Proglašavanje islamskog hilafeta sa aspekta stvarnosti i šerijata

Popularno na sajtu

Hvala Allahu Gospodaru svih svijetova, i neka je salavat i selam na Allahova Poslanika, i na njegovu porodicu i sve ashabe.

A zatim:

Doista, islamski hilafet i okupljanje ummeta pod jednim vladarom koji će im suditi po Allahovom šerijatu i na temeljima vjerovjesništva, je veličanstveni cilj za kojim žudi i traga svaki musliman u ovom životu, i to je od najvećih ciljeva u islamu, i od najuzvišenijih oblika jedinstva i ujedinjenja koja su Allah i Njegov Poslanik naredili, rekao je Uzvišeni u prijevodu značenja:

„Ova vaša vjera – jedna je vjera, a Ja sam Gospodar  vaš, pa Me se bojte!“,

i rekao je:

„Svi se čvrsto držite za Allahovo uže i ne razjedinjujte se!“,

i rekao je Poslanik alejhis-salatu ves-selam: „Uistinu, postoje tri stvari koje kada ih činite Allah je zadovoljan, a također, postoje i tri stvari koje kada ih činite Allah se srdi; zadovoljan je da Ga obožavate i ništa Mu ne pridružujete, i da se svi čvrsto držite za Allahovo uže…“[1].

Isto tako, ulema se složila da je vadžib postaviti i imenovati jednog kao vladara muslimanima, i ovaj konsenzus prenosi imam El-Mavurdi u knjizi „El-Ahkamus-sultanijje“ (15 str.), i imam Ebul-Ma'ali El-Džuvejni u knjizi „Gijasul-umem“ (15 str.), i El-Kadi Ijad u knjizi „Ikmalul-mu'lim“ (6/220), i imam En-Nevevi u knjizi „Šerhu Sahihi Muslim“ (12/205), i još mnogi drugi. A citata (uleme) o konsenzusu je mnogo, i nalaze se na mjestima koja obrađuju ovu temu, i nema potrebe da duljimo spominjanjem istih.

Također, ummet se složio oko toga da je najvažniji i najuzvišeniji cilj islamskog hilafeta ono što se uvijek spominje na jezicima učenjaka i u njihovim knjigama, a što je imam El-Mavurdi sežao u sljedećoj rečenici: „Imamet je postavljen radi nasljeđivanja vjerovjesništva u očuvanju vjere i rukovođenju dunjalukom, i vadžib je po konsenzusu svih učenjaka povjeriti ga onome ko će istinski i ispravno to sprovoditi u ummetu“.

Pa shodno tome, cilj hilafeta i imameta jeste pribavljanje vjerskih i dunjalučkih koristi, i ovaj cilj se ostvaruje tako što će vladar musliman to uspostaviti u jednoj od muslimanskih zemalja, i bez da pri tom postoji hilafet, i tada je poslušnost i pokornost obavezna svakom onom ko se nalazi u njegovoj vlasti, ili ko se smatra pod njegovom vlašću, makar njegov imamet i ne bio opći imamet, kaže imam Eš-Ševkani rahimehullah:

„Ali što se tiče nakon širenja islama, i proširenja njegove teritorije, pa (opće) poznato je da u svakoj zemlji od (islamskih) zemalja vlast pripada određenom imamu ili sultanu, i u drugoj ili drugim zemljama isto tako, i ne izvršavaju se naredbe niti zabrane nekih od njih u zemlji ili zemljama koje nisu u njegovoj vlasti; stoga nema smetnje da postoji mnogo vladara i sultana, i obavezno je slušati i pokoravati se svakom od njih (vladara) nakon što mu se da prisega u zemlji u kojoj se njegove naredbe i zabrane sprovode i izvršavaju, a isto tako i vladaru druge ili drugih zemalja“[2].

Ovaj govor je također prenio i podržao imam Siddik Hasan Han u svojoj knjizi „Iklilul-kerame fi tibjani mekasidil-imameti“ (125 str.) i većina učenjaka, iz raznih mezheba, je dozvolila mnoštvo ili postojanje više od jednog imama, kada je onemogućeno jednom imamu da vlada i rukovodi svim islamskih zemljama zbog njihove mnogobrojnosti i udaljenosti.

I koliko god bilo razilaženja po ovom pitanju, to ne utiče na našu meselu, jer su oni (učenjaci) dozvolili ovu situaciju (mnoštvo vladara) zato što je to stanje primoranosti i nemogućnosti, a (za nemogućnost ne važi naredba i zabrana makar one bile u osnovi obavezne)[3].

Postoji razlika između ove dvije situacije: situacija slobodnog izbora i situacija primoranosti, i ko ne bude pravio razliku između ove dvije  situacije, takav je neznalica po pitanju zdrave logike i šerijatskih tekstova, a ovo se dogodilo velikom broju ljudi, pa su pomislili da vjera neće ustati niti opstati sve dok ne bude uspostavljen hilafet!! I ne razlikuju između truda za uspostavljanje istinskog hilafeta kojeg je šerijat naredio, i između zamišljenog hilafeta koji zadovoljava osjećaje, i ne ostvaruje ciljeve hilafeta u stvarnosti, i ovakva mišljenja sliče mišljenjima nekih od neznalica koji misle da se pravda neće povratiti niti će se zulum ukinuti osim s pojavom Mehdija!

A kazivanje o islamskom hilafetu, ili (općem imametu) je opširno, i o tome su pisali mnogi učenjaci, od ranijih i kasnijih, i jedan sažeti tekst ili govor ne može ispuniti pravo ove teme; stoga ovdje će biti govora samo o proglašavanju hilafeta na način na koji je proglašen u ovom našem vremenu u Iraku, i to sa aspekta historijske i šerijatske stvarnosti.

Prvo: Historijska stvarnost

Razmatranjem islamske  historije jasno vidimo da je bilo mnogo proglašavanja iluzornih hilafeta, svejedno bilo to od strane izmišljenih poziva na mehdiluk, ili od strane zabludijelih haridžijskih frakcija, a oni su od svih ljudi najželjniji za hilafetom, ali bez upute i knjige svjetiljke, i izgleda – a Allah najbolje zna – da je ovo njihov znak i osobina, dok ehlis-sunnet vel-džemat ne pritvrđuju ime hilafeta, ili općeg imameta osim onome kome je potvrđena vlast i rukovodstvo nad vaćinom (muslimana), bilo to odabiranjem ili silom, u raznim zemljama muslimana, ali što se tiče onoga kome je data prisega u određenoj zemlji, ili dođe silom na vlast u toj zemlji, onda je vlast i rukovodstvo (tog vladara) pritvrđena stanovnicima te zemlje, ali nije pritvrđena i onima koji mu nisu dali prisegu niti ih je silom pokorio od ostalih (muslimana u drugim zemljama).

I ovako je nastala mesela mnoštvo vladara koju smo prethodno spomenuli, i ovaj tekst nije mjesto za vođenje rasprave o tom pitanju, da li je to dozvoljeno ili zabranjeno.

Rekao je Vehb ibn Munebbih rahimehullah:

„Ummet se nikada nije složio niti sakupio oko jednog čovijeka od haridžija, i kada bi Allah omogućio da haridžije preuzmu vlast, poremetila bi se Zemlja… i tada bi od svakih desetak ljudi izašao čovijek koji bi pozivao u svoj hilafet“[4].

Od djela haridžija:

1 – Da je Šebib (vođa haridžija) proglasio hilafet za vrijeme vladavine Abdul-Melika ibn Mervana, ali ga nije ostvario.[5]

2 – Godine 140. h, proglašen je hilafet i za halifu je određen poglavar frakcije ibadija (poznata haridžijska grupa) čije je ime Abdul-‘Ala bin Es-Semh El-Mea'firi. On je živio još četiri godina, zatim ga je ubio El-Mensur 144. h.g.[6]

3 – Također, i u Tandži je proglašen hilafet od strane haridžija, i za halifu je određen njihov vođa, i oni su ga nazivali emirul-muminin (vođa pravovjernih), zatim ga je ubio Halid bin Habib El-Fehri.[7]

4 – A od takvih je i kralj El-Mui'zz Ismail, porijeklom Kurd, ali je tvrdio da je kurejšija od potomaka beni Umejje, i zagovarao je hilafet, i stavio je sebi nadimak El-Hadi, te ga je smrt zadesila 598. hidžretske godine.[8]

5 – Čak šta više, moguće je da su u istom vremenu nekoliko njih tvrdili i pozivali u svoj hilafet!! I ovo je ono što se dogodilo u Endelusu, čak da je 500. hidžretske godine samo u Endelusu bilo šest osoba, i svaka od njih je pozivala u svoj hilafet i tvrdila da je halifa!![9]

A što se tiče poziva ka Mehdiju, njih je više negoli se mogu nabrojiti, a dovoljno će bit da sada ukažem na jedan savremeni primjer za to:

Ummet je u ovim zemljama (Zemlje dvaju harema) prošao kroz jedan takav period, a to kada se krajem 14. stoljeća (1385-1399) pojavila grupa studenata koji su učili pred velikim učenjacima, poput šejha bin Baza i Albanija rahimehumullah, i njihov pravac je bio sunnet, na njima je bio vidljiv asketizam, insan bi svoj ibadet smatrao ništavim spram njihovog, i kod sebe su imali nešto od guluvva (pretjerivanja) uz iskrenost. Njihov vođa je bio Džuhejman El-U'tejbi, neprestano je putovao i obilazio države na arapskom poluotoku, pozivao je u tevhid i vjeru Ibrahima alejhis-selam, sve dok nije sakupio veliki broj omladine, daleko od očiju učenjaka. Zatim je nastala velika fitna (smutnja) – koju ja upoređujem sa fitnom proglašavanja hilafeta danas -, a ta fitna je bila proglašavanje Muhammeda bin Abdullaha El-Kahtanija (Džuhejmanovog zeta) za imama Mehdija. Ja sam sreo El-Kahtanija 1399. h. i sjedio sam s njim, i klanjao sam za njim namaz – u kojem je učio na glas – i slobodno bi mogao da svoj namaz smatraš ništavim spram njegovog.

Ovaj proglas o Mehdiju je bio u mjesecu muharremu 1400. h. kada je Džuhejman zajedno sa svojim džematom ušao u sveti Harem radi obavljanja sabah namaza, i čim je završio sabah namaz, Džuhejman je sa svojim zetom (El-Kahtanijem) stao ispred klanjača kako bi ljudima – putem megafona za imama Harema – oglasio pojavu očekujućeg Imama Mehdija, i da on traži zaštitu u Mesdžidul-Haremu, a tada se učenje u namazu prenosilo putem radio stanica.

Džuhejman je tada predstavio svog zeta da je on očekivani Imam Mehdi, i obnavljač vjere, zatim su Džuhejman i njegovi sljedbenici ustali i dali prisegu njihovom „očekivanom Mehdiju“ ispred svih klanjača, i zatražio je da i oni (ostali prisutni klanjači) daju prisegu, pa je određeni broj ustao i dao prisegu, i ljudi su ubrzo prenijeli ovu vijest, a veliki broj omladine je bio iskušan ovim događajem – kao što je danas veliki broj omladine iskušan proglašavanjem hilafeta.

Pa, bilo je onih koji su odmah doputovali i dali mu prisegu, i bilo je i onih koji su dali prisegu odande gdje su se i nalazili, a bilo je i onih koji su se smiješali i zbunili, a govorilo im se: ovo je velika i strašna fitna, o njoj se treba vratiti i obratiti velikim učenjacima koji su iskreni i dobro upućeni u znanju; jer doista Allah Uzvišeni neće sve njih sakupiti na dalaletu, pa da njima ummet Muhammeda alejhis-selam ode u zabludu. I kada je omladina vidjela da su učenjaci muslimana, i veliki studenti znanja, i iskrene daije iz cijelog svijeta, negirali ispravnost ovog Mehdija; zato što se sahih i nasen hadisi o Mehdiju ne poklapaju sa stvarnošću Džuhejmanovog zeta, tada su se mnogi od njih (muslimanske omladine) povratili, dok su drugi ostali ustrajni na svom mišljenju, sve dok ova fitna nije okončana, i njihov Mehdija ubijen, a Džuhejman i njegovi sljedbenici pogubljeni, pa su se probudili iz svog sna, a njihova sanjarija nestala, pa kako li je samo ovaj dan sličan jučerašnjem!

Drugo: Šerijatski aspekt

Od opće pritvrđenih stvari kod učenjaka je i to da je od najvažnijih uslova koji se moraju ispuniti u islamskom hilafetu na temeljima poslanstva – pored uslova kao što je islam, punoljetnost, razum, sloboda, muževnost, pravednost, i kurejšijsko porijeklo – i dva uslova, a oni su: šura i temkin (dogovaranje i vlast).

Što se tiče šure[10]:

To je dogovaranje i savjetovanje (mešura) sa ehlul-halli vel-akdi veš-ševketi od učenjaka, savjetnika, vođa, glavešina, i uglednih ljudi, koji su u mogućnosti da sklapaju ugovore i prekidaju iste, oni koje ljudi – od pobožnosti i vjere – slijede i pokoravaju im se. Dok ehlul-halli vel-akdi nije grupa ljudi koju izabere određeni džemat od islamskih džemata, sve jedno bio taj džemat džihadski ili ne, zatim ih nazovu „ehlul-halli vel-akdi“, pa im se kaže: hoćete li dati prisegu na hilafet tom i tom čovjeku? Pa oni odgovaraju: hoćemo!

I zbog toga ne postaje svako ehlul-halli vel-akdi samim nazivanjem tim nazivom; jer nazivi ne mijenjaju ništa od stvarnosti tih imena; spominje se u Buharijevom Sahihu od Omera radijellahu anhu da je rekao: Ko da prisegu nekom čovjeku bez (prethodnog) dogovora s muslimanima – njemu se ne daje prisega, niti onima koji su mu dali prisegu, iz bojazni da ne dođe do ubijanja“   tj. upozorenje od ubijanja.

Rekao je hafiz Ibn Hadžer rahimehullah: u ovome (tj. u govoru Omera) također je stvar koja ukazuje na upozorenje od brzanja i brzopletosti kada je ovo (imenovanje halife) u pitanju, zato što nema tog čovjeka a u kojem su se našle lijepe i pohvalne osobine koje je Ebu Bekr posjedovao od ispravnog sprovođenja Allahove vjere, i izrazite mehkoće i samilosti prema muslimanima, i lijepog morala, i dobrog poznavanja politike, i potpune bogobojaznosti, i svako ko ne posjeduje ove osobine koje su krasile Ebu Bekra, a bude izabran za halifu bez prethodnog dogovaranja, ne može biti sigurno da to neće dovesti do velikog fesada i zla.[11]

A imamet – ako je ograničeni imamet na određenu zemlju -, onda svaka zemlja ima svoje ehlul-halli vel-akdi veš-ševketi od učenjaka i poglavara, i ovo – kao što je prethodilo – biva samo u situaciji nemoći i prinuđenosti, i da u svakoj zemlji vlada zaseban vladar musliman je bolje nego li da se ljudi prepuste anarhiji, dok kada je općenit imamet, i islamski hilafet u pitanju, onda se to ne proglašava osim dogovaranjem (mešurom) od strane većine  ehlul-halli vel-akdi u svim naseljenim zemljama; rekao je imam Ebu J'ale El-Hanbeli: ne proglašava se (islamski hilafet) osim odobrenjem većine ehlul-halli vel-akdi[12].

Šejhul-islam ibn Tejmijje je to također potvrdio kada je odgovarao nekima od apologetičara (ehlul-kelam) koji su smatrali da hilafet mogu proglasiti četiri ili tri čovjeka, pa čak i manje od toga, pa je rekao: ovo nije mišljenje imama sunneta (cilja na stav apologetičara o dozvoljenosti proglašavanja hilafeta od strane četvorice pa i manje od toga!!), makar neki od apologetičara govorili: doista se imamet (hilafet) postiže davanjem prisege četvorice, a neki od njih su rekli: postiže se prisegom dvojice, a neki su čak rekli: postiže se prisegom jednog!! I Ova mišljenja niko od imama sunneta ne zagovara, naprotiv, imamet kod njih se postiže tako što to odobre oni koji imaju moć (ehluš-ševke), i čovjek ne postaje imamom (halifom) sve dok mu to ne odobre vlasnici moći, oni s čijom pokornošću njemu postiže se cilj imameta; pa doista cilj imameta se postiže snagom i vlašću, i kada mu se da prisega od koje će postići moć i vlast, tada postaje imam.[13]

Čak šta više, u jednom rivajetu od imama Ahmeda stoji da se hilafet postiže konsenzusom (idžma’), rekao je imam Ahmed:

„Ko bude postavljen za halifu, i ljudi se slože na tom i budu zadovoljni njime (takav je doista halifa), a onaj ko savlada i pokori njih (muslimane) snagom do te granice da postane halifa, i bude nazvan vođom pravovjernih, tada je dozvoljeno njemu izdvajati zekat, svejedno bio on dobar ili pokvarenjak.“

A u rivajetu od Ishaka ibn Mensura stoji da je bio upitan o hadisu Poslanika alejhis-selam: „Ko preseli a nije imao datu prisegu imamu, taj je preselio džahilijetskom smrću, šta ovo znači?“ Pa je imam Ahmed rekao: znaš li šta je imam? Imam je onaj oko kojeg se slože muslimani, tako da svaki od njih kaže: ovaj je imam, e ovo je značenje tog hadisa.[14]

I ovdje je vrlo važno da se osvrnemo na jednu stvar, a ona je pravljenje razlike između davanje prisege od strane grupe ljudi jednom čovjeku od njih, i između njegovog postizanja hilafeta, i postavljanja istog za halifu svih muslimana, i njegovog zasluživanja i prava na hilafet, rekao je šejhul-islam ibn Tejmijje  rahimahullah:

„Kada bi se pretpostavilo da su Omer i grupa (ashaba) dali prisegu Ebu Bekru radijellahu anhu, a ostali ashabi odbili dati prisegu, on (Ebu Bekr) ne bi postao imam zbog toga (tj. zbog odbijanja ostalih ashaba), već je Ebu Bekr postao imam davanjem prisege velike većine ashaba, a koji su vlasnici snage i moći (ehlul-kudrati veš-ševketi); i zbog toga nije nimalo smetalo izostajanje S'ada ibn U'bade (od davanja prisege Ebu Bekru), zato što to ne škodi onome što se cilja rukovodstvom; a doista cilj (rukovodstva) je postizanje moći i vlasti, s kojima se postižu koristi imameta, a to je postignuto slaganjem i prihvatanjem prisege Ebu Bekra od strane većine ashaba.

Pa ko kaže da čovjek postaje imam slaganjem i odobrenjem jednog, dvojice, ili četvorice, a oni nisu vlasnici snage i moći (ehlul-kudrati veš-ševketi), taj je pogriješio; isto tako onaj ko smatra da izostajanje jednog (od davanja prisege), dvojice ili desetorice šteti i utiče, i taj je također pogriješio.)[15]

A što se pak temkina[16] tiče:

Pa nije dozvoljeno, kojoj god strani bilo, da proglasi opći hilafet nad svim muslimanima, i da postavi imama nekog od njih, i da zatim zahtjeva od svih muslimana na cijelom svijetu, da daju prisegu tom njihovom halifi, dok ta strana još uvijek nije dobila temkin, i niti je u stanju da čuva i brani onoga ko je u njenoj blizini, a kamoli onoga ko je daleko od nje, i to je samo šprdnja i budalaština; jer doista hilafet se ne uspostavlja puhkom tvrdnjom i proglasom, pa koja je vrijednost hilafeta koji nema stvarnosti u postojanju!?

I onaj ko savlada i zauzme neku od muslimanskih zemalja, zatim sebe nazove halifom svih muslimana, pa kao da taj tvrdi da je savladao i zauzeo sve zemlje muslimana, i ova stvar je suprotna činjenici i stvarnosti, a nakon toga suprotna je i šerijatu, čak šta više ukazuje na postojanje velikih propusta po pitanju poimanja propisa o imametu, i onoga što se veže za njeg.

Bilježe imam Buhari i Muslim u svojim Sahihima hadis od Ebi Ez-Zinada, a ovaj od El-‘Aredža, a on od Ebu Hurejre radijellahu anhu, da je čuo Poslanika alejhis-selam da kaže: „Doista je imam (vođa) štit, njime se bori i štiti“.

Rekao je imam Nevevi:

„Govor Poslanika Doista je imam štit, tj: poput zaklona, zato što on onemogućava neprijatelju da nanese štetu muslimanima, također onemogućava da ljudi (muslimani) jedni drugima nanose štetu, i štiti i čuva čast islama, i ljudi ga se čuvaju i boje. A značenje ‘njime se bori i štiti’, tj. njime se bori protiv nevjernika, bugata, haridžija, i ostalih zlikovaca i zulumćara“. Završen citat.

A slično je rekao i imam Ibn Hadžer u Fethul-bariju, i ostali komentatori hadisa.

I kako se nekom čovjeku može dati prisega kao halifi muslimana, a da ih on ne može zaštititi!? Doista hilafet ima svoja prava i obaveze, pa ko nema mogućnosti da izvrši obavezu kojom ga je Allah obavezao spram njegovog naroda, onda neka ne traži da oni izvšre njegovo pravo koje ima kod njih.

I doista čovjek se ne računa halifom svih muslimana sve dok u stvarnosti ne postigne uslov tog hilafeta, a to je moć i vlast nad većinom muslimana; pa ko bude suprotan opisanom, onda njegov imamet nije opći, već najviše što se za to može reći jeste da je emirat nad određenom zemljom kojom on vlada, jer poenta je u činjenicama i značenjima, a ne u nazivima i zamišljanjima.

Islamske države koje su se sustegle od proglašavanja hilafeta

Uistinu onaj ko posmatra islamski hilafet od vremena pravednih halifa, pa sve do pada osmanlijskog hilafeta, naći će da je svaki halifa od njih imao vlast i gornju riječ nad dobrom većinom muslimana u njegovom vremenu, a kada je riječ o pravednim halifama, i dvijema dinastijama (tj. emevijska i abasijska): stvar je po tom pitanju opće jasna i vidljiva. I halife su u tim vladavinama naslijeđivali vlast jedan od drugog, a u narednom govoru predstavićemo činjenični primjer skore historije.

a) Osmanlijska država

Kada je abasijska država oslabila, i njene halife razišli, država se je podijelila na mnoge male emirate i kraljevine, a halifa je postao samo kao simbol koji nije imao nikakvu stvarnost niti vlast, tada su se počeli pojavljivati prvi korijeni osmanlijske države. Godine 618. h. čovjek po imenu Artagurl je postao vođa i vladar muslimana iz Turkmenistana, i on je vladao velikim dijelom tih turkmenistanskih zemalja, ali još uvijek nije proglasio hilafet. Zatim je 687 h. preselio a naslijedio ga je njegov najstariji sin Osman, i on se smatra prvim osnivačem osmanlijske države.

On je zatim počeo da širi svoju državu i vlast, sve dok 688 h. nije uspio da pripoji tvrđavu Es-Sevda, i nastavio je sa širenjem svoje države i vlasti.

Za svoju glavnu bazu uzeo je novonastali grad čije je ime bilo Jeni šehir (Novi grad), i sebe je imenovao kao Badišah Alu Osman, i svojoj državi je odredio zastavu (a to je ista ona zastava koju ima Turska danas), i opet nije proglasio hilafet. I tako je sve išlo do perioda kada dolazi vladar Selim prvi (919 – 926), koji je radio na ujedinjavanju ostalih islamskih zemalja, a koje nisu bile pod njegovu vlast, i još uvijek nije proglasio islamski hilafet.

Pa je on otpočeo sa (čišćenjem) safavija (šija) koji su ušli u savez sa portugalcima protiv muslimana, pa ih je 920 h. porazio u bitki Džaldiran.

Nekoliko dana po završetku bitke, sultan – a ne halifa – Selim prvi je ušao u grad Tabriz, i osvojio ga je, a samim završetkom sa safavijama, odmah je počeo borbu protiv El-Memalika[17] i to 922. h, i pobijedio ih je u bitki Meradžu Dabik, nakon što su se njegovoj vojsci pripojili i pridružili namjesnici Šama, i ovom bitkom on je cijeli Šam stavio pod svoju vlast, također i cijeli grad Anadolija je bio u njegovoj vlasti, ali i pored svega toga on još uvijek nije proglasio hilafet.

I 923 h. odigrala se bitka Er-Rejdanijje, i ona je od posljednjih bitaka protiv El-Memalika, i u toj posljednjoj bitki sultan Selim prvi je također pobijedio, ali i nakon toga on nije proglasio hilafet.

A sa završetkom države El-Memalika, završava i hilafet posljednjeg abasijskog halife, koji je bio poput halifa prije njega u državi El-Memalika, tj. nije imao vlast niti moć.

Zatim i Hidžaz ulazi u vlast osmanlijske države, i tada – a rečeno je: prije toga – sultan Selim prvi je nazvan halifom muslimana, i propis osmanlijske vlasti prelazi sa države u hilafet, i to je bilo 926. h. tj. nakon više od 300 godina od početka vlasti osmanlijske porodice; pa zar ne primaju pouku brzopleti!?

b) Prva saudijska država

Imam i obnovitelj Muhammed bin Abdul-Vehhab je sklopio ugovor i ušao u savez sa imamom Muhammedom bin Sau'dom 1157. h. i prva saudijska država je počela da se povećava i širi, sve dok nije sebi pripojila veliki broj zemalja u Nedždu. A 1165. h. pokorila je grad Hurejmela, zatim  El-Kuvejijje 1169. h. Nakon toga imam Muhammed bin Sau'd odlazi svom Gospodaru 1179. h. a na vlast dolazi njegov sin Abdul-Aziz, i nastavio je istim putem sa šejhom Muhammedom bin Abdul-Vehhabom, sve dok nije i on preselio 1206 h. nakon što je prva saudijska država još za vrijeme njegova života imala vlast nad velikim brojem zemalja u Nedždu, i pored toga on nije proglasio hilafet, iako se borio uz dva imama, Muhammedom i njegovim sinom Abdul-Azizom,  u periodu od pedeset godina.

Vlast i utjecaj prve saudijske države nakon smrti imama Muhammeda, su se proširili na većinu dijelova arapskog poluotoka u vrijeme vladavine imama Abdullaha bin Sau'da, čija je vladavina okončana 1234. h. a samim tim okončana je i prva saudijska država, i niko od njih nije za sebe proglasio hilafet, pored toga što su posjedovali državu skoro osamdeset godina.

c) Emirat talibana

Talibani su vladali Afganistanom šest godina, od 1417. h. do 1423. h. i u tom periodu talibanu su zavladali skoro svim dijelovima Afganistana, ali i pored toga, oni su svoju  vladavinu nazvali Islamski emirat Afganistana, i nisu je proglasili hilafetom, a svog vođu – mulla Omer – nazvali su emirul-muminin (vođa pravovjernih), dok nije halifa muslimana, i nije traženo od muslimana Indije, Kine, arapskog poluotoka, islamskog Magriba, muslimana Evrope, Amerike i Afrike, da mu daju prisegu.

I ovdje se javljaju pitanja kod mnogih omladinaca:

Neki od njih kažu: mi vidimo i čujemo, i čitamo od ovih i od onih, i svako od njih dolazi sa svojom pričom kako bi učvrstio i utvrdio da je istina ono na čemu je on, i svaki od njih dokazuje ajetima i hadisima, i svaki prenosi govore prijašnjih učenjaka koji potvrđuju ono što zagovara. Zatim, vidimo da onaj ko podržava ovaj hilafet nalazi se na ribatu, žrtvujući svoj život radi ove vjere, i neprijateljima nanosi bol kojem se vjernička srca raduju. Dok, s druge strane onaj ko negira ovaj hilafet i odgovara na isti, vidimo da on piše dok je u svojoj toploj kući daleko od frontova, siguran u svom domu, piše sjedući na toplim i udognim foteljama, i iza kompjuterskih ekrana, uživajući u blagodatima klima uređaja; pa kako tražite od nas da ostavimo govor prvog a prihavtimo govor drugog!!?

A drugi pak kažu: „Siti smo vašeg govora; evo već sto godina kako vi govorite o nužnosti povratka islamskog hilafeta, a nismo vidjeli da ste šta po tom pitanju učinili osim puhke riječi; dok su ti heroji (IDIŠ-ovci) ostvarili naš veliki san, i to istinski sproveli na djelu svojim oružjem i krvlju; pa da li sada trebamo ostaviti očevidnu stvarnost, o kojoj svi mediji govore, i koja je zastrašila sve nevjerničke države, a da prihvatimo govor onih koji odvraćaju od džihada poput vas!!?“

Ispod ova pitanja se nalaze i kriju tri šubhe:

1 – pomagači hilafeta su ga u praksu sporveli (tj. hilafet), a njihovi portivnici ne posjeduju osim riječi.

2 – pomagači hilafeta su čuvari granica, dok su njihovi protivnici čuvari odmarališta.

3 – svi dokazuju ajetima, hadisima, i govorima prijašnjih učenjaka.

A sada ćemo odgovoriti na ove šubhe:

Što se tiče toga da su pomagači hilafeta sproveli isti u praksu, odgovor na ovo je protekao, naprotiv, cijeli ovaj govor je bio odgovor na to, i rekli smo: doista je poenta u činjenicama i značenjima, a ne u nazivima i zamišljanjima; stoga proglašavanje nečega nije ujedno i njegovo činjenje i sprovođenje, i njegovo vanjsko izlaganje ne znači ujedno i ispravnost istog; kao što je Poslanik rekao čovjeku koji je klanjao namaz: „Vrati se i klanjaj, jer ti odista nisi klanjao“, pored toga što je taj čovjek činio sedžu i ruku, i spuštanje i ustajanje!!

A što se tiče toga da su pomagači hilafeta čuvari granica, a njihovi protivnici čuvari odmarališta, odgovor na to je sa dva aspekta:

Prvi: o tome sam govorio u prethodnom govoru pod nazivom „problematika pretjerivanja u savremenom džihadu“ kod sedme tačke u odgovoru na rečenicu: „Kada se ljudi raziđu, pitajte čuvare granica (tj. mudžahide)“, ko želi može se vratiti na tu temu, a čuvari granica nemaju neku posebnu odliku nad ostalim ehlul-hallom vel-akdom od učenjaka i mimo njih u odabiranju halife muslimana.

Drugi: da je stvarnost suprotna tome, pa većina čuvara granica od mudžahida, i velikih džemata, organizacija, koalicija, ketiba džihada nisu podržale njihovo proglašavanje hilafeta, niti su dali prisegu njihovom halifi, i zato se dokaz okrenuo protiv njih.

I što se pak tiče toga da svi dokazuju ajetima, hadisima, i govorima prijašnjih učenjaka radi potvrđivanja ono što zagovoraju, kažem: nije poenta u puhkom dokazivanju i prenošenju, naprotiv, poenta je u tome sa čime dokazuješ!? I kojeg je znanstvenog stepena onaj ko dokazuje tim ajetima, hadisima, i govorima učenjaka!?

I kada bi pogledali u ovu našu meselu, mi doista ne bi vidjeli da je iko od bogobojaznih i dobro upućenih u znanju učenjaka, čija su ispravnost, bogobojaznost i udaljenost od šubuhata nama dobro poznata, da je iko od njih podržao ovaj hilafet, čak šta više, najpoznatiji i najugledniji od savremenih džihadskih mislilaca i stručnjaka oglasili su se protiv tog proglasa, dok s druge strane vidimo da mladi, neiskusni i nepoznati – osim malo njih – podržavaju taj hilafet!!

I kada bi predočio cijeli dunjaluk, od istoka do zapada, i od sjevera do juga, video bi da skoro svi učenjaci i tragaoci za znanjem, što sliči konsenzusu, da svi oni negiraju ovaj hilafet, niti su zadovoljni njime, a niti smatraju da su se uslovi hilafeta ispunili kod njega; pa zar ovo nije dovoljan dokaz o neispravnosti istog!?

A odgojeni i dobro u znanju upućeni učenjaci su precizno mjerilo kada se uzburkaju govori, i fitne rasprostrane, i stvari pobrkaju, i ljudi zbunjeni ostanu, a Uzvišeni Allah ih neće sjediniti na dalaletu.

I rezime ovog pitanja je: Da ako svi muslimani iz različitih zemalja daju prisegu nekom od njih, onda je on njihov halifa, i tada je ta vlast hilafet, u suprotnom to je obični emirat od emirata, i velijul-emr te zemlje ili pokrajine, i nije ništa drugo do vladar ili njihov emir.

Zbog toga: uistinu vlast oko koje se nije složio cijeli ummet, se ne računa općim vilajetom (tj. hilafetom), i nije dozvoljeno da se naziva hilafetom, makar to proglasio onaj ko je proglasio, a Allah najbolje zna.

Molimo Uzvišenog Allaha da zalutale muslimane uputi ka istini, i da nas uputi putevima spasa.

Allah najbolje zna, i neka je salavat i selam na našeg Vjerovjesnika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe, i sve one koji ih u dobru slijede.

Autor: šejh Alevi bin Abdul-Kadir Es-Sekkaf

Izvor: http://dorar.net/article/1760

Prijevod: Put vjernika

Fusnote:

[1] Muslim u Sahihu (1715).

[2] Es-Sejlul-džirar (4/512).

[3] Medžmu'ul-fetava libni Tejmijje (20/61).

[4] Muhtesaru Tarihi Dimešk (26/390).

[5] Vefejatul-‘ajan (2/455).

[6] Tarihu ibn Haldun (4/241).

[7] Tarihu ibn Haldun (6/145).

[8] Muhtesaru Tarihi Dimešk (26/ 390).

[9] El-Vafi bil-vefejat (5/18).

[10] Šura ili mešura je arapska riječ, a znači: dogovaranje, savjetovanje.

[11] Fethul-Bari (12/167).

[12] El-Ahkamus-sultanijje (1/23).

[13] Minhadžus-sunne (1/526).

[14] Minhadžus-sunne (1/530).

[15] Minhadžus-sunne (1/531).

[16] Temkin je, također, arapska riječ, a znači: kada neko vlada i ima snagu i moć nad određenim ljudima i zemljama, ili drugim riječima: učvršćivanje, pojačavanje.

[17] Memalik je arapska množina za riječ memluk, a znači rob. Ovi memaliki su bili robovi, pa su se borbom protiv tatara istakli, i time postali vođe i emiri, pa su zato i dobili po tome naziv, tj. vladavina memalika (robova).

Nove objave

Islamske teme

Islamske teme

Nema poruka za prikaz