Esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu, draga braćo. Još uvijek smo u serijalu „Podrška šerijatu“.
Spomenuli smo u prošloj epizodi da onaj ko nosi islamski projekat, ako preuzme vlast, nema nimalo prostora da izbjegne proglašavanje potpune, apsolutne i isključive suverenosti Šerijata – i to od prvog trenutka. Naveli smo da to ne znači nužno da će odmah izvršiti sve vadžibe niti ukinuti sve munkere odjednom, ali sve dok je zakon isključivo islamski i država primjenjuje ono što može, šerijat se smatra primijenjenim.
Naveli smo i praktične primjere velikog zaokreta koji nastaje samim proglašavanjem suverenosti šerijata. A zatim sam vam obećao izvući važne pouke iz tih primjera. Hajde, draga braćo, da se osvrnemo na neke od tih pouka:
Prvo: Primijetili smo da proglašavanje suverenosti šerijata utiče na sve u društvu. Društvo postaje zasnovano na potpunom robovanju Allahu. Tim proglašenjem radnje koje su bile krivična djela pod sekularnim zakonima postaju dozvoljene, a druge koje su bile dozvoljene postaju krivična djela. Neke osobe i imetci izgube svoju zaštitu, dok je drugi steknu. Određena pitanja koja su ranije bila na dobitku postaju gubitnici, a ona koja su bila na gubitku postaju dobitnici. Ugovori se ukidaju, a drugi se sklapaju – sve to samim proglašenjem primjene šerijata, i to od prvog trenutka.
Čak i ako država nije u stanju da sve te propise odmah sprovede, njihovo imenovanje i šerijatska kvalifikacija i dalje imaju veliki utjecaj. Velika je razlika između toga kada pojedinac zna da čini nešto što je dozvoljeno ili čak podstaknuto od strane države, i kada zna da čini nešto zabranjeno za što zaslužuje kaznu. Čak i ako se nagrada ili kazna odgode dok država ne dobije mogućnost da ih sprovede, sama šerijatska kvalifikacija djela ostaje snažan faktor u oblikovanju ponašanja društva.
Drugo: Primijetili smo da je alternativa proglašavanju suverenosti šerijata – da islamska država vlada po sekularnom, džahilijetskom zakonu!
Kada kažemo: „Islamisti na vlasti“ – oni su država, i nije im dopušteno da zauzmu neutralan stav prema postupcima, osobama i pitanjima. Ili će suditi po islamu, ili će suditi po sekularnim, džahilijetskim zakonima:
أَفَحُكْمَ الْجَاهِلِيَّةِ يَبْغُونَ وَمَنْ أَحْسَنُ مِنَ اللَّهِ حُكْمًا لِقَوْمٍ يُوقِنُونَ
“Zar oni da traže da im se kao u pagansko doba sudi? A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?” (El-Maide, 50).
Za detaljnije pojašnjenje pogledajte treću epizodu pod naslovom “Opasno značenje teze: ‘Postepenost u primjeni šerijata’!”
Zato, o vi koji tražite da se suverenitet šerijata ne proglasi od prvog trenutka – znajte šta to znači i čemu vodi: da „islamska“ država postaje čuvar sekularnih zakona! Da ih sprovodi, da kažnjava onoga ko ih prekrši, da nagrađuje grješnika, a kažnjava pokornog.
Šta joj tada ostaje od „islamskog“ imena?! Da li prihvatate da islamska država to radi makar jedan jedini dan, o vi koji zagovarate postepenost?!
Zaboljelo me je ono što sam čuo od jednog daije koji je svojim slušaocima u džamiji rekao:
„Nemojte misliti da će islamisti, kada dođu na vlast, odmah promijeniti sve odjednom. Možda se ništa od zakona neće promijeniti prve dvije-tri godine, ali će ljudi ipak ostati čisti!“
A ovo je, kao što vidite, braćo moja, izuzetno opasan govor. Ukazuje na nerazumijevanje značenja biti na vlasti, ili na dopuštanje da muslimani upravljaju društvom pomoću džahilijetskih sekularnih zakona. Ako se ništa od zakona ne promijeni, mjesta u kojima se čine harami ostat će legalna kao što su bila po sekularnom zakonu, i država će ih morati štititi i čuvati od onih koji žele osuditi njihov munker.
Pa može li se zamisliti da islamska država na kraju postavi bradate čuvare na vrata kafana i noćnih klubova?!
مَا لَكُمْ كَيْفَ تَحْكُمُونَ
“Šta vam je. Kako rasuđujete?!” (Es-Saffat, 154).
Zato, o vi koji branite “postepenost” – znajte šta zapravo branite!
Treće: Istina je jedna, a zabluda je mnogostruka. Ako se daije ne obavežu na proglašavanje suverenosti šerijata, zaplest će se u razne alternative, jer su popuštanjem u istini izgubili kompas:
فَمَاذَا بَعْدَ الْحَقِّ إِلَّا الضَّلَالُ فَأَنَّى تُصْرَفُونَ
“Zar poslije Istine ima išta osim zablude? Pa kuda se onda odmećete?” (Junus, 32)
Pa vidiš ovog „daiju“ kako govori: „Možda nećemo promijeniti ništa od zakona prve dvije ili tri godine.“
Drugi, pak, to procjenjuje na nekoliko mjeseci. Treći daje duži ili kraći rok. Četvrti kaže: „Počet ćemo sa šerijatskim propisima koje narod prihvata, a odgoditi one koje ne prihvata.“ Peti: „Počet ćemo s propisima vezanim za moral i ponašanje, a kazne ćemo odgoditi.“ Šesti: „Prvo ćemo ojačati ekonomiju pa onda primijeniti šerijat.“
Ovo pitanje postaje prepušteno ljudskim procjenama. Najvažnije pitanje – pitanje robovanja Allahu kroz primjenu Njegovog zakona i pitanje hilafeta na Zemlji – postaje podređeno prohtjevima, nagađanjima, improvizacijama i pretpostavkama:
وَمَا يَتَّبِعُ أَكْثَرُهُمْ إِلَّا ظَنًّا إِنَّ الظَّنَّ لَا يُغْنِي مِنَ الْحَقِّ شَيْئًا
“Većina njih slijedi samo pretpostavke, ali pretpostavke nimalo nisu od koristi Istini.” (Junus, 36)
Zar se može pomisliti da će Allah, Uzvišeni, ovo sudbonosno pitanje – pitanje robovanja Njemu kroz primjenu Njegovog zakona – prepustiti ljudskim pretpostavkama na takav način?!
Dakle, istina je jedna, a ona je u proglašavanju potpune, apsolutne suverenosti šerijata od prvog trenutka. A onaj ko to ostavi, ulazi u razilaženja, lutanja i zbrke zablude.
Četvrto: Proglašavanje suverenosti šerijata od samog početka predstavlja ugovor između vladara i naroda, obavezujući za obje strane, i sprečava bilo koga od njih da manipuliše. Time padaju lažni imuniteti, čak i za same vladare. Jer ako skrenu od obaveza tog proglašenja, narod ih mora pozvati na odgovornost i mjeriti njihova djela prema toj jasnoj mjeri – mjeri šerijata.
Trudbenici za islam nisu bezgrješni. Ako dođu na vlast, šta garantuje da i njih neće pogoditi opojnost vlasti i ugleda, kao što je pogodila one koji su prije njih zauzimali položaje? Je li to moguće? Da, moguće je – niko nije nepogrešiv. Ako već sada vidimo ustupke od nekih, a još nisu ni došli na vlast, šta tek očekivati kada osjete slast titula i hodanje po crvenom tepihu?!
A mi smo dužni ljude vrednovati prema njihovoj vanjštini – kako u dobru tako i u zlu. Ne pomaže nam to što će neko reći: „Moja je namjera dobra.“ Jer stvarnost namjera se prepušta Allahu, Uzvišenom.
Zato nikada ne prihvatamo ove mlake, nejasne i sive izraze koji se ovih dana koriste kao zamjena za jasnu izjavu: „Primjena šerijata od prvog trenutka.“
Ovi mlaki i nejasni izrazi su poput slogana: „Jasna agenda za postepenost u primjeni šerijata“, ili „Primijenit ćemo ono što je u skladu s duhom šerijata“, ili „Taj i taj ima tendenciju prema primjeni šerijata“, ili „Donosit ćemo zakone koji ostvaruju ciljeve šerijata“, ili „Ta i ta stranka će brzim i ozbiljnim koracima ići prema primjeni šerijata“, ili „Kod njega treba da postoji odlučna namjera za primjenu šerijata“, ili „Ozbiljnost u vođenju društva ka primjeni šerijata“, ili “„Država će imati šerijatsku referencu.“
Sve su to nejasni, rastezljivi, izbjegavajući izrazi. Čak i ako se u njima koriste riječi poput ozbiljnosti, odlučnosti, čvrste namjere i iskrenosti – oni ostaju nejasni, neprecizni i neprihvatljivi.
Braćo moja, primjena šerijata je ugovor.
Da li bi prihvatio da s vlasnikom stana potpišeš ugovor o najmu u kojem piše:
„Dvije strane su se saglasile da stanar plaća 500 dinara mjesečno u zamjenu za to da vlasnik ima jasan pravac prema tome da mu iznajmi stan“?!
Da li bi prihvatio da se u tvom bračnom ugovoru napiše:
„Dvije strane su se saglasile da muškarac plati mehr u zamjenu za to što staratelj žene ima čvrstu namjeru da je uda za njega“?!
Da li bi to ikad prihvatio? Da li ti tada namjere išta znače?
Tako je i primjena šerijata – ugovor između vladara i naroda. Narod daje poslušnost i lojalnost, i time se približava Allahu kroz pokornost tom vladaru, u zamjenu za to da se vladar obaveže na primjenu šerijata. A prije toga i iznad toga – to je ugovor s Allahom, Uzvišenim: ugovor robovanja i pokornosti kroz primjenu Njegovog zakona. Tu ne koriste nejasne, rastezljive fraze. Ako ih ne prihvataš u ugovoru o braku ili o najmu stana, onda je još preče da ih ne prihvatiš u najvažnijoj stvari zbog koje živiš: u robovanju Allahu kroz primjenu Njegova zakona.
Izraz „primjena šerijata“ je jasan, mjerljiv i precizan. Nasuprot tome, izrazi poput „pravca“, „stavova“, „postepenosti“, „namjere“, „vizije“, „šerijatske reference“ – nisu jasni, nisu mjerljivi i ne mogu se kontrolisati.
Ako oni koji nose takve slogane jednog dana preuzmu vlast, pa im srca otvrdnu i pogodi ih opijenost položaja, te požele udovoljiti Zapadu – ne radi brige za svoj narod, nego radi brige za svoje fotelje – kako će ih narod tada pozvati na odgovornost? Ako zapostave Allahove naredbe, pa ih narod pozove da ih primjenjuju, šta sprečava te vladare tzv. Islamiste da kažu:
„Mi imamo iskrenu namjeru i stvarnu oprijedeljenost prema primjeni šerijata, ali prema našoj procjeni narod nije spreman, faza nije odgovarajuća, i smatramo da je u interesu (tj. od maslahe) da ne primijenimo taj dio šerijata sada. Mi se i dalje krećemo postepeno u primjenu šerijata prema jasnoj agendi, a u toj našoj agendi je da trebamo ostati na ovom nivou još nekoliko mjeseci.“?
Ako se pojavi skretanje kod islamskih vladara i oni se počnu pravdati ovakvim izgovorima – šta će ih spriječiti? Pogotovo kada im je ugovor s narodom od početka bio nejasan i rastezljiv. Tada ćemo ući u bitku procjenjivanja namjera, i razilaženje oko procjena da li situacija „dozvoljava“ ili „ne dozvoljava“, i u beskrajne rasprave te vrste.
Dakle, to je bila četvrta pouka iz primjera koje smo naveli u prošloj epizodi. Da li je ostalo još pouka? Da, ali da ne bih oduljio, razgovarat ćemo o njima u sljedećoj epizodi, inšaallah.
Dozvolite mi sada, braćo, da ukratko rezimiram prve četiri pouke:
Prvo: Proglašavanje suverenosti šerijata od prvog trenutka pravi preokret u mjerilima, shvatanjima i zakonima društva.
Drugo: Alternativa ovom proglašenju je da država vlada po džahilijetskom, sekularnom zakonu!
Treće: Ko ostavi proglašavanje suverenosti šerijata, ući će u lutanja i razgranate varke zablude.
Četvrto: Proglašavanje suverenosti šerijata je ugovor u kojem se ne prihvataju nejasni, rastezljivi izrazi.
Zaključak epizode: Proglašavanje primjene šerijata od prvog trenutka jedina je istina, jedini jasan, precizan i šerijatski mjerljiv koncept, i za njega su odgovorni i vladar i podanici. Sve mimo toga je vladavina džahilijeta, razgranata zabluda, nejasni i neodređeni pojmovi koji vode u skretanje i vladara i naroda.
Do sljedeće epizode, inšaallah.
Esselamu alejkum ve rahmetullah.
Autor: dr. Ijad el-Kunejbi, hafizahullah
Izvor: Iz serijala „Nusraten liš-šeriah“, 37– 42. str.
Ostali dijelovi serijala ovdje
