Šta ih je prevarilo!?

Popularno na sajtu

“Ponovo smo zaspali i postali nesvjesni narod. Hajde što je narod postao nesvjestan – ali mi isti, mi isti, nazovi nas mudžahedinima, nazovi nas islamistima, nazovi nas kako hoćeš – i mi isti smo postali nesvjesni. Znanje koje smo imali smo srušili; znanje koje smo imali ne popravljamo…” 

“Trebamo sada znati, sada u miru – ko smo, šta hoćemo i kako to ostvariti. A ne da dajemo hiljade života za trenutačnu svijest i savjest. Mi smo bili svjesni samo onoliko koliko je trajao rat, ili nekoliko hefti nakon rata. Ponovo smo zaspali i postali nesvjesni narod.


Hajde što je narod postao nesvjestan – ali mi isti, mi isti, nazovi nas mudžahedinima, nazovi nas islamistima, nazovi nas kako hoćeš – i mi isti smo postali nesvjesni. Znanje koje smo imali smo srušili; znanje koje smo imali ne popravljamo…”

Ovo su riječi iz predavanja održanog prošle sedmice. Predavač je poznati bivši mudžahid Bosne. Da bi stvar bila još gora, ne radi se samo o borcu, nego i o hatibu, muderrisu, misliocu, analitičaru, savjetodavcu, aktivisti, daiji, govorniku, pa za veliki broj i šejhu, među mudžahidima. Svi smo sa punom pažnjom, široko otvorenih očiju i ušiju pokušavali da svaku njegovu riječ proslijedimo do naših srca, ne bi li se učvrstili u vjeri. Odgovorno tvrdim da nije bilo slušanijeg daije sa našeg govornog prostora. Njegove riječi su nosile veliku težinu. Ljudi su bili spremni da ulože svoje živote na putu kojem je on pozivao. Svi smo se napajali dersovima koji su i te kako relevantni i dan danas: Kufr u taguta, Širk 20-og stoljeća, itd.

Danas je slika sasvim drukčija. Mali broj prisutnih na Internetu sluša njegova predavanja. Od tog malog broja još manje razumije o čemu je riječ i ko je predavač. To se primjećuje po postavljenim pitanjima slušaoca, ako su na programu. Od onog malog broja onih koji razumiju o čemu se govori, još manji broj razmišlja o eventualnom sprovođenju u djelo onoga što se čulo.

Zašto se stanje toliko izmijenilo u negativnom smjeru? Zašto tolika nezainteresovanost, pasivnost, mrtvilo i beznađe?

Odgovor se može pronaći u starim zlatnim predavanjima. Još se sjećam dersova gdje se govorilo o tome kako se istina i laž, ili preciznije hakk i batil, ne mogu pomiriti. Oni su u stalnom konfliktu. Međutim, ako neko napusti hakk, on se kao osoba mora pomiriti sa batilom, što ne mijenja sukob hakk-batil. Tako je, nekada, demokratija bila najveći širk našega vremena, tevhid u hakimijjetu1 bio najvažniji zbog trenutne situacije u ummetu. Danas, demokratija je postala olakšica, tevhid hakimijjeta se gotovo i ne spominje, a govori se o uspostavi islamskog džemata koji je nekada postojao.

Postavlja se pitanje da li se to demokratija izmijenila u zadnjih 14 godina, ili su ljudi koji govore o njoj promijenili mišljenje?! Nema sumnje da je ovo drugo i u tome se krije razlog nezainteresovanosti prema takvoj da'vi (pozivu).

Mnogi šejhovi i nekadašnja ulema mudžahida su promijenili mišljenje u zadnjoj deceniji. Selman el-Auda, Sefer el-Havali, Nasir el-Omer, pa čak i autor poznatih džihadskih djela današnjice Dr. Fadl (Sejid Imam Šerif). Bilo je i onih od bivše džihadske uleme koji su izdali mudžahide do te mjere da su ih pozivali na predaju.

Dakle, slučaj Bosne nije izoliran nego je samo odraz globalnih dešavanja.

Bolno je svako saznanje o nekom novom koji je odustao od puta na kome su bili Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, i ashabi, ali šta su razlozi da učeni ljudi popuštaju u svojim stavovima, bilo da se radi o akaidskim principima ili menhedžu rada za vjeru?

Napuštanje selefijsko-džihadskog menhedža

Ranije smo često mogli slušati kako smo mi selefijskog menhedža. Slijedimo najbolje, prve generacije islama. Na ovom putu cilj ne opravdava sredstvo. Sada to više ne čujemo jer je očigledno da je sredstvo promjenjeno. Neki će reći da oni nisu ostavili džihad, nego da je samo način borbe danas drukčiji od onoga za vrijeme rata. Valjda je borba iz šuma i planina prebačena u zgrade mušričkih (demokratskih) parlamenata. A bivše selefije postadoše ihvanije, tako da pravilo cilj ne opravdava sredstvo pade u vodu.

Neki drugi će reći kako oni nisu za ulazak u parlament, da oni to ne smatraju dozvoljenim, ali će ipak podržati stavove propagirane od uleme kraljeva Arabije.

Septembar 11.

Najveći test za vjernike ovoga vremena je definitivno bio događaj od 11. septembra. Država koja posjeduje nuklearno naoružanje i jedina koja ga je ikada upotrijebila u ratu (u bombardovanju Hirošime i Nagasakija), krenula je u otvoreni sukob sa islamom. Vidjeli smo kako i oni koji nisu muslimani briju brade kako ih neko ne bi greškom ubio ili strpao u zatvor. Čuli smo za fetve “mudrih muftija” kako je muslimankama radi sigurnosti dozvoljeno izlaziti van kuće bez hidžaba – kako ne bi bile fizički napadnute – tako da su neke žene koje su bile pokrivene 20-25 godina poslušale tu fetvu i otkrile se.

Brada i hidžab su vanjske, vidljive stvari, ali su ipak bili najjadniji oni koji su promijenili ubjeđenje, akidu, vjeru koja je zaštićena u srcu čovjeka. Niko osim Allaha ne zna šta je u srcu čovjeka, ali kao da su se neki pobojali da im neko od ljudi ne bi saznao za iman u srcu pa i to prilagodili željama ljudi. Ne samo da su napustili svoja ubjeđenja, nego su i druge počeli pozivati njima, ne stideći se ni Allaha ni ljudi.

Strateško povlačenje Talibana i saudijski džihad u ime Amerike

Naučeni dugogodišnjim iskustvom ratovanja i svjesni nepraktičnosti otvorenog konvencionalog sukoba sa novom vrstom neprijatelja, mudžahidi Afganistana se odlučuju na strateško povlačenje iz gradova Afganistana, kako bi krenuli u gerilski rat i neprijatelj iskrvario do smrti. Znali su da se radi o sukobu koji, po svemu sudeći, neće trajati nekoliko mjeseci, nego godinama pa možda i decenijama. Trebalo se pripremiti za tempo koji se može nastaviti daleko u neizvjesnu budućnost i upravo to su i uradili.

Oni koji su već bili poljuljani od ranijih iskušenja, ovaj strateški potez su shvatili kao poraz i došli do kukavičkih zaključaka. Kao da su htjeli reći “Mi vjerujemo u džihad, ali ne protiv Amerike”…

Kada je Americi bilo u interesu da muslimani poraze Ruse u Afganistanu, Saudijska Arabija i kraljevska ulema su otvoreno pozivali omladinu da se odazove pozivu u džihad. Međutim, kada se na istom terenu, Afganistanu, javio drugi neprijatelj, Amerika, ista otpadnička vlast zabranjuje i strogo kažnjava učešće u ovoj novoj borbi. Ovo je bilo razlog da šejh Nasir bin Hamad el-Fahd napiše kraće obraćanje naslovljeno “Tako je kada džihad biva u ime Amerike”.2

Prividni poraz Islamske Države u Afganistanu, s jedne strane i šejtanska došaptavanja kraljevske uleme, s druge strane doveli su neke na razmišljanje o učešću u demokratskom sistemu vlasti. Šejtan im je vojnu silu kafira uveličao, a mogućnost otpora prikazao nemogućim. Tako je jedina preostala solucija bila prihvatanje okupatorovih pravila igre.

Hubel našeg vremena širi demokratiju sabljom

Ono što se često prigovara islamu, jeste da je širen sabljom. Svakom normalnom i intelektualno nadarenom čovjeku je jasno da se nijedna ideja, a pogotovo sistem hakimijjeta3, ne može raširiti na zemlji bez vojne sile. Islam nije bio izuzetak u ovome pravilu, kao ni širenje demokratije danas. Jedino je razlika što Amerikanci danas umjesto sablje koriste bombe velike razarajuće moći, ubijajući ogroman broj civila nazivajući to kolateralnom štetom. Kada im, s druge strane, bude odgovoreno relativno primitivnim naoružanjem u poređenju sa njihovim i pri tome nekada strada i poneki civil, to se u medijima prikazuje kao potpuno neljudski teroristički akt.


Amerika je silom uspostavila demokratske uprave u Afganistanu i Iraku, postavljajući svoje pijune kao “legitimno” izabrane vođe. Umjesto još oštrijeg suprostavljanja ideji demokratije, vidjeli smo kako ulemi sultana Arabije klecaju koljena od straha pred američkim napadima, i kako im jezici šire širk zvani demokratija.

Tako je jedan od “magistara” poslije povratka sa studija održao predavanje u Bihaću i tvrdio da je najveća greška sunnija u Iraku što su bojkotovali demokratske izbore. Kraljevska ulema je našla opravdanje u iskrivljenim tumačenjima fikskih pravila “biranja manjeg zla radi veće koristi” i slično, kako bi dopustila širk demokratije. Kao da su, još dok su eksplozije američkih bombi odjekivale po Tora-Bora planinama udaljenim hiljadama kilometara od arapskog Poluostrva, oni birali manje zlo između tih bombi i širka demokratije.

Hamas upada u zamku širka

Ihvanijski pokret Hamas u Palestini ulazi u demokratsku utrku dizajniranu od strane Amerike 2006. godine. Amerikanci su se nadali, kako neki od njih tvrde, da će Hamas izgubiti na izborima, ali i ako pobjedi lakše će ga biti staviti pod kontrolu kada postane “legitimna” vlast i samim tim bude snosio odgovornost za sve što se dešava na teritoriji pod njegovom vlašću.

Porazom ranijih ihvanijskih pokušaja da se dočepaju vlasti putem izbora u Alžiru i Egiptu, muslimanima je bila jasna neprihvatljivost takvog postupka. Međutim, ovaj put je bilo drukčije – Hamas je pobjedio na izborima. Ta prividna dunjalučka pobjeda je u stvari bila jedan veliki poraz za čitav ummet. Neki šejhovi koji su bili veliki neprijatelji demokratije, ideje širka, počeli su omekšavati svoje stavove.

Taj globalni trend nije izostavio ni Bosnu. Nekadašnji mudžahidi koji su bili spremni da svoje živote polože na putu uzdizanja Allahovog zakona, vidjevši prividni uspjeh Hamasa, razmišljaju o stvaranju političke stranke koja bi nastupala na demokratskoj platformi.

I ranije je bilo individualnih pristupanja postojećim političkim partijama, ali su to bili izolirani slučajevi od strane poznatih ihvanija. Ovaj put se radi o onima koji se još uvijek predstavljaju kao selefije, mada su već odavno napustili put selefa.

Stanje u Gazi

Narod je Hamas ocjenjivao u poređenju sa zločinačkim nacionalističkim Fatah pokretom. Zbog toga je Hamasu upalilo da se predstavi kao čisto islamski pokret, mada, bolje upućeni u vjeru, lahko će primjetiti njihova velika odstupanja od islamskih principa. Mnogi među-palestinske sukobe vide kao borbu između dvije grupe: Hamas i Fatah. Međutim, malo primjetni porast pravih mudžahida postaje sve jači. Kao što Ebu Mustafa, vođa selefijsko-džihadskog pokreta u Gazi kaže “Hamas predstavlja američki stil Islama…”4

Sve veći broj pripadnika Hamasovog vojnog krila uviđa njihove zablude i priključuje se selefijskom menhedžu. Ebu Mustafa pripadnike Hamasa poredi sa ledom na suncu tvrdeći da se svake minute oni tope a selefije postaju brojnije. Kaže da će oni dati šansu Hamasu da se vrati sa puta zablude. Nada se da oružani sukob neće biti neophodan budući da Hamas svojim potezima uništava sam sebe.

Napad na Gazu

Svi se dobro sjećamo židovskog napada na Gazu prije 3 mjeseca, kada je ubijeno preko 1300 ljudi od kojih su skoro pola bili civili. Na početku židovskog napada imali smo priliku da čujemo oštre izjave lidera Hamasa poput “počinjemo treću intifadu”,”slaćemo šehidske akcije na Izrael”, itd. Naravno, vrlo brzo se dokazalo da je sve to bila prazna priča, jer nije bilo ni intifade ni šehidskih akcija. Čak i ono nekoliko mrtvih židovskih vojnika su pobijeni od njihovih vlastitih tenkova koji su mislili da se radilo o Hamasovim vojnicima.

Jedino u čemu je Hamas bio dobar je snimanje mrtvih po ulicama Gaze i prikazivanje tih slika u medijima. Kao da se pomoć očekuje od Amerike i Evrope, ili međunarodne kafirske zajednice, a ne od Allaha.

Iz intervjua emira Supyana, mudžahida sa Kavkaza, saznajemo čak da su najmanje jednoga mudžahida selefijskog menhedža, koji je vjerovatno prešao iz Egipta u Gazu u želji za šehadetom u borbi protiv židova, Hamasovci uhapsili i predali egipatskoj tajnoj službi. Evo i isječka iz tog intervjua:

“KC: ‘… neugodno je slušati političke oglase lidera Hamasa. Subhanallah, oni se oslanjaju na Zapad, Evropsku zajednicu, Obamu! U pokušaju da dokažu svoju privrženost demokratiji, otišli su tako daleko da su mudžahida predali egipatskoj tajnoj službi, nazivajući ga pripadnikom Al-Kaide.’

Emir Supyan: ‘Deluzije i iluzije Hamasa skupo koštaju palestinski narod. Cionisti sprovode divljaštvo u toj zemlji već 60 godina ubijajući muslimane na najgore barbarske načine. Cionisti redovno bombarduju i napadaju, izvršavaju ponižavajuće upade i veće vojne operacije. U isto vrijeme, Hamas nije obezbjedio ni osnovno sklonište (od aviacije) za narod. Znači da se oni nisu pripremili za ozbiljan rat. I znate, nema nijedno mjesto u muslimanskom svijetu koje bi bilo tako mnogo obasuto novcem iz arapskih država (kao Palestina).'”5

Reakcije

Budući da su mnogi koji su krenuli putem demokratije primjer vidjeli u Hamasu, nadajući se da će biti ostavljeni na miru ako prihvate pravila igre nametnuta od Zapada, neki od nas su se ponadali da će ovi zadnji događaji biti dokaz da shvate da im širk zvani demokratija ne garantuje sigurnost. Naprotiv to je put ka poniženju na dunjaluku i vječnom džehennemu na ahiretu, da nas Allah zaštiti od njega.

Umjesto lekcije za opamećivanje, njihova ubjeđenost u ispravnost puta Hamasa se još više povećala. U najnovijem broju jednog, nekada islamskog sada političkog časopisa objavljen je tekst “Cionistički holokaust u Gazi” hvaleći Hamas i Ismaila Haniju (njihovog lidera) kao “islamskog devletliju.”

Ćorsokak – kuda dalje?

Očito je da su mnogobrojni tekstovi uticali da ljudi mijenjaju svoje ubjeđenje. I pored obnovljenih pokušaja da se osnuje politička partija i izađe na izbore, na prostorima BiH se to još nije dogodilo. Sa čitavom idejom se došlo u jedan ćorsokak iz kojeg će se teško biti izvući. Na putu realizacije ideje nema dovoljno zainteresovanih, a ni povlačenje nije jednostavno ili ga možda šejtan takvim prikazuje. Iz riječi inicijatora ideje se vidi da je svjestan problema u kojem se nalaze:

“Allah je zamjenio hodže nama kad su se oni posvetili lagodnom životu i upražnjavanju nekoliko obreda – islamskih… Allah je došao sa ovom novom sahwom ( i ljudima) koji su posvetili čitav svoj život islamu i prigrlili cijeli islam… ako pojedinci između nas ne htjednu – daće Allah druge koji će htjeti, a nama će daijama pripasti mjesto hodža 90-ih…”

“…jer se vallahi bojim Allahove kazne za nas, koji smo znali, okusili, pa sada izabrali neke druge, lahke puteve islamskog rada. Lahko je za sebe naći opravdanja pred ljudima i na dunjaluku. Ali, kod Allaha teško.”

Jedino pozitivno rješenje za ove ljude je da se pokaju Allahu i okane zakona koje su ljudi izmislili. Radi hakimijjeta se vodi džihad, prolijeva krv, mobiliziraju vojske… Svi kafiri svijeta su se udružili protiv uspostave Allahovog zakona na zemlji. Sa porazom komunizma i ostalih ideja, demokratija ostaje zadnja i jedina da se suprostavi islamu. Pa kako neko može stati na stranu demokratije i istovremeno sebe smatrati mudžahidom? Mudžahidi su oni koji se bore da Allahova riječ bude gornja, a demokratija donja.

Elhamdulillah, Allah nije učinio islam ovisan o ovim ljudima. Pravi put se jasno razlikuje od zablude. Kada bi se oni i pokajali nikada među nama ne bi imali onaj autoritet kojeg su nekada imali jer bi vjerovatno postojala doza skepticizma u pogledu njihovog ponovnog skretanja. Mi njih ne molimo da se pokaju jer islam ne zavisi od njih, nego je to bolje za njih same, prije nego li bude prekasno.

Džumu'a, 7. rabiu-thaani 1430. h.  (3. april 2009)

Dr. Ebu Hazim el-Džibali

Fusnote:

1. tewhid u hakimijetu (tewhid el-hakimijje) znači izdvajanje Allaha (u obožavanju), Najuzvišenijeg i Jedinog Koji je Jedini u Svom hukmu (zakonodavstvu) i Svom tešriu (propisivanju), tako da – kao što On, Uzvišeni, nema partnera u svojoj vlasti nad stvorenjima – On nema partnera ni u zakonodavstvu, tj. donošenju zakona jer jedino On ima pravo da ljudima propisuje zakone.

2. kompletan tekst “Tako je kada džihad biva u ime Amerike” možete pročitati ovdje.

3. hakimijjet – uspostava zakonodavne vlasti na nekoj teritoriji; islamski hakimijjet – uspostavljanje Allahovog zakona na zemlji

4.  http://www.spiegel.de/international/world/0,1518,566740,00.html

5.

Preporučujemo, također, sljedeće tekstove:

Demokratija je izmišljena vjera

Propis parlamenta i parlamentaraca

www.putvjernika.com

Nove objave

Islamske teme

Islamske teme