Potrebno je upozoriti da čovjek može doživjeti trenutak svoje slabosti i počiniti grijeh, naročito ako se radi o omladini, neznanju o dotičnom prekršaju, nepostojanju savjetodavca, odsutnosti pravilnog odgoja, iskvarenosti socijalne sredine, nebojaznosti od Allaha. Svi ovi faktori podstiču čovjeka na nemoral i zapadanje u grijeh. Zatim se njegova savjest probudi i oživi, a iman u srcu zablista i tako otvori novu stranicu svog života. Tada zaboravi na prošlost, ne griješi javno niti u grijehu ustrajava, već se kaje i traži oprosta vjerujući u riječi Gospodara:
“I za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole – a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju. Njih čeka nagrada – oprost od Gospodara njihova i džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, u kojima će vječno ostati, a divne li nagrade za one koji budu tako postupili.” (Suretu Ali Imran, ajet 135-136)
Pokajanje (tevba) briše prijašnje grijehe, i ne samo to, loša djela se zamijene dobrim ako nijjet bude ispravan. Prenošenje vijesti o grijehu muslimana nakon što se pokajao predstavlja čin koji zaslužuje kaznu, pa makar takva vijest bila sasvim tačna. Javnog i ustrajnog griješnika koji se ponosi nemoralom i ne ustručava se to javno prezentirati i ponavljati, treba posavjetovati i ukazati na opasnost djela kojeg čini. Ako ustraje na tome treba ga upozoriti, ukazati na suludost njegovog vladanja, a o tome je potrebno obavijestiti one ljude koji su u kontaktu sa njim kako i oni ne bi bili izloženi njegovu uticaju. Dozvoljeno je spomenuti i njegovo ime, jer Allah, dželle ša’nuhu, kaže:
“Allah ne voli da se o zlu glasno govori, to može samo onaj kome je učinjena nepravda. – A Allah sve čuje i sve zna.” (Suretun-Nisa, ajet 148)
Hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, upozorava na opasnost onih koji svoje grijehe javno čine nagalašavajući prezrenost takvog čovjeka kod Allaha i Njegovog Poslanika sallallahu alejhi we sellem: “Čitavom mom Ummetu biće oprošteno osim onome ko javno griješi. Javno griješenje je kada čovjek učini kakvo djelo po noći, zatim osvane i Allah mu pokrije taj grijeh a on kaže drugom: Uradio sam jučer to i to. Zanoćio je pokriven Allahovim zastorom, a osvanuo otkrivajući taj zastor.” (Muttefekun alejhi)
U pokrivanje grijeha ne ulazi šutnja o kršenju tuđih prava. Ako se problem veže za prava ljudi u smislu počinjenog zločina, krađe, narušavanja časti tada nije potrebno pokrivati griješenje, jer se takav čin smatra saradnjom u grijehu i neprijateljstvu. Zapravo, obavezno je takve spriječiti, kao kradljivca, otimača itd. O onome ko vreba propuste muslimana, kleveta ih i o njima širi ružne informacije Poslanik alejhisselam, kaže:
“O skupino koji svojim jezicima očitujete a iman još nije ušao u vaša srca! Ne ogovarajte muslimane, ne istražujte njihove propuste, jer onaj ko istražuje njihove propuste, Allah će tragati za njegovim propustima. A za čijim propustom Allah bude tragao, izložit će ga sramoti u vlastitoj kući.” (Imam Ahmed i Ebu Davud)
Imam Ahmed prenosi od Sevbana da je Vjerovjesnik alejhisselam, rekao: “Ne uznemiravajte Allahove robove niti ih brukajte. Ne istražujte njihove mahane, jer onaj koji bude tragao za mahanama svoga brata muslimana, Allah će tragati za njegovom mahanom sve dok ga ne obruka u vlastitoj kući.” Poznato je u islamskom pravu da su univerzalna prava ljudi utemeljena na čuvanju i odbacivanju svake (pa i najmanje) kolizije. Prava ljudi jednih među drugima, utemeljena su na sporenju, traženju ispunjenja i poravnanja (računa).
Iz knjige: Načela islamskog življenja
Autor: Abdurrahman b. Abdulkerim el-Ubejjid
