Abdullah ibn Huzafe – slavni ashab zbog čije izdržljivosti i mudrosti je halifa Omer naredio muslimanima da poljube njegovo čelo

Popularno na sajtu

Junak ove priče je jedan od ashaba, Abdullah ibn Huzafe. Duga historija bi prošla pored njega kao što je prolazila i pored miliona drugih Arapa ne dotičući ih se i ne pridajući im nikakvog posebnog značaja. Ali, veličanstvena vjera islam je omogućila Abdullahu ibn Huzafetu da sretne dvojicu najvećih vladara na dunjaluku tog vremena: Kisra, perzijskog cara i bizantinskog kralja – Kajsara. S njima je Abdullah doživio susret koji se i dan-danas u historiji islama prepričava i ne prepušta zaboravu.

Njegov susret s Kisrom se desio šeste godine po hidžri, kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., odlučio pojedine ashabe s pismenim porukama poslati svim okolnim vladarima, pozivajući ih u islam.

Poslanik je dobro razmotrio i istakao važnost ovih zadataka. Njegovi glasnici su odlazili u zemlje s kojima nisu imali nikakvih ugovora niti saradnje. Nisu govorili jezicima tih zemalja, niti su poznavali išta o naravi i osobinama pojedinih vladara. Oni će te vladare pozivati da ostave dotadašnje vjerovanje, napuste svoju slavu, vlast i moć, i uđu u vjeru ljudi koji su do jučer spadali među njihove podanike. Bilo je to, doista, opasno putovanje – prava avantura. Onaj koji bi odlazio na taj put bivao je izgubljen, a onaj koji se s tog puta vrati bit će ponovo rođen.

Zbog važnosti ovog poduhvata, Vjerovjesnik je ashabima, ustao održati govor, zahvalio se Uzvišenom Allahu kako dolikuje, proučio šehadet, a zatim rekao: “Odlučio sam neke od vas poslati kao svoje izaslanike vladarima stranih zemalja, pa mi se ne protivite u tome kao što su se Izraelćani usprotivili Isau sinu Merjeminom.” Ashabi uglas rekoše: “Mi ćemo, Allahov Poslaniče, u potpunosti izvršiti što god želiš, pa nas pošalji na koju god stranu hoćeš!” Vjerovjesnik od prisutnih ashaba izabra šestericu koje će poslati kao glasnike arapskim i stranim vladarima.

Među tom šestericom bijaše i Abdullah ibn Huzafe es-Sehmi, koji bi izabran da Vjerovjesnikovu poruku prenese Kisri, vladaru Perzije. Opremi Abdullah svoju jahalicu, oprosti se sa ženom i djecom i uputi preko brda i dolina ka svom cilju. Putovao je sâm samcat, i jedini zaštitnik na putu mu bijaše Uzvišeni Allah.

Tako stiže u perzijsku prijestolnicu, tražeći dozvolu za prijem kod cara i obavijesti čuvare dvorca o poruci koju nosi. Kada obavijestiše cara o posjeti, on naredi da se njegov divan (rezidencija) uljepša, pozva sve velikaše da prisustvuju prijemu, i tek kad sve bi spremno, dozvoli da uđe Abdullah ibn Huzafe. Uđe Abdullah pred najodabranijeg Perzijanca, ogrnut u svoj skromni ogrtač, umotane glave u grubu mahramu, ali s ponosom kakav samo Arapi posjeduju. Išao je sigurnim i čvrstim korakom, ponosno uzdignute glave, sav naoružan islamom, čvrstim ubjeđenjem i imanom.

Kad ga je Kisra vidio kako ide prema njemu, naredi jednom od svojih ljudi da preuzme pismo, ali Abdullah reče: “Ne! Allahov Poslanik, s.a.v.s., mi je naredio da lično tebi u ruku predam njegovo pismo, i ja se neću oglušiti o naredbu Poslanikovu!” Kisra reče svojim ljudima: “Pustite ga neka priđe!” Abdullah priđe i lično mu preda Muhammedovu, s.a.v.s., poruku.

Zatim, Kisra pozva jednog čovjeka – Arapa iz područja Hire – naredi mu da otvori pismo i da ga pročita. U pismu stajaše:

Bismillahir-Rahmanir-Rahim – U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog: Od Muhammeda – Allahovog vjerovjesnika – Kisri vladaru Perzije. Neka je selam na onoga koji slijedi Pravi put.

Čim je Kisra čuo početak pisma, srdžba mu ispuni grudi, lice mu se zacrveni, a vratne žile se ukazaše. Krivo mu je bilo što je Vjerovjesnik započeo pismo svojim imenom. Istrgnu pismo iz ruku pisara i iscijepa ga u najsitnije komadiće ne saznavši šta se u njemu nalazi. Istovremeno povika: “Ovako da mi piše pismo, a moj je rob!?” Onda naredi da se Abdullah istjera iz divana, što i odmah bi učinjeno. Abdullah iziđe iz Kisrinog dvorca ne znajući šta je Allah odredio da se desi s njim: hoće li biti ubijen ili će biti slobodan? Malo razmisli, pa reče sâm sebi: “Tako mi Allaha, ne zanima me što će biti sa mnom nakon što sam izvršio naredbu Allahovog Poslanika.” Onda uzjaha jahalicu i krenu.

islamska historija

Kada se Kisra malo smirio, naredi da mu ponovo dovedu Abdullaha, ali ga ne nađoše. Digoše se u potjeru za njim, ali mu ne nađoše nikakva traga. Uputiše se prema granici sa Arapskim poluotokom, pa ustanoviše da je Abdullah već napustio Perziju. Kada je Abdullah stigao Vjerovjesniku, obavijesti ga o Kisrinom postupku. Vjerovjesnik, s.a.v.s., samo kratko reče: “Allah mu pocijepao carstvo!” A što se tiče Kisre, on poruči svom namjesniku Bazanu u Jemenu, da odmah pošalje dva najsposobnija čovjeka u Hidžaz i da im naredi da mu dovedu toga čovjeka iz Medine koji za sebe tvrdi da je Allahov poslanik. Bazan izabra dvojicu ljudi i preda im pismo u kojem naređuje Muhammedu da se s njima dvojicom odmah, bez ikakvog oklijevanja, uputi u Perziju Kisri, velikom caru. Još naredi glasnicima da se dobro raspitaju o tom vjerovjesniku i prikupe što više podataka o njegovoj misiji.

Dvojica glasnika se odmah zaputiše prema Medini. Kada dođoše u Taif, sretoše neke trgovce iz plemena Kurejš. Upitaše ih za Muhammeda, a oni im rekoše da je on u Jesribu – Medini. Trgovci se zaputiše u Mekku radosni zbog susreta sa glasnicima perzijskog namjesnika. Počeše čestitati Kurejšijama uzvikivajući: “Radujte se i budite sretni! Moćni Kisra se okomio na Muhammeda i on će vas riješiti njegova zla.” Glasnici produžiše prema Medini. Kada stigoše, odmah se sastaše sa Allahovim poslanikom Muhammedom, predaše mu pismo i rekoše: “Vladar svih vladara, Kisra poručio je našem vladaru Bazanu da pošalje nekog ko će te dovesti njemu. Eto, mi smo došli po tebe, pa da ideš s nama. Ako dobrovoljno kreneš, mi ćemo Kisri preporučiti da bude blag prema tebi; a ako odbiješ, znaj da je on je toliko moćan i silan i da će lahko uništiti i tebe i tvoj narod.”

Allahov Poslanik se (blago) osmjehnu te im reče: “Vratite se u svoje konačište, pa mi dođite sutra!”

Kada, sutradan rano, dođoše ponovo Vjerovjesniku, upitaše ga: “Jesi li se pripremio ići s nama perzijskom vladaru Kisri?” On im odgovori: “Vi više nikada nećete vidjeti Kisru? Ubio ga je Allah tako što je protiv njega ustao sin mu Širevejh tog istog mjeseca, u toj i toj noći i, ubivši ga, preoteo mu vlast.”

Glasnici su začuđeno slušali šta im govori Muhammed, s.a.v.s., a onda rekoše: “Znaš li ti šta govoriš? Hoćeš li da o tome obavijestimo našeg vladara Bazana?” “Da!” reče im Vjerovjesnik, “i još mu recite da će moja vjera doprijeti sve dotle dokle je dopirala Kisrina vlast, pa ako vaš vladar primi islam, dat ću mu da i dalje vlada istim područjem i bude vođa u svom narodu!” Krenuše dvojica glasnika od Vjerovjesnika, s.a.v.s., te stigoše svom vladaru u Jemen. Obavijestiše ga o svemu, a on im reče: “Ako bude ovako kako je rekao Muhammed (misleći na ubistvo Kisre), onda je on stvarno Allahov poslanik; a ako ne bude, onda ćemo vidjeti šta ćemo s njim.”

Nije mnogo vremena prošlo, a Bazanu stiže poruka od Širevejha u kojoj kaže: “Obavještavam te da sam ubio Kisru, a ubio sam ga kako bih osvetio naš narod, jer je on dozvolio da se ubijaju naši uglednici, da se zarobljavaju njihove žene i otimaju njihovi imeci. Kada ti dođe ovo moje pismo iskaži mi pokornost zajedno sa svojim podanicima.” Čim Bazan pročita Širevejhovo pismo i uvjerivši se da je Muhammed govorio istinu, baci pismo i obznani prelazak na islam. Odmah za njim islam prihvatiše i svi Perzijanci koji su živjeli u području Jemena.

Ovo je bila priča o susretu Abdullaha ibn Huzafe s Kisrom, perzijskim vladarom. Sada ćemo čuti priču o njegovom susretu s Kajsarom, bizantinskim carem. Njegov susret s Kajsarom bijaše u vrijeme halife Omera ibn Hattaba, r.a., i taj slučaj je veoma čudan i poučan.

vatra, sunce, kamila, karavana,

linija

Devetnaeste godine po hidžri, halifa Omer ibn Hattab, r.a., posla vojsku u rat protiv Bizantinaca. Jedan od brojnih mudžahida bijaše i Abdullah ibn Huzafe. Bizantinski car je već dosta čuo o muslimanskoj vojsci, njihovoj iskrenoj vjeri, čvrstom ubjeđenju, i njihovoj spremnosti da ginu na Allahovom putu i putu Njegova Poslanika. Car naredi svojim vojnicima da, ako ikoga zarobe od muslimanskih boraca, dovedu pred njega.

Allah, dž.š., odredi da baš Abdullah ibn Huzafe bude zarobljen i padne u ruke Bizantinaca. Vojnici ga dovedoše caru i rekoše: “Evo, ovo je jedan od prvih drugova Muhammedovih i njegov vjerni sljedbenik. Pao nam je u šake, pa smo ti ga doveli kao što si naredio!” Car je dugo posmatrao Abdullaha, pa mu, onda, reče: “Predložit ću ti jednu stvar.” “A šta to?” – upita Abdullah. “Nudim ti da se pokrstiš i primiš kršćanstvo. Ako pristaneš pustit ću te na slobodu i povrh toga te dobro nagraditi.” Zarobljenik mu s ponosom i čvrstom odlučnošću odgovori: “Meni je smrt hiljadu puta draža od onoga što mi ti nudiš.” Car mu zatim reče: “Vidim da si sposoban čovjek, pa ako prihvatiš moju ponudu, učinit ću te svojim ortakom i podijeliti vlast s tobom.” Zarobljenik se, čvrsto vezan lancima, osmijehnu, pa ponovo odvrati riječima: “Tako mi Allaha, kada bi mi dao svu svoju vlast i sve što posjeduju Arapi da samo za jedan tren (koliko bi okom trepnuo) napustim Muhammedovu vjeru, ja opet ne bih pristao. “Onda ću te ubiti!” uzviknu car. “Kako god hoćeš” – odgovori Abdullah. Car naredi, pa Abdullaha razapeše na krst, a vojnici ga počeše gađati kako bi ga zaplašili.

Car im, na njihovom jeziku, reče da ga gađaju u blizinu ruku, istovremeno mu i dalje nudeći da se pokrsti što je zarobljenik odbijao. Onda je car rekao da ga gađaju u blizini nogu, ponovo mu nudeći napuštanje islama, što opet bi uzalud. Vidjevši da neće ništa postići, car naredi da prekinu i da ga spuste s krsta. Pozva sluge da donesu jedan veliki kazan u koji uliše ulje, a onda ga staviše na jaku vatru tako da poče ključati. Zatim naredi da mu se dovedu druga dva zarobljena muslimana, te naredi da jednog od njih bace u kazan. Kada to učiniše, meso se poče raspadati i ukazaše se gole ljudske kosti. Car se okrenu Abdullahu ibn Huzafi, pa ga opet pozva da primi kršćanstvo, što Abdullah odbi odlučnije nego ranije. Pošto car izgubi svaku nadu, naredi da i Abdullaha bace u kazan u kojeg su ubacili njegove drugove.

Kada ga povedoše, oči mu se orosiše suzama, na što carevi vojnici rekoše svome vladaru: “Eno, on plače!” Car pomisli kako se Abdullah uplašio, pa viknu: “Vratite ga ovamo!” Kada Abdullaha ponovo odvedoše pred cara, on mu opet ponudi da se pokrsti, a Abdullah kao i ranije odbi. Car mu reče: “Teško tebi, pa zašto si, onda, plakao?” Abdullah mu odgovori: “Pomislio sam: ‘Eto sad ću biti bačen u ovaj kazan i tako se lahko rastati sa svojom dušom!’, zaželio sam u tom momentu da imam dušā koliko dlaka na tijelu, pa da svaka od njih bude bačena u ovaj vreli kazan na Allahovom putu. Ražalostilo me to što se nisam mogao još više žrtvovati.”

Car, uvjerivši se da Abdullah nije običan čovjek, potpuno se predavši, reče: “Pristaješ li da me poljubiš u čelo, pa ću te osloboditi.” Abdullah dodade: “A hoćeš li pustiti sve ostale zarobljene muslimane?” “Hoću” – odgovori car.

Kasnije je Abdullah pričao: “Rekao sam sebi: ‘Ovo je neprijatelj od najgorih Allahovih neprijatelja, ali ako ga poljubim u čelo, pustit će i mene i sve ostale muslimane. Mislim da mi na to niko neće prigovoriti.’”

Abdullah priđe i poljubi carevu glavu, a on naredi pa dovedoše sve ostale zarobljene muslimane, te ih predade Abdullahu i tako ih sviju oslobodi.

Kada Abdullah ibn Huzafe stiže do halife Omera ibn Hattaba, r.a., ispriča mu sve što se desilo. Halifa se veoma obradovao povratku zarobljenih muslimana i, gledajući ih, reče: “Dužnost svakog muslimana je poljubiti čelo Abdullaha ibn Huzafe. Ja prvi to činim.” Onda ustade i poljubi Abdullaha u čelo.


Autor: Abdurrahman Ra’fat el-Baša
Iz knjige: Iz života ashaba

Nove objave

Islamske teme

Islamske teme