustanove postaju zabranjene i gube svoju „svetost“. Naprotiv, one samo čekaju da država stekne mogućnost da ih zatvori, i više se ne mogu skrivati iza države niti se pozivati na zakon za svoju zaštitu.
Treće: Munafici i sekularisti, potaknuti od strane neprijateljskih država, možda će namjerno napadati šerijat i ismijavati njegove propise, pa čak i rugati se Allahu, džele šanuhu, Njegovim ajetima i Poslaniku ﷺ. Država možda neće moći sve njih odjednom pozvati na pokajanje od otpadništva, ili da im svima stane u kraj odjednom. Ali čim se objavi primjena šerijata, oni — ako se ne pokaju — će biti u iščekivanju najpravednije kazne koju je Allah Uzvišeni propisao za one koji napuste vjeru ili je ismijavaju, i biće obračunavani za svoje riječi čim država stekne mogućnost za to.
Više neće biti tolerisano smeće ideja ovih munafika i sekularista; sloboda govora više neće biti kao u državama koje daju slobodu govora takvima a uskraćuju je pozivačima na Allahov put. Zaustavljanje njih (tj. sprječavanje njihovog negativnog djelovanja) dobit će najveći prioritet u državi koja je zasnovana na veličanju Allaha i robovanju Njemu Uzvišenom.
Četvrto: U nekim zemljama postoji veliki broj turbeta i mezara koje ljudi posjećuju radi traženja bereketa, gdje praktikuju novotarske obrede ili širkijate. Ta mjesta su bila zaštićena od strane države, koja je postavljala čuvare i nadzornike. Čim se objavi primjena šerijata, ta turbeta čekaju da ih država devastira i pretvori ih u obične grobove, bez posebnog nadzora.
Peto: Islamska država treba osigurati zdravstvenu zaštitu svom narodu, i pokrenuti poljoprivredne i stočarske projekte koji će joj omogućiti samodostatnost, tako da je neprijatelj ne može ucjenjivati ili kontrolisati njenu politiku kroz posjedovanje pšenice, mlijeka i drugih resursa. Također, država treba razvijati tešku industriju koja će joj osigurati nezavisnost. Sve ovo spada u primjenu šerijata i u čuvanje života, imetka i potomstva, što su osnovni ciljevi šerijata (ar. Mekasiduš-šeriah).
Međutim, kao što je svima jasno, ostvarenje svega ovoga ne može se postići odmah, od prvog dana preuzimanja vlasti. Ali obznana sprovođenja šerijata podrazumijeva da država ne prihvata nijedan sporazum koji bi je ucjenjivao ili kojim bi njena snaga i opskrba bile u rukama njenih neprijatelja.
Šesto: Islamska država može se naći pred hiljadama pokvarenih ljudi koji su bili korisnici i povlašteni u prijašnjem, neislamskom sistemu. Ti korumpirani pojedinci su opljačkali bogatstva zemlje, prisvojili njene posjede i ključne projekte, privatizirali državne sektore u svoju korist, i zadužili narod kamatnim kreditima kroz banke koje su u njihovom vlasništvu.
Nova država možda neće moći odmah vratiti sve te opljačkane imovine narodu. Ali, ako bi neka od njihovih banaka došla i rekla:
“Taj i taj je od mene prije nekoliko godina pozajmio sto hiljada, na to su se nagomilale kamate, i on sada ne može vratiti dug osim osnovnog iznosa. Dođi, o državo, istjeraj ga iz njegove kuće, koja je pod hipotekom, da je prodam i uzmem svoje kamate.“
Da li će joj islamska država pomoći? Naravno da neće. Jer te njene „kamate“ su, nakon proglašenja sprovođenja šerijata, postale haram — zabranjena i ništavna kamata. S ovim upoređuj još mnoge druge slične primjere.
Da li mi u svemu tome tražimo od onih koji dođu na vlast više nego što mogu podnijeti? Tako mi Allaha — ne! Ali stvar je jednostavna: ili islam — ili “neislam”, ili šerijat — ili sekularni zakoni. Iz svih ovih primjera mogu se izvući mnoge pouke. A koje su to pouke — saznat ćemo, inšaallah, u narednoj epizodi. Ves-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuh.
Autor: dr. Ijad el-Kunejbi, hafizahullah
Izvor: Iz serijala „Nusraten liš-šeriah“, 33– 36. str.
Ostali dijelovi serijala ovdje
