Hidžra u ime Allaha i opasnost od pretvaranja

Popularno na sajtu

Hidžra znači napuštanje zemlje u kojoj dominira širk i preseljenje u zemlju gdje se praktikuje živi islam kao što je to bio slučaj sa prvim muhadžirima kada su iz Meke preselili u Medinu, grad Poslanika, alejhis-selam. Neki od ashaba su prije i toga učinili hidžru u Abesiniju kod Nedžašija, radijallahu anha.

Poslanik nas obavještava da se ova vrsta hidžre razlikuje po svojoj prirodi uzimajući u obzir različitost želja i namjera ljudi. Pa ko odseli u zemlju islama iz ljubavi prema Allahu i Njegovom Poslaniku, iz želje da se poduči islamu i da ga ispravno ispovjeda, što nije mogao činiti u neislamskoj zemlji, on je istinski muhadžir koji je učinio hidžru u ime Allaha i Njegovog Poslanika i dovoljno mu je časti i ponosa što je svojom hidžrom u ime Allaha i Njegovog Poslanika postigao ono što je naumio. Zbog ovog značenja ponovio se doslovno odgovor u uvjetnoj rečenici jer ovom vrstom hidžre čovjek ostvaruje cilj koji je naumio, na dunjaluku i ahiretu.

Međutim, ko učini hidžru iz zemlje širka i odseli se u zemlju islama tražeći ostvarivanje neke ovosvjetske koristi ili radi neke žene da bi se njome oženio u islamskoj državi, onda je njegova hidžra samo radi onog što je naumio. Tu je riječ o trgovcu i vjerniku i nijedan od ove dvojice nije muhadžir.

Riječi Poslanika, alejhis-selam: “…njegovo je preseljenje radi onoga zbog čega se preselio“ predstavljaju omalovažavanje i potcjenjivanje dunjalučkih stvari radi kojih se neko namjeravao preseliti iako to nije tekstom spomenuto.

Također vrijedi napomenuti da je hidžra u ime Allaha i Njegova Poslanika jedna i da nema raznovrsnosti u njoj. Zbog toga je odgovor ponovljen u istoj formi u kojoj je došao i uvjet. Nasuprot tome, hidžra u ime neke ovosvjetske koristi ne može se ograničiti jer ponekad čovjek odseli iz mjesta u mjesto a da mu to islamom nije zabranjeno. S druge pak strane, neko odseli namjeravajući učiniti neko djelo koje islam strogo zabranjuje. Potražnja dunjalučkih dobara putem hidžre ne može se ograničiti. Zbog toga je i u hadisu rečeno: “…njegovo je preseljenje radi onoga zbog čega se preselio.“

Kao  povod hadisa: „…onaj čije preseljenje bude radi ovosvjetske koristi koju želi postići ili radi žene kojom se želi oženiti…“ spominje se događaj koji je postao poznat i raširen a desio se u vezi s ashabom Ummu Kajsom, ali ja nisam pronašao u vezi s ovim događajem nijedan lanac vjerodostojnog predanja, a Allah najbolje zna![1]

Sva ostala ljudska djela, npr. djela poput hidžre istog su značenja što se nijeta tiče. Ispravnost, tj. neispravnost djela jesu u ovisnosti nijeta kao pokretača dotičnog djela, bez obzira da li je riječ o džihadu, hadžu ili nekom drugom ibadetu.

Poslanik, alejhis-selam, upitan je o džihadu u kojem neki demonstriraju snagu i hrabrost, neki brane plemensku ili nacionalnu pripadnost putem njega, i šta je od toga prava borba na Allahovom putu? Poslanik na to odgovori: „Ko se bori da bi Allahova riječ bila gornja (dominantna u društvu), pa to je na Allahovom putu!“ Ovim je odgovorom izuzeto sve ono o čemu su pitali, a tiče se ovosvjetskih nakana.

Važnost iskrenog nijjeta

Buhari i Muslim bilježe hadis od Ebu Musaa el-Eš’arije u kojem se spominje da je neki beduin došao kod Poslanika, alejhis-selam, i upitao ga: „Allahov Poslaniče, ako se čovjek bori radi ratnog plijena, ili se bori radi popularnosti, ili se bori da bi isprobao svoju hrabrost, ko se od ove trojice bori na Allahovom putu?“ Poslanik, alejhis-selam, na to odgovori: „Ko se bori da bi Allahova riječ bila gornja, pa to je na Allahovom putu!“

Imam Muslim bilježi hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, koji kaže da je čuo Poslanika, alejhis-selam, kako kaže:

„Prvi čovjek kojem će na Sudnjem danu biti suđeno bit će šehid. Njemu će biti predočena njegova blagodat (koju mu je Allah dao) pa će je on prepoznati, a i ona njega, i bit će upitan: ’Šta si učinio s ovom blagodati?’ ‘Borio sa se radi Tebe sve dok nisam poginuo kao šehid’, odgovorit će on. Bit će mu rečeno: ‘Slagao si! Borio si se samo da bi ljudi o tebi rekli da si neustrašiv, pa eto, rečeno je bilo (na dunjaluku).’ Zatim će narediti pa će ga za lice vući sve dok ga u vatru ne strmoglave.

Zatim će doći čovjek koji je naučio znanje i druge je tom znanju podučavao, i puno je čitao Kur’an. I njemu će biti predočena njegova blagodat pa će je on prepoznat, a i ona njega, i bit će upitan: ‘Šta si učinio s ovom blagodati?’ ‘Naučio sam znanje i druge sam istom podučavao i čitao sam Kur’an samo radi Tebe’ odgovrit će on. Bit će mu rečeno: ‘Slagao si! Naučio si znanje da bi drugi rekli da si učenjak i čitao si Kur’an da bi ljudi rekli da si dobar učač, pa eto, rečeno je bilo (na dunjaluku).’ Zatim će narediti pa će ga za lice vući sve dok ga u vatru ne strmoglave.

Zatim će doći čovjek kojem je Allah dao od svih vrsta bogatstva pa će i njemu biti predočena njegova blagodat pa će je on prepoznati, a i ona njega, i bit će upitan: ‘Šta si učinio s ovom blagodati?’ ‘Ništa nisam izostavio od situacija gdje Ti voliš da se udjeljuje a da nisam tamo udjelio samo radi Tebe.’ Odgovorit će on. Bit će mu rečeno: ‘Slagao si! To si uradio da bi ljudi rekli da si darežljiv, pa eto, rečeno je bilo (na dunjaluku).’ Zatim će narediti pa će ga za lice vući sve dok ga u vatru ne strmoglave.“

Kada je Muavija, radijallahu anhu, čuo ovaj hadis, toliko je jako zaplakao da se odmah onesvijestio. Kada je došao sebi, izustio je:
„Istinu su rekli Allah i Njegov Poslanik!  Uzvišeni Allah kaže:
‘Onima koji žele život na ovom svijetu i ljepote njegove-Mi ćemo dati plodove truda njihova i neće im se u njemu  ništa prikratiti. Njih će na onom svijetu samo vatra peći…“
(Hud, 15-16.)

Prenose se mnoga predanja u kojima se prijeti onima koji ne uče znanje u ime Allaha.

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi od Poslanika, alejhisselam:
“Ko nauči znanje kojim se traži Allahovo zadovoljstvo samo radi ovosvjetske koristi, nikada neće osjetiti mirisa Dženetskoga!” [2]

Postoje također i predanja u kojima se općenito prijeti onima koji ne rade u ime Allaha. Tako npr. Ubej ibn K’ab, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, alejhis-selam, rekao: „Obraduj ovaj umet hvalom, ponosom, ugledom, ispravnom vjerom i vlašću na zemlji! Pa ko od ovog umeta djelima ahireta bude zarađivao za dunjaluk, neće na ahiretu imati nikakva udjela!“ [3]

Djela koja se rade u ime nekog drugog, a ne u ime Allaha

Njih ima više vrsta:

1) Ponekad se neko djelo čini iz pukog rijaluka (prikazivanja) putem kojeg se želi naklonost ljudi radi ovosvjetske koristi, poput munafika (licemjera), kada obavljaju namaz.

O njima Allah Uzvišeni kaže:

„…kada ustaju da namaz obave, lijeno se dižu, i samo da bi se pokazali pred svijetom…“ (En-Nisa, 142.)

Također su i kafiri (nevjernici) u Kur’anu opisani svojstvom lažnog prikazivanja pred ljudima:

„I ne budite kao oni koji su, da se pokažu svijetu, nadmeno iz grada svoga izišli…“ (El-Enfal, 47.)

Ova vrsta lažnog prikazivanja skoro da ne može biti karakteristika vjernika prilikom obavljanja obaveznih namaza i obaveznog posta. Međutim, moguće je da se desi prilikom davanja obaveznih imovinskih ibadeta, hadža i drugih vidljivih djela čija je korist obostrana i ne ograničava se samo na onoga ko ih vrši. Iskrenost je u njima veoma kompleksna. Musliman ni malo ne sumnja da su spomenuta djela ništavna i da njihov izvršitelj zaslužuje Allahov prezir i kaznu.

2) Ponekad se djelo može uraditi u ime Allaha uz određenu dozu rijaluka, pa ukoliko taj rijaluk uđe u samu bit djela, tj. prati ga još od samog početka, onda je to djelo propalo i ništavno.

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao: „Uzvišeni Allah kaže: ’Ja sam najmanje potreban pridruživanju. Ko uradi neko djelo i u njemu Mi drugog pridruži, napustih njega i njegovo pridruživanje.“ [4]

Od naših prethodnika koji smatraju da je djelo koje se pomiješa s rijalukom ništavno jeste jedna grupa učenjaka, a među najistaknutijim su Ubada ibn Samit, Ebu Derda, Hasan el-Basri, Seid ibnul Musejjeb i drugi. Mi u vezi s ovim pitanjem ne poznajemo razilaženje među selefom iako se ono prenosi od nekih postklasičara.

3) Ako neko svoj nijet džihada ne pomiješa s rijalukom, ali ga pomiješa sa nečim drugim, kao npr. da uzme zbog toga nadoknadu za uloženi trud i vrijeme, ili da dobije dio ratnog plijena ili da to iskoristi za neku trgovinu, to će mu, bez sumnje, umanjiti nagradu za džihad, ali mu djelo neće u potpunosti uništiti.

Imam Muslim u svom Sahihu bilježi hadis od Abdullaha ibn Amra, radijallahu anhuma, da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao:
„Uzimanje ratnog plijena gazije požuruju trećinu svoje ahiretske nagrade, a ako u borbi ništa ne zaplijene, ahiretska nagrada im je potpuna.“

Ranije smo spomenuli hadise koji upućuju na to da onaj što džihadom namjerava ovosvjetsku korist nema nikakve ahiretske nagrade, ali samo zato što je njegov nijet džihada bio postizanje samo ovosvjetskih ciljeva.

Imam Ahmed smatra da trgovac, zakupnik i kormilar kod Allaha imaju nagrade shodno iskrenosti njihovog nijeta u njihovim borbama. Ali njihova nagrada nije ista kao kod onog koji se svojim imetkom, i životom i čistim nepatvorenim nijetom bori na Allahovu putu. Također je rekao o onome koji uzima nadnicu za džihad: ako nije izišao samo radi dirhema, onda takvom nema zapreke da uzme kao da je izišao i u ime svoje vjere, pa ako mu se još da nešto, uzet će ga.

Prenosi se od Abdullaha ibn Amra da je rekao: „Kada neko od vas odluči krenuti u borbu pa mu to Allah nadoknadi nekom nafakom, u tome nema ništa lošeg. Međutim, ako bi neko išao u džihad samo onda ako mu se plati, a izostajao kada mu se ne plati, onda u tome nema nikakvog dobra.“

To isto potvrđuje i El-Evzai i veli: „Ukoliko je nijet gazije borba, a ne nadnica, može uzeti nadnicu ako mu se ponudi.“

Isto pravilo odnosi se na one kojima plate da obave hadž za sebe ili kao bedeli koji obavljaju za drugog ovu vrstu obrednog farza. Prenosi se od Mudžahida da je za hadž hamala (nosača) , nadničara i trgovca na hadžu rekao: “Njihovi su hadževi ispravni i njihova nagrada za obavljen hadž neće biti umanjena.” Međutim, pravilo važi samo ukoliko spomenuta trojica odmah u startu nanijete obavljanje hadža a ne materijalni profit.

4) Ako je neko djelo u osnovi namjereno samo u ime Allaha, a potom se u njemu javi rijaluk, to mu neće naškoditi. Međutim ako se javi samo pomisao rijaluka pa je činilac djela odagna, u tom slučaju svi islamski učenjaci saglasni su da ta pomisao rijaluka ne šteti djelu. Ali, ako je ne mogne odagnati pa ga ostane salijetati sve vrijeme, da li će ona poništiti djelo ili mu ona neće štetiti i da li će u tom slučaju biti nagrađen za prvobitni čisti nijet? O ovom pitanju ulema selefa razilazi se. To razilaženje spominje Ahmed i Ibn Džerir et-Taberi.

Ja smatram da mu to djelo zbog toga neće biti poništeno i da će on čak biti nagrađen zbog prvobitnog nepatvorenog nijeta. Ovaj se stav prenosi od Hasana el-Basrija i drugih. Ibn Džerir navodi da se spomenuto razilaženje odnosi na djela čiji su počeci i završeci uzajamno povezani kao što su: namaz, post i hadž.

5) Što se tiče djela koja nemaju spomenuta obilježja, poput čitanja Kur’ana, zikra, udjeljivanja sadake i širenja znanja, ona prestaju biti u ime Allaha u trenutku kada ih zadesi rijaluk i zato je u njima potrebno obnoviti nijet.

Prenosi se od Sulejmana ibn Davuda el-Hašimija da je rekao: „Ponekad kada držim neki govor, ja za njega donesem nijet, pa kada dođem do nekih njegovih dijelova i počnem ih zborit, promjeni mi se nijet. Tako sam došao do zaključka da je za jedan te isti govor potrebno više nijeta.“

Međutim, ovo se ne odnosi na nijet džihada. Stupanjem u redove džihada čovjeku je nakon toga zabranjeno povući se iz njih. Isti je slučaj i s obavljanjem hadža.

Zaključak…

Kada se djelo čini iskreno u ime Allaha, pa Uzvišeni unese u srca vjernika lijepo mišljenje o činiocu toga djela, to je onda blagodat i milost Njegova, pa ukoliko se činilac toga djela obraduje zbog toga, nema nikakve štete po njegov nijet. U  kontekstu ove tvrdnje jeste i hadis kojeg prenosi Ebu Zerr, radijallahu anhu, u kojem stoji da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, bio upitan o čovjeku, činiocu dobrog djela samo radi Allaha, te ga ljudi nakon toga pohvale. Poslanik reče: „To je ubrzana ovozemaljska radosna vijest vjerniku!“ [5]

Ovim završavam govor o iskrenosti i rijaluku i rezimiram ovo izlaganje izjavom Sehla ibn Abdullaha:
„Duši nema ništa teže od iskrenosti jer ona u njoj nema nikakva udjela!“

Jusuf ibnul-Husejn er-Razi rekao je:
„Najteža stvar na dunjaluku je iskrenost. Koliko se samo trudim da iz srca izbacim to licemjerje, ali kao da mi uvijek iz srca niče u nekom drugom obliku!“

Ibn Ujejna kaže da je Mutarrif ibn Abdullah slijedećim riječima dovio:
„Allahu moj, ja Te molim da mi oprostiš ono od čega sam se Tebi pokajao pa sam se nakon toga tom grijehu ponovo povratio. Oprosti mi obavezu kojom sam se prema Tebi obavezao, a zatim je nisam ispunio. Ja od Tebe molim Tvoj oprost zbog mojih postupaka kada sam bio uvjeren da ih činim samo radi Tebe, pa mi srce u tome šta sam radio samo u ime Tebe ne osta iskreno.“

Iz knjige: Buđenje ambicija – Ibn Redžeb El-Hanbeli

Obrada: Put Vjernika

Fusnote:

[1] Navodno prenosi se da je navodni sahabija preselio iz Meke u Medinu samo radi neke žene kojom se namjeravao oženiti. Ibn Hadžer el-Askalani kaže: „Povod ovom hadisu nije događaj s Ummu Kajsom. Ni jedano od predanja ne upućuje na to!“ (Fethul-Bari, 1/10)

[2] Bilježe Ahmed, Ebu Davud i Ibn Madža.

[3] Bilježi Ahmed.

[4] Bilježi Muslim.

[5] Bilježi Muslim.

Nove objave

Islamske teme

Islamske teme

Nema poruka za prikaz