Družimo se s ljudima samo u dobru

867

Što se tiče uticaja učestaloga druženja s ljudima, takvo je, svakako, punjenje srca dimom ljudskih izdisaja sve dok ne pocrni. On u njemu izazove i rastresenost i razjarenost, brigu i tugu, i slabost. Taj uticaj od njega zahtijeva da nosi teret lošeg društva, a to nije u stanju, da propusti i zanemari svoj interes zaokupljujući se njima i njihovim problemima. To cijepa njegove misli rijekama njihovih prohtjeva i želja. Pa, šta mu preostaje za njegovoga Stvoritelja i Budući svijet?

Pored ovoga, koliko je samo nedaća donijelo druženje s ljudima, koliko blagodati spriječilo, a nevolja izazvalo, kolikog li nas je dobra lišilo, a donijelo gubitka i u belaj nas gurnulo!? Pa, ima li ljudima veće nevolje od samih ljudi!? Je li Ebu Talib – pred samu smrt – smatrao išta štetnijim od lošega društva!? Nisu ga prestali nagovarati sve dok ga nisu spriječili da, zbog jedne riječi među njima, izgovori jednu rečenicu koja bi mu donijela vječnu sreću.

Ovo druženje, koje na dunjaluku biva u vidu prijateljstva i međusobnog potpomaganja, pretvara se u neprijateljstvo nakon što na vidjelo iziđu sve istine i čovjek zbog toga bude grizao prste kajući se, kao što nam to Uzvišeni Allah kaže:

لَقَدْ أَضَلَّنِي عَنِ الذِّكْرِ بَعْدَ إِذْ جَاءَنِي يَا وَيْلَتَىٰ لَيْتَنِي لَمْ أَتَّخِذْ فُلَانًا خَلِيلًا وَيَوْمَ يَعَضُّ الظَّالِمُ عَلَىٰ يَدَيْهِ يَقُولُ يَا لَيْتَنِي اتَّخَذْتُ مَعَ الرَّسُولِ سَبِيلًا

“Na Dan kad nevjernik prste svoje bude grizao govoreći: ‘Kamo sreće da sam se uz Poslanika Pravog puta držao! Kamo sreće, teško meni, da toga i toga za prijatelja nisam uzeo! On me je od Kur'ana odvratio nakon što mi je priopćen bio'” (El-Furkan, 27-29)

I kaže Uzvišeni:

الْأَخِلَّاءُ يَوْمَئِذٍ بَعْضُهُمْ لِبَعْضٍ عَدُوٌّ إِلَّا الْمُتَّقِينَ

“Tog Dana prijatelji će jedni drugima neprijatelji biti, osim onih koji su se Allaha bojali i grijeha klonili”. (Ez-Zuhruf, 67)

Allahov prijatelj Ibrahim, alejhi selam, kaže svome narodu:

وَقَالَ إِنَّمَا اتَّخَذْتُمْ مِنْ دُونِ اللَّهِ أَوْثَانًا مَوَدَّةَ بَيْنِكُمْ فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا ۖ ثُمَّ يَوْمَ الْقِيَامَةِ يَكْفُرُ بَعْضُكُمْ بِبَعْضٍ وَيَلْعَنُ بَعْضُكُمْ بَعْضًا وَمَأْوَاكُمُ النَّارُ وَمَا لَكُمْ مِنْ نَاصِرِينَ

“'Vi ste’, reče on, ‘mimo Allaha kumire prihvatili da biste u životu na ovom svijetu međusobne prijateljske odnose održavali, a poslije, na Sudnjem danu, jedni drugih ćete se odricati i jedni druge ćete proklinjati, vatra će vaše boravište biti, i niko vam u pomoć neće moći priteći”. (El-Ankebut, 25)

Ovo je stanje svih koji se druže iz ličnih interesa. Međusobno su prijatelji sve dok se potpomažu da to ostvare, pa kad to ostvare, onda sve postane bol, kajanje i žaljenje. Prijateljstvo se pretvara u neprijateljstvo, proklinjanje i međusobno kuđenje, jer se lični interes pretvorio u žaljenje i patnju. Svakodnevno smo svjedoci na ovom svijetu slučajeva poniženja, kad ljudi bivaju kažnjeni i izloženi propasti zbog toga. Neminovno je da se svako prijateljstvo između dvojice ljudi i pomaganje u neistini i pokuđenom djelu jednog dana pretvori u neprijateljstvo i mržnju među njima.

Jedino korisno pravilo i kad je u pitanju druženja glasi da se ono zasniva samo na onome što je dobro i korisno – kao prilikom zajedničkog obavljanja pet dnevnih namaza, džume namaza, bajrama, hadždža, izučavanja nauke i podučavanja, džihada i davanja korisnih savjeta.

Društvo ljudi treba napuštati i ostavljati u svim nedozvoljenim i suvišnim poslovima, a ne u dozvoljenim (mubah) postupcima. Ako bi, ipak, prilike zahtijevale druženje u nedozvoljenim poslovima i ne bude postojala mogućnost napuštanja toga društva, dobro se mora paziti da se ne poistovijeti i ne složi u onome šta oni rade i čemu pozivaju. Treba biti strpljiv spram njihovog uznemiravanja, jer će ga oni sigurno uznemiravati, osim ako nema pomagača ili dovoljno snage da se sam njima odupre. Ali, iza tog uznemiravanja slijedi podizanje njegovog ugleda, veličine (poštovanja), ljubavi i pohvale od mu'mina i Gospodara svih svjetova. Na drugoj strani, njegovo predavanje njima donosi mu prezrenost, mržnju, odvratnost i osudu, prvo od njih samih, a onda mu'mina i Gospodara svih svjetova.

Strpljivost spram njihovog uznemiravanja je bolja i ima ljepši i pohvalniji završetak. Ako, pak, prilike budu zahtijevale prisutnost u društvu u kome se čine dozvoljena ali suvišna djela, neka se potrudi i dadne sve od sebe da se sijelo i ta priča svedu na pokornost Uzvišenom Allahu, ako je to ikako moguće. Neka bodri i hrabri sam sebe i ojačava svoje srce. Neka se ne obazire na šejtansko nastojanje i nadahnuće koje ga sprječava u tome, prikazujući to licemjerstvom i željom za dokazivanjem i pokazivanjem stečenog znanja i svoga položaja. Neka se taj čovjek bori odlučno protiv njega, osloni se na Allaha i nastoji im usaditi dobro u srca koliko god je to moguće.

Ako to ne bude bio u mogućnosti, neka svoje srce izdvoji od njih kao što se izvuče dlaka iz tijesta. Među njima neka bude prisutan, a odsutan (prisutan tijelom, a odsutan duhom), blizak, a dalek, i pospan, a budan. Neka gleda u njih kao da ih ne vidi, sluša njihov govor, ali ga ne registrira, jer je odvojio svoje srce od njih i usmjerio ga u najviše sfere, da slavi oko Arša Gospodara svjetova sa čistim i nebeskim dušama. Navedeno stanje je najteže i najnapornije i to može postići samo onaj kome Allah olakša. Između roba i postizanja toga stanja je da iskreno vjeruje u Uzvišenog Allaha, stalno Mu se utiče i baci se pred Njegova vrata ponizan i ispružen. To se može postići samo iskrenom ljubavlju, neprestanim zikrom (spominjanjem Uzvišenog Allaha) srca i jezika i izbjegavanjem ostalih osobina koje zamućuju srca, a koje ćemo spomenuti. Ovaj dar se može dobiti samo dobrim djelima, snagom koju podari Uzvišeni Allah, istinski jakom voljom i neprivrženošću nikom osim Uzvišenom Allahu. A Uzvišeni Allah najbolje zna.

Iz knjige: Medaridžus-salikin, Ibn Kajjim el-Džewzijje, str. 404-406.