„A da li je do tebe doprla vijest o parničarima kad su preko zida hrama prešli, kad su Davudu upali, pa se on od njih uplašio. ‘Ne boj se’ – rekli su – ‘mi smo dvojica parničara, jedan drugom smo nažao učinili, pa nam po pravdi presudi; ne budi pristrasan, i na pravi put nas uputi.
Ovaj prijatelj moj ima devedeset i devet ovaca, a ja samo jednu, i on mi reče: ‘Daj ti nju meni’ – i u prepirci me pobijedi’.
‘Učinio ti je, doista, krivo’ – reče Davud – ‘time što je tražio da tvoju ovcu doda ovcama svojim; mnogi ortaci čine nepravdu jedni drugima, ne čine jedino oni koji vjeruju i rade dobra djela; a takvih je malo.’ I Davud se uvjeri da smo Mi baš njega na kušnju stavili, pa oprost od Gospodara svoga zamoli, pade licem na tle i pokaja se.“ ( Kur'an, sura Sad, 21-24. ajeti)
Ovo je objašnjenje iskušenja kojem je bio izložen Davud alejhisselam. Kao poslanik i moćnik posvećivao je jedan dio vremena poslovima svoga carstva i sudstva, a drugi dio svoga vremena posvećivao bi povlačenju u samoću radi ibadeta i citiranja psalmi u hramu veličajući Allaha. Kada bi Davud odlazio u hram, običavao je da bude sam, da mu niko ne ulazi, sve dok ne bi izašao među ljude.
Jednog dana iznenadile su ga dvije nepoznate osobe kako prelaze preko zida zatvorenog hrama. Jako se uplašio njih, jer zid hrama ne prelazi vjernik na ovaj način niti neko ko je pouzdan. Požurili su da ga umire: „Ne plaši se“ – rekli su –„mi smo dvojica parničara, jedan drugom smo nažao učinili“, došli smo da nam presudiš „pa nam po pravdi presudi, ne budi pristrasan, i na pravi put nas uputi.“
Jedan od njih uzima riječ i izlaže tužbu govoreći: „Ovaj prijatelj moj ima devedeset i devet ovaca, a ja samo jednu, i on mi reče: ‘Daj ti nju meni.‘ (tj. presudi da i ona pripadne meni) i u prepirci me pobijedi.'“ (tj. napao me riječima i grubo postupio)
Ovo pitanje, kako kaže jedan od parničara, nosi u sebi otvoreno nasilje koje ne trpi nikakvo objašnjenje, pa Davud skoči da donese presudu odmah čim je čuo ovakav nasilnički postupak. Nije ništa pitao drugog parničara, nije tražio nikakvo objašnjenje, niti je saslušao od njega kakav dokaz i pravdanje, nego je požurio da presudi: „Učinio ti je, doista, krivo!“ – reče Davad – „time što je tražio da tvoju ovcu doda ovcama svojim; mnogi ortaci čine nepravdu jedni drugima, (tj. jači ortaci) ne čine jedino oni koji vjeruju i rade dobra djela; a takvih je malo.“
Izgleda da su ova dvojica ovdje nestala, a bila su to dva meleka koja su došla radi ispita, da provjere poslanika i vladara koga je Allah ovlastio da vlada ljudima da im sudi po istini i pravdi, da se uvjeri u činjenicu prije donošenja presude.
Oni su htjeli da mu predoče predmet jasno i otvoreno, ali kadija nema pravo da se uzbuđuje i ljuti niti da žuri sa presudom. On ne smije prihvatiti riječi samo jedne stranke prije nego što i drugoj da priliku da se izjasni i podnese svoj dokaz. Tada dotično pitanje može da se iz temelja ili djelimično izmijeni. Takav postupak može razjasniti da je izjava prvoga parničara bila prijevara, laž ili nepotpuna.
Ovdje Davud primijeti da je ovo bilo iskušenje: „I Davud se uvjeri da smo Mi baš njega na kušnju stavili.“ Ovdje se on vraća svojoj prirodi… On je taj koji se obraća Allahu: „…pa oprost od Gospodara svoga zamoli, pade licem na tle i pokaja se.
„I Mi smo mu to oprostili, i on je, doista, blizak nama i divno prebivalište ga čeka.“ ( Sad, 25.)
Neki tefsiri, koristeći israilijate, otišli su daleko u objašnjenju ovog pitanja tako da poslanstvo s tim nema ništa, niti ta interpretacija odgovara istini. Čak i kazivanja koja nastoje umanjiti značaj tih priča i mitova otišla su daleko tako da nema potrebe osvrtati se na njih. Ona se ne podudaraju sa riječima Uzvišenoga: „i on je, doista, blizak nama i divno prebivalište ga čeka.“
Koja je mudrost ovog iskušenja?
Kur’ anski pogovor koji je uslijedio poslije ovog kazivanja otkriva prirodu ovog iskušenja i definira namjerno usmjerenje tim kazivanjem od strane Allaha Svome robu, kome je dao da sudi i presuđuje ljudima:
„O Davude, Mi smo te namjesnikom na zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravdi i ne povodi se za strašću da te ne odvede s Allahova puta; one koji skreću s Allahova puta čeka teška patnja na onom svijetu zato što su zaboravljali na Dan u kome će se račun polagati.“
To je namjesništvo na zemlji, sudstvo ljudima po pravdi, a ne po želji i strasti, jer bi slijeđenje strasti u slučaju vjerovjesnika značilo postupak kod prve emocije, bez iščekivanja i utvrđivanja istine i objašnjenja, što će završiti nastavljanjem u zabludi, a kraj ajeta, koji predočava posljedicu zablude, ima opći, generalni sud koji se proteže na sve rezultate zablude i odstupanja od Allahovog Puta, a to je zaboravljanje Allaha i izlaganje strašnoj kazni na Dan obračuna.
Znak pažnje i Allahove zaštite ukazane Njegovom robu Davudu ispoljio se u tome što ga je Allah upozorio kod prvog momenta i povratio ga na početku emocije, zatim ga upozorio na daleki kraj prema kojem on još nije bio ni jedan korak napravio.
To je Allahova dobrota koju On čini Svojim robovima, odabranicima. Ti odabranici, kao ljudska bića, katkad posrnu kod najmanje smetnje. Allah ih podiže, vodi ih za ruku, uči ih i daje im mogućnost da Mu se obraćaju, oprašta im i obilato nagrađuje poslije iskušenja.
