Dan razdvajanja!

Ovaj članak je jedan od prvih članaka objavljen na portalu Put vjernika, oktobra mjeseca 2008. godine.

Popularno na sajtu

U ime Allaha Milostivog, Samilosnog!

Slava pripada Allahu, Gospodaru Svjetova! Neka su salavat i selam na Allahovog Poslanika Muhammeda, njegovu porodicu i njegove sljedbenike. Koga god Allah uputi na Pravi put, niko ga sa Pravog puta neće odvesti, a koga god Allah odvede sa Pravog puta, niko ga na Pravi put neće uputiti.

Vjera je urođeno svojstvo ljudske prirode. Usađena je u čovjeka od samoga početka pa zanavijek.  Stoga, koliko god čovjek osporavao da pripada vjeri, izbor je ograničen: ili obožava Jednog Boga, ili vjeruje u (lažna) božanstva. Drugim riječima, ako se čovjek ne drži tewhida (monoteizma), on bez sumnje pada u paganizam. Onda vjera mijenja svoj pravac iz obožavanja Stvoritelja u obožavanje stvorenja.

Vjera u Jednog Jedinog Boga, Najuzvišenijeg i Svemogućeg Allaha je ubjeđenje da je On Jedini Gospodar (tewhid er-rububijje), Jedini vrijedan obožavanja (tewhid el-uluhijje), i Jedini Koji ima božanska imena i svojstva (tewhid el-esmau wes-sifat).

Pored stvarnih kafira (nevjernika) čije je nevjerovanje očito, postoji kategorija ljudi koji formalno priznaju da je Svemogući Allah Gospodar, Vladar, Stvoritelj, Tvorac i Onaj Koji održava sve postojeće, Koji čini djela koja niko sem Njega ne čini, kao što je: davanje i uzimanje života, činjenje dobra i štete, odgovaranje na dove….  Koji ima apsolutnu moć, Koji određuje sudbinu itd….

Oni priznaju Jednoću Allahovu u Njegovom Gospodarstvu, što spada u  jednu od komponenti monoteizma, ali kada Ga obožavaju, pripisuju Mu drugove i od živih i od mrtvih i pribjegavaju stvarima koje im ne mogu donijeti nikakvo dobro niti  štetu; upućuju molbe onima koji nisu dostojni niti odgovorni, biraju razne vrste “posrednika” i “pomagača” i od mrtvih i od živih.

Zato  je Svemoćni Allah rekao:

“Većina njih ne vjeruje, nego druge Njemu smatra ravnim” (Jusuf, 106)

Ibn Abbas, Allah bio Zadovoljan sa njim i njegovim ocem, ovaj je ajet komentarisao  ovako:

“Njihova vjera se sastoji u tome  da kada budu upitani: Ko je stvorio nebo? Ko je stvorio Zemlju? Ko je stvorio brda? Oni odgovaraju Allah, ipak u isto vrijeme Mu pridružuju ortake!”

Ikrima je rekao:

„Ti ih upitaš: ko vas je stvorio, i ko je stvorio nebesa i Zemlju, oni odgovaraju: Allah. Oni vjeruju u Allaha, ali obožavaju druge.“

Zavedeni! Izjednačavaju ih sa Allahom, upućujući im molbe, i polažući nade u njih onako kako se samo u Uzvišenog nade polažu; voleći ih onako kako se samo Allah može voljeti. Svemogući Allah je u Kur’anu o stanovnicima Džehenema rekao:

“I oni će, svađajući se u njemu, govoriti: “Allaha nam, bili smo, doista, u očitoj zabludi kad smo vas s Gospodarom svjetova izjednačavali.” (Eš-Šuara 96-98)

Mudžahid je rekao:

„Njihova vjera je u njihovim riječima: Allah je naš Stvoritelj, Koji nam je odredio sudbinu i Koji čini da umremo. Ali su vjeru  povezali sa politeizmom (širkom) jer uz Allaha  obožavaju i tagute (idole, lažna božanstva).“

Abdur-Rahman bin Zeid bin Aslam bin Zeid je rekao:

„Svaki od onih koji obožavaju stvorenja pored Stvoritelja, svakako da vjeruju u Allaha i znaju da je Allah njihov Stvoritelj, Gospodar i Održavatelj. I, pored toga, on Mu pripisuje druga.“

U isto vrijeme (dok vjeruju u Allaha), uzimaju kao idole  kamenje i u drvetu isklesane slike (kipove) što nas podsjeća na paganizam. Kada cjelokupni životni stil, cijeli život, sva nada i ljubav bivaju usmjereni prema nečemu što je ništa, to ništa postane objekt obožavanja! Sve što je kod čovjeka od večeg značaja od vjere, prije ili kasnije može da se pretvori u tagutra (idola) i da udalji čovjeka od monoteizma.

Dakle, priznavanje Allaha kao Gospodara bez upućivanja svih vrsta ibadeta (obožavanja) samo Njemu, čovjeka neće spasiti od kazne, jer je to (upućivanje ibadeta nekom drugom mimo Allahu) suština idolatrije (širka).

U Kur’anu politeizam (širk) je okarakterisan kao ozbiljan grijeh koji briše sva dobra djela. Uzvišeni Allah je rekao:

“A tebi i onima prije tebe objavljeno je: Ako budeš druge Allahu ravnim smatrao, tvoja djela će sigurno propasti a ti ćeš izgubljen biti.” (Ez-Zumer, 65)

Drugim riječima, monoteizam je srž čovjekovog pogleda na svijet, oko kojeg se dobra djela, dobre namjere i drugi pozitivni rezultati čovjekovog života učvršćuju.

Izostanak te srži je uzrok uobraženosti svakog pozitivnog djelovanja i ono automatski poništava sve dobre namjere, sva dobra djela i sva nadanja bez izuzetka. Svemogući Allah je rekao:

“Ko drugog Allahu smatra ravnim, Allah će mu ulazak u Džennet (Raj) zabraniti i boravište njegovo će Džehennem (Pakao) biti; a nevjernicima neće niko pomoći.” (El-Maida, 72)

Vrlo često je lako prepoznati širk (politeizam) u čovjeku koji priznaje postojanost Allaha. Posebno ako ima prilično pozitivne karakterne crte i sa nama je povezan krvnim srodstvom.

Ali, kada čovjek prizna ozbiljno kriminalno djelo protiv drugog čovjeka, oni oko njega teže ne samo da osude to djelo već, također, da preduzmu određene kazne za to djelo. U ovom slučaju, kako bi neko objasnio činjenicu da, dok se brinemo o pravdi vezanoj za odnose među ljudima, prema kriminalnim  djelima  prema Svemogućem Allahu, Stvoritelju i Tvorcu, prilazimo tako nemarno? Kur’an o tome kaže:

“O sinko moj, ne smatraj druge Allahu ravnim, mnogoboštvo je, zaista, velika nepravda.” (Lukman, 13)

Najveća nepravda prema Svemogućem Allahu!

Misija svih Allahovih poslanika bila je pozivanje u monoteizam. Ateisti i bezbožnici često su poslanicima nudili ogromna dobra ovoga svijeta u zamjenu za ustupak u vjeri. Oni su govorili: “Mi se slažemo da prihvatimo monoteizam, djelimično”. Ali su poslanici uvijek pokazivali postojanost u svojoj vjeri i govorili bi: “Ne! Nema božanstva do Allaha!”

Zbog ovih riječi su bili ubijani i proganjani, za ove riječi vjernici su se borili i žrtvovali svoje živote. Poziv u tewhid (monoteizam) je sigurno vodio do konfrontacija sa nevjernicima. Ovo je Allahova praksa sa Njegovim stvorenjima.

Allahov Poslanik Muhammed s.a.v.s. pozivao je ljude da obožavaju samo Allaha. Oni koji su se odazivali pozivu monoteizma postajali bi njegova braća, a oni koji su se pozivu protivili, postajali bi njegovi neprijatelji.

Tako, slučajevi moderne današnjice već su se kroz historiju odigrale. Započevši od Ibrahima a.s. i njegovih sljedbenika, koji je svome narodu rekao:

“Mi s vama nemamo ništa, a ni sa onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate; mi vas se odričemo, i neprijateljstvo i mržnja će između nas ostati sve dok ne budete u Allaha, Njega jedinog, vjerovali!” (El-Mumtehina, 4)

I sve do Muhammeda s.a.v.s. i njegovih sljedbenika, koji su u ime Allaha izašli u džihad protiv širka (politeizma) – njihove rodbine, susjeda i jučerašnjih prijatelja.

Ovo je Allahov veličanstveni plan, Allah je rekao:

“Ne treba da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprostavljaju, makar im oni bili očevi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi. Njima je On u srca njihova vjerovanje usadio i svjetlom Svojim ih osnažio.” (El-Mudzadele, 22)

Allahova vjera se oduvijek suprotstavljala nevjerovanju još od najstarijih dana. Muslimani protiv  nevjernika, koji su jedna porodica, jedna nacija, jedna vojska. Vjernici u Allaha i Sudnji dan ne smiju sumnjati u ovaj odnos.

Dakle, kakvi su politeisti (mušrici) bili oni kojima je Poslanik s.a.v.s. objavio pravedan rat bez obzira na srodstvo, prijateljstvo, ili susjedstvo?

Pagani vremena Muhammeda s.a.v.s. priznavali su Allaha kao Stvoritelja i Održavatelja, i njihov politeizam je bio egzaktno u njihovom obožavanju, koje Časni Kur’an ističe u mnogim prilikama.

Svemogući Allah kaže:

“Upitaj: ‘Čija je Zemlja i sve ono što je na njoj, znate li?’ ‘Allahova!’ – odgovoriće, a ti reci: ‘Pa zašto onda ne dođete sebi?’

Upitaj: ‘Ko je Gospodar sedam nebesa i ko je Gospodar svemira veličanstvenog?’ ‘Allah!’ – odgovoriće, a ti reci: ‘Pa zašto se onda ne bojite?’

Upitaj: ‘U čijoj je ruci vlast nad svim, i ko uzima u zaštitu, i od koga niko ne može zaštićen biti, znate li?’ ‘Od Allaha!’ – odgovoriće, a ti reci: ‘Pa zašto onda dopuštate da budete zavedeni?'” (El-Mu'minun, 84-89)

Oni nisu vjerovali da njihovi idoli, taguti, upravljaju ovim svijetom i vladaju svim stvarima. Naprotiv, vjerovali su da je samo Gospodar, Vladar sposoban za to. Oni su priznavali da su oni kojima se oni pored Allaha mole, samo stvorenja i da ne mogu samostalno donijeti dobro ili štetu, ni samima sebi ni svojim obožavateljima. Oni su priznavali da je samo Allah, Jedan, Jedini,  Moćan da to učini i da Njegovu Moć niko drugi sa Njim ne dijeli.

Vjerovali su da je Allah Stvoritelj, a da su sva bića stvorenja; da je On Gospodar, i da je svako drugi rob Njegovoj Moći. Ipak, u isto vrijeme  su Mu pripisivali ortake od stvorenja, moleći se njima za posredovanje kod Allaha i tako pokušavali da se na taj način približe Allahu.

Ovo je Svemogući o njima rekao:

“A onima koji pored Njega uzimaju zaštitnike: ‘Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili.'” (Ez-Zumer, 3)

Stoga, pagani su priznavali Allahovo Gospodarstvo, ipak ih Allah nije ubrajao među muslimane. Već naprotiv, Allah ih je nazvao mušricima  (politeistima), nevjernicima. Time ih je privezao sa vječnom patnjom u Džehenemu i dozvolio je svom Poslaniku s.a.v.s. da odlučuje o njihovim životima i imecima.

Zaista, u nijednom drugom slučaju izuzev džihada ne biva linija između vjerovanja i nevjerovanja toliko jasna. Ne samo u smislu materijalizacije suprotnosti  između muslimana i nevjernika u bitci, već također u subjektivnim procesima, u srcima svakog muslimana.

U džihadu, ako je ljubav u ime Allaha jedini prioritet i Džennet jedini cilj, dosljedan vjernik je brat, a nevjernik je neprijatelj, ma ko on bio, tewhid blista u svom sjaju.

Sadašnjica se ne razlikuje od prošlosti. I postoji razlog zašto je dan bitke na Bedru  (prve bitke između islama i nevjerstva) nazvana Danom razdvajanja. Tog dana muslimani su se borili protiv svojih očeva, svojih sinova i svojih bliskih rođaka. Tako je, na primjer, u toj bitci Omer ibn al-Hattab, Allah bio sa njim zadovoljan, ubio svog tetka El-Asa ibn Hišama; Ebu-Bekr se borio protiv svog sina Abdur-Rahman-a, a Abbas, amiđić Allahovog Poslanika s.a.v.s., je bio zarobljen tokom bitke (Ebu Ubejde je ubio svoga oca, nap.prev.).

Ni krv, ni srodstvo, ni nacija kao vrijednosti nisu vjeru nadjačale. Niti snaga, niti moć, niti brojnost, niti podrška Iblisova nisu mogli pomoći Allahovim neprijateljima, o čemu je Uzvišeni rekao:

“I ako se ponovo vratite, Mi ćemo se ponovo vratiti, i nimalo vam neće koristiti tabor vaš, ma koliko brojan bio, jer je Allah na strani vjernika.” (El-Enfal, 19)

Allah Svemogući je ojačao vjernike, olakšao im taj ispit, uzvisio njihovo vjerovanje iznad riječi nevjernika i odvojio istinu od laži.

Zaista, samo u džihadu musliman može sam sebe da spozna, iscrpi stvarni potencjal njegova vjerovanja i da raščisti koliki je zaista stepen njegove iskrenosti i ljubavi prema Allahu. Zaista, jedino je džihad efektivan instrument u razdvajanju vjerovanja od nevjerovanja, da razdvoji iskrenu osobu od munafika, licemjera. Zaista, odbacivanje džihada je odbacivanje sastavnog dijela naše vjere.

Otvorena konfrontacija je jedino što nas može sačuvati iskušenja. Što su kafiri (nevjernici) blaži prema muslimanima to strožijii i jasniji moraju biti muslimani prema kufru.

Tako da je linija razgraničenja između islama i kufra postojanija i jasnija, i tako da možemo usaditi i održavati mržnju prema nevjerovanju među muslimanima…

Emir Sejfullah, Kavkaski Emirati

Allahu Ekber!

Napomena: Ovaj članak je jedan od prvih članaka objavljen na portalu Put vjernika, oktobra mjeseca 2008. godine.

Nove objave

Islamske teme

Islamske teme

Nema poruka za prikaz