Jedan od običaja koji se udomaćio u našim krajevima u prošlosti, a čiji tragovi su i danas prisutni jeste ukopavanje umrlih u haremima džamija i mesdžida, tj. u njihovom dvorištu i oko njih. To je u suprotnosti sa šerijatskim propisima i samim tim je neispravno.
Prenosi se od Ebu-Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Cijela zemlja je mesdžid (mjesto činjenja sedžde i klanjanja) osim kupatila i groblja.“[1]
Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio klanjanje na sedam mjesta: na smetljištu, u klaonici, u grobljima, nasred puta, u kupatilu, u oboru deva i na krovu Ka’be.[2]
Ebu-Bekr Ibn El-Arebi, u komentaru Tirmizijine zbirke, smatra da postoji ukupno trinaest mjesta na kojima i prema kojima nije dozvoljeno klanjati. Pored navedenih on je spomenuo još šest: prema mezarima, nužnicima, crkvama, sinagogama, slikama i kipovima i u mjestima koja je zadesila Allahova kazna.
Mjesta za klanjanje moraju biti odvojena od mezarja i kaburova.
Izgleda da su oni koji su to radili (ukopavali umrle u haremo džamija, op.PV.) imali namjeru odati posebnu počast pojedinim ljudima time što su ih ukopavali uz džamije, a samim tim i da bi ih se živi više sjećali i nešto im proučili (tj. dovu, op. PV.). Kako islam nije po nahođenju ljudi, niti namjera opravdava neispravan postupak, jasno je da su time pogriješili i učinili šerijatski nedozvoljeno djelo. Isti je slučaj sa gradnjom i podizanjem turbeta. Stvar je još gora kada su neki ljudi prinuđeni u posebnim prilikama, zbog tjeskobe prostora, da klanjaju u džamijskom haremu prema i na kaburovima.
U najmanju ruku kaburovi bi se morali odvojiti od džamije i mesdžida zidom kako bi predstavljali zasebnu cjelinu. Tako se ne bi direktno vidjeli iz džamije ili iz harema, a oni koji su u pravcu kible nužno je da se izmjeste na druga mjesta.
Postupak koji je najispravniji i ne ostavlja bilo kakve sumnje jeste da se svi kaburovi oko džamija i mesdžida izmjeste na mezarje. Za to nema šerijatske smetnje kada se za tim ukaže potreba kao što je ova.
Iz knjige Namaz u islamu, autori: Elvedin Borozan i Balkan Ummu Isa
Fusnote:
[1] Et-Tirmizi, 317; Ed-Darimi, 1390; Ebu Davud, 492; Šejh Albani ga ocjenjuje sahihom u Sahih sunenu Ebu Davuda, 1/144.
[2] Hadis je daif, Et-Tirmizi, 346, i Ibn Madže, 746.
