Adžlan je čovjek vjernik koji je zavolio Selimu. Htio ju je zaprositi od njenog oca ali je on od njega zatražio veliki mehr (vjenčani dar). Adžlan je tada razmišljao, vagao i procjenjivao korist i štetu. On je u stanju da plati taj mehr ali postoji drugi način na osnovu kojeg će uštediti svoj novac. Adžlan će dovesti mladu i oženiti je u prisustvu svjedoka, ali će preskočiti Seliminog oca i umjesto njega kao staratelja Selime uzeće svoga druga Barmana koji je pobožan mladić (ali on nije Selimi ni staratelj ni mahrem). Adžlan će od njega zatražiti da ga on oženi Selimom, a ne Selimin otac, jer će Barman tražiti mali mehr.
I zaista Adžlan tako sklopi brak sa Selimom. Bilo je to odlično islamsko veselje na kojem se učio Kur'an i na kojem su pozvani šejhovi i uvaženi ljudi. Adžlan i Selima su živjeli zajedno u jednoj kući. Preko dana bi postili a naveče bi klanjali noćni namaz. Adžlan je prije odnosa sa Selimom uvijek vodio računa da prouči dovu:
بسم الله، اللهم جنبنا الشيطان وجنب الشيطان ما رزقتنا
“U ime Allaha. Gospodaru naš, odstrani od nas šejtana i odstrani šejtana od onoga čime nas opskrbiš (tj. djeteta).”
Dobili su i djecu a Adžlan je imetak kojeg je sačuvao time što ga kao mehr nije dao Seliminom ocu, uložio u mekteb kako bi njegova djeca postala hafizi.
To je u kratkim crtama bila priča Adžlana i Selime. Zasigurno se ovdje nameću pitanja, a ja bih volio da na njih odgovoriš cijenjeni brate.
Prvo pitanje: Da li je Adžlanov brak sa Selimom šerijatski brak?
Odgovor je u vjerodostojnom hadisu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Koja god se žena uda bez dozvolje njenog staratelja, njen brak je neispravan, njen brak je neispravan, njen brak je neispravan.”
Dakle njihov brak nije šerijtaski.
Drugo pitanje: Zar činjenica da je Barman pobožan i uvažen čovjek ne daje šerijtaski legitimitet braku Adžlana i Selime (ili drugim riječima, čim je Barman pobožan čovjek zar bi to onda trebalo značiti da je brak ispravan?)
Odgovor: Dok god je Selima tražena od osobe koja nije njen staratelj onda nema nikakve veze to što će zamjenik staratelja biti najgori čovjek ili onaj ko je pobožan. Šta više, ukoliko pobožan čovjek prihvati ovakvu neispravnu ulogu staratelja onda nema hajra u njemu i njegovoj pobožnosti jer će njegova kobajagi pobožnost dati šerijatski legitimitet ovom neispravnom braku.
Treće pitanje: Ali, šta je sa Adžlanovim nastojanjem da njegova svadba bude islamska, na učenje zikra prije kontakta sa Selimom? Zar to ne zaslužuje od nas pohvalu? Zar to nije bolje umjesto toga da je Adžlan doveo pjevačice? Zar njegovo provođenje noći u ibadetu bolje od toga da sa njom provodi noći u gledanju serija i filmova? Zar umanjivanje ovih „pozitivnih” stvari ne predstavlja grubost i nepravdu? Zar uopšte ne uzimate u obzir „islmasku” stranu u braku Adžlana i Selime?
Odgovor je u vjerodostojnom hadisu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:
„Allah je dobar i prima samo ono što je dobro.”
Veza Adžlana i Selime, bez dozvole njenog staratelja, je neispravna i pokvarena veza, stoga učenje Kur'ana na svadbi, učenje zikra prije odnosa, sve to predstavlja spominjanje Allahova imena pri činjenju grijeha! Oni su grešni zbog nedozvoljenog osamljivanja (jer im je brak neispravan) pa makar u tom svom osamljivanju klanjali i noćni namaz.
Četvrto pitanje: A šta je sa djecom koja su u mektebima za učenje hifza?
Odgovor: S obzirom da je brak neispravan i djeca iz tog braka nisu šerijtaski legitimna. Adžlan, koji je pare uložio u mekteb a ne na mehr kako bi njegov brak bio ispravan, grešan je zbog toga i neće biti nagrađen.
Peto pitanje: Zar sve ove katastrofalne stvari u kontaktu Adžlana i Selime samo zbog jedne greške na početku, a to je da Adžlan Selimu nije zatražio od njenog staratelja?
Odgovor: Da, ova jedna greška na početku predstavlja razliku između šerijatskog ispravnog braka i neispravnog braka a sve što se izgrađuje na batilu je batil (neispravno).
Draga braćo!
Sprovođenje šerijata putem parlamenta predstavlja traženje šerijata mimo njegovog staratelja. Traženje dozvole od parlamenta za sprovođenje šerijata znači da je parlamenat taj koji sudi šerijatu (iznad njega)!! Pa ako se na takav način sprovede jedan šerijatski propis onda to nije zbog toga što je sprovođenje tog propisa vadžib jer je on Allahov propis, već zbog toga što je parlament dozvolio da se on sprovede. Kada bi čak pretpostavili da je parlament odabrao da se islamski propisi sprovedu u potpunosti, ti propisi ne bi bili islamski niti bi se takav postupak mogao nazvati sprovođenjem šerijata jer su propisi sprovedeni u ime parlamenta a ne u ime Allaha, baš kao što je Adžlan tražio Selimu od Barmana a ne od njenog staratelja.
Stoga mesela (pitanje) nije u tome da li će se parlament složiti u sprovođenju šerijatskih propisa ili ne. Samo traženje dozvole od parlamenta da se sprovede šerijat ruši šerijtaski opis tih propisa i čini ih propisima parlamenta. Nema nikakve razlike nakon toga da li će ti propisi biti sprovedeni odjednom ili postepeno, dok god se njihovo sprovođenje veže za dozvolu parlamenta i izdaje u ime naroda onda su to propisi taguta pa makar se poklapali sa šrijtaskim propisima (drugim riječima, kada bi parlament izglasao većinom ili konsenzusom da se alkoholičar bičuje sa 70 bičeva, bičevanje u ovom slučaju bi bio tagutski propis zato što nije sproveden jer ga šerijat zahtjeva već zbog toga što ga je parlament odobrio i što se sprovodi u ime naroda koji je odabrao te parlamentarce, a ne u ime Allaha, op.prev). Tagut je sve ono što se obožava mimo Allaha a prizivanje prava na zakonodavsto i obvezivanje ljudi na pokornost takvom (koji je sebi dao pravo zakonodavtsva) predstavlja svojstva taguta.
Ovo nije samo formalna mesela kako nekima možda izgleda, već predstavlja razliku između robovanja Allahu i robovanja ljudima mimo Allaha. Kada kolješ i prilikom klanja kažeš: Bismillah – u ime Allaha, onda je to kurban kojem se približuješ Allahu a meso koje si zaklao ti je halal (dozvoljeno). Ali ako bi prilikom klanja ovce rekao: U ime naroda, ili: u ime parlamenta, onda bi bio griješnik i mušrik, a ono što si zaklao bi se smatralo strvinom koju nije dozvoljeno jesti.
Dvadesetčetvrta tačka Egipatskog zakona glasi: „Propisi se izdaju i sprovode u ime naroda.” Tj. sprovode se jer ih narod dozvoljava i želi ih. Upravo ova riječ koju neki vide prostom i nebitnom, u ime Allaha ili u ime parlamenta, je riječ koja predstavlja razliku između tevhida i širka i između vraćanja Allahovom sudu i vraćanja sudu ljudi.
Neki misle da je sprovođenje šerijata putem parlamenta samo formalna razlika od njegovog sprovođenja pokoravajući se Allahu, dok god se na kraju propis u vanjštini poklapa sa šerijatom. Drugim riječima žele reći: Mi želimo da sprovedemo šerijat na bilo koji način, važno je da samo sprovedemo šerijat.
Istina je da je vraćanje na parlament u donošenju suda nevjerstvo a razlika koja slijedi nakon toga, da li će se propis u spoljašnjosti poklapati sa šerijtaom ili ne, je samo formalna.
Draga braćo, ovdje postoji jedna jako bitna stvar, a to je da se sprovođenje šerijata samo po se bi ne smatra vrhovnim ciljem, već je vrhovni cilj ostvarivanja ubudijeta (robovanja) Allahu. Nije cilj samo ostvariti formalno sprovođenje šerijata, već je cilj doći do sprovođenja šerijata koji će ostvariti robovanje Uzvišenom Allahu.
Šerijtaski propisi su radi koristi nas ljudi a ono što Allah želi od nas jeste da sprovođenje Njegova šerijata bude zbog pokoravanja Njegovoj naredbi.
لَن يَنَالَ اللَّـهَ لُحُومُهَا وَلَا دِمَاؤُهَا وَلَـٰكِن يَنَالُهُ التَّقْوَىٰ مِنكُمْ
“Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići vaš takvaluk.” (Hadž, 37) (Do Allaha neće doprijeti naše sprovođenje Njegova šerijata, ali će mu stiči naš takvaluk pokoravanjem Njegovim naredbama u sprovođenju Njegovog šerijata, op.prev)
Najveći cilj u sprovođenju Allahova šerijata jeste ispoljavanje pokornosti Njemu Uzvišenom, a onda kada sprovođenje šerijata ne bude u sebi sadržavalo ovaj cilj, neće imati vrijednosti kod Uzvišenog Allaha. Ono što Allah želi od nas jeste: propisi se izdaju i sprovode u ime Allaha. A onda kada se propisi sprovode u ime naroda onda:
فَمَا كَانَ لِشُرَكَائِهِمْ فَلَا يَصِلُ إِلَى اللَّـهِ ۖ وَمَا كَانَ لِلَّـهِ فَهُوَ يَصِلُ إِلَىٰ شُرَكَائِهِمْ ۗ سَاءَ مَا يَحْكُمُونَ
“Ono što je namijenjeno božanstvima njihovim ne stiže Allahu, dok ono što je određeno za Allaha stiže božanstvima njihovim. Kako ružno oni sude!” (En'am, 136) (Tj. i ono što je namijenjeno Allahu, sprovođenje šerijata u ovoj situaciji, ne stiže Allahu jer u njemu ima ortaštva koje se ogleda u sprovođenju šerijata zbog dozvolje naroda i parlamenta, baš kao što žrtva namijenjena Allahu, ali zaklana u ortaštvu ne stiže Allahu, op.prev)
Allah nema udjela u sprovođenju šerijatskih propisa na pomenuti način. Ono što Allah traži od nas jeste da se povinujemo Njegovim naredbama iz pokornosti Njemu. To je ta riječ koju Allah želi od nas: propisi se izdaju i sprovode u ime Allaha.
Cilj sprovođenja šerijata jeste ispoljvanje islama a islam je šta? Islam je potpuna i bezuvjetna predanost i pokornost Allahovom sudu i sprovođenje Allahove naredbe zato što je to Allahova naredba a ne zato što se većina složila da se ona treba sprovesti. Traženje dozvole od parlamenta predstavlja nevjerstvo u Allaha i potčinjavanje Allahove odredbe odredbama ljudi.
Onog trenutka kada propisi budu izdati u ime parlamenta u potpunosti će se srušiti značenje ubudijeta tako da činjenica da su parlamentarci uvaženi ljudi neće igrati nikakvu ulogu kao što ni činjenica da je Barman bio uvažen i bogobojazan nije igrala nikakvu ulogu u neispravnosti Adžlanovog braka. Isto tako ni učenje bismile na početku parlamentarne sjednice neće igrati nikakvu ulogu kao što ni Adžlanova bismila nije imala nikakvu ulogu pri kontaktu sa Selimom. “Islamski izgled” parlamentarnih odluka takođe neće imati nikakav šerijtaski legitimitet kao ni Adžlanova djeca. Nećemo moći pohvaliti aktivnosti parlamenta niti njegove rezultate u borbi protiv nereda kao što isto tako nismo mogli pohvaliti Adžlanovo trošenje imetka na poučavanju hifza njegove djece jer je taj imetak trebao uložiti kao mehr kao bi njegov brak bio ispravan.
Stoga meni teško pada kada me neko upita: Dobro šejh, pretpostavi da će parlament uspjeti u sprovođenju šerijata, hoćeš li tada promijeniti svoje mišljenje o zabrani učestvobanja u njemu? Ovo pitanje je neispravno u samoj osnovi, jer oni time pitaju: Pretpostavi da je Barman uspio da brak Adžlana i Selime učini šerijtaskim, hoćeš li promijeniti svoje mišljenje o njihovom braku i smatrati ga šerijatskim? Neće njihov brak biti ispravan sve dok Adžlan ne bude tražio Selimu od njenog oca i podnio obaveze onoga što ga na tom putu slijedi.
Ovaj postulat, pored njegove jasnoće, postao je nažalost predmetom rasprave. To je negativan plod prihvatanja “islamskih” partija demokratskog procesa i njihovih nejasnih izjava u povodu sprovođenja šerijata.
Autor: šejh dr. Ijad el-Kunejbi
Izvor: www.al-furqan.org – oficijalni sajt šejha Ijada
Prijevod i naslov: Put vjernika
