Rekao je Ibnu-l-Kajjim rahimehullah:
Tevhid odagnava teškoće
U ispoljavanju jednoće Allahu utočište pronađu i Allahovi neprijatelji i Allahovi prijatelji. Što se tiče Njegovih neprijatelja – to je da ih Allah spasi iz nevolja i teškoća na dunjaluku:
فَإِذَا رَكِبُوا۟ فِى ٱلْفُلْكِ دَعَوُا۟ ٱللَّهَ مُخْلِصِينَ لَهُ ٱلدِّينَ فَلَمَّا نَجَّىٰهُمْ إِلَى ٱلْبَرِّ إِذَا هُمْ يُشْرِكُونَ
Kad se u lađe ukrcaju, iskreno se mole Allahu, a kad ih On do kopna dovede, odjednom druge Njemu ravnim smatraju. (El-‘Ankebut, 65)
Što se tiče Allahovih evlija/štićenika – to je da ih Allah spašava iz dunjalučkih i ahiretskih nevolja i teškoća. Otuda je Junus ‘alejhisselam zatražio utočište samo kod Allaha pa ga Allah spasio iz tmina. Zatražili su pomoć samo od Allaha i sljedbenici poslanika ‘alejhimusselam pa ih je zbog toga spasio od onoga čime je kaznio mušrike na dunjauku, kao i kazne koju im je spremio na ahiretu. Međutim, nije koristilo faraonu kada je od Allaha zatražio spas u momentu kada pred sobom vidi propast, kada ga potopljavanje bijaše obuhvatilo sa svih strana, jer, naprosto, vjerovanje se ne prima od bilo koga kada već doživi smrtni čas. Ovo je zakon koji je Allah uspostavio da važi za Njegove robove – ne mogu se odbiti dunjalučke nevolje ni sa čime kao sa tevhidom – ispoljavanjem jednoće Allahu.
Upravo stoga važi da dova koja se upućuje u nevolji je dova u kojoj se ispoljava jednoća Allahu, kao i dova koju je učio Junus[1], a koju niko neće uputiti dok je u teškoći osim da će mu Allah otkloniti istu teškoću zbog ispoljavanja jednoće Allahu.
Neće čovjeka baciti u najveće nevolje ništa drugo do širk, i neće biti izbavljen ničim drugim do izražavanjem tevhida Allahu – to je momenat traženja utočišta svim stvorenjima; to je pribježište, utvrda i spas svakog stvorenja. Samo uz Allaha je uspjeh.
El-Fevaid: 65-66; Dar Ibn Redžeb.
Izvor prijevoda: Istina.ba
[1] Hadis Allahovog Poslanika sallallahu ‘alejhi ve sellem veli: “Dova Zunnuna (Junusa) kada je bio u utrobi kita je: ‘la ilahe illa ente subhaneke inni kuntu mine-z-zalimin.’ Zaista, neće ovu dovu uputiti musliman svome Gospodaru u vezi bilo čega uopšte osim da će mu se On odazvati.” Bilježe Ahmed: 179/1; Et-Tirmizi: 3505; En-Nesai: 10492; Ebu Ja’la: 772 i El-Hakim: 505/1, s rivajetom od Sa’d ibn Ebi Vekasa radijellahu ‘anhu.
Moguće povezani članci:
Malaksavanje u učenju dove i vjerovanje da se Allah nije odazvao
Inicijativa svakog muslimanskog vladara: Kada Allah naređuje sprovedbu sankcija i kazni, i kakva je mudrost u tome?
Video: Dvije riječi koje sadrže sva značenja tewhida | Muhammed Ratib Nabelusi | ᴴᴰ
Kada onoj koji je iskušan nađe ovo pri sebi biće otklonjeni od njega njegovi belaji