Kako postupiti protiv nasilnika i griješnika iz redova muslimanskih vladara

Što se tiče džihada protiv vladara i kraljeva, to će se učiniti time što ćemo ih savjetovati i upozoravati podsjećanjem na njihove obaveze i ono što su preuzeli od odgovornosti i emaneta. Treba ih upozoriti na veliku Allahovu kaznu koja ih očekuje ukoliko zanemare ovaj emanet. Također ćemo ih upoznati sa njihovim greškama, grijesima, nasiljem i odvratiti ih od toga.

Međutim, da li je dozvoljeno protiv njih povesti džihad rukom!? Da li je dozvoljeno dići oružje protiv njih i pozvati drugog u pomoć kako bi ih oborili sa vlasti!?

Prije nego li odgovorimo na ovo pitanje, trebamo spomenuti dvije tačke na kojima se islamski učenjaci slažu i to:

1. Svi islamski učenjaci zastupaju stav da nije dozvoljeno muslimanima da strpljivo podnose vladanje kafira, naprotiv, njihova je dužnost da svim sredstvima nastoje da ga obore sa vlasti. Tada će oni postaviti vladara muslimana koji će njihovu dunjalučku politiku upravljati propisima islama… Poznati učenjak Kadi Ijjad kaže: „Koncenzus islamskih učenjaka je da se vođstvo ne smije prepustiti kafiru i ukoliko vladar naginje prema kufru, treba ga oboriti sa vlasti. Primjer toga ja napuštanje klanjanja namaza i nepozivanje ljudi u obavljanje istog… Ako vladar naginje prema kufru i modifikaciji Šerijata ili unese bid'at istodobno gubi kredibilitet vladanja i njemu se ne smije pokoravati a muslimanima je vjerska obaveza (vadžib) da se pobune protiv njega i obore ga sa vlasti pa da postave pravednog vladara ukoliko su u stanju da to učine. Ako nisu u stanju da to učine osim jedne male grupe ljudi, onda je njihova vjerska obaveza da se pobune protiv njega i obore tog kafira sa vlasti.“[1] Prenoseći od Ibn-Tina imam Ibn-Hadžer u djelu Fethul-Bari kaže: “Koncenzus islamskih učenjaka je da on – halifa – ukoliko pozove u kufr ili bid'at treba ustati protiv njega. Učenjaci se razilaze po pitanju nasilnog oduzimanja imetka i neopravdanog prolivanja krvi, da li se tada  treba dići protiv njega ili ne!?“[2] „Ukoliko vladar manifestuje kufr, koncezus je da ga treba oboriti sa vlasti. To je vadžib svakog muslimana. Ko to učini, sevapom će  biti nagrađen. Ko to ne učini, griješan je. Ko nije to u stanju učiniti, njegova je obaveza da učini hidžru.“[3]

2. Koncenzus islamskih učenjaka je postavljanje uslova da vladar ne smije biti veliki griješnik i da svoje manje grijehe prikriva od ljudi, da bude vješt i sposoban političar i da bude poznat po svom pozitivnom autoritetu i renomeu. Međutim, nije uslov da on bude najautoritativniji od svih, niti pak da on treba biti najbolji od svih. Pa tako, ukoliko se pojavi neko bolji od njega, to ne treba biti razlog da se on obori sa vlasti.[4]

Učenjaci se razilaze po pitanju kakvoće zapovjedanja dobra i odvraćanja od zla kada su u pitanju vladari. Jedna skupina učenjaka ehli-sunne smatraju da nije dozvoljeno isukati sablje i dići oružje protiv vladara u procesu odvraćanja od zla. Oni smatraju da su savjet i upozorenje dovoljni i da se njihovo zlo treba osuditi srcem ali nikako oružjem. Smatraju da se pravedni vladar treba pomoći u borbi protiv griješnika koji se pobune protiv njega. Prenosi se da je ovo stav nekih ashaba koji su u vrijeme Osmana, radijallahu anhu, odbili uzeti učešća u tadašnjim iskušenjima između muslimana.

Tu se ubrajaju S'ad ibn Ebi-Vekas, Usame ibn Zejd, Abdullah ibn Omer i Muhammed ibn Mesleme, radijallahu anhum. To je stav i Ahmeda ibn Hanbela.[5]

Druga skupina učenjaka ehli-sunne a pored njih i muteziliti, zahirije, haridžije i zejdijje[6] smatraju da je vadžib dići oružje protiv nepravednih vladara ukoliko ne postoji drugi način za promjenu činjeničnog stanja od kojeg Allah i Njegov Poslanik صلى الله عليه وسلم nisu zadovoljni. Oni (ehli-sunne) tvrde da: ukoliko su sljedbenici istine u mogućnosti da povedu borbu protiv tih vladara, onda im je farz da tako postupe. Ukoliko su brojno i vojno slabi onda imaju pravo izbora da to zlo ne promjene rukom.

Ovaj stav Ibn-Hazm pripisuje svim ashabima koji su uzeli učešća u događajima u vrijeme Osmana, Alije i Muavije, radijallahu anhum. Također su neki od ashaba i tabi'ina digli oružje protiv nekih vladara iz redova Umejevićeve dinastije. Ibn-Hazm kaže: “Ovo je stav Ali ibn Ebi-Taliba i onih ashaba koji su stali uz njega. To je stav Aiše, Talhe i Zubejra i onih koji su stali uz njih. To je stav Muavije, Amra ibnil-Asa, Nu'mana ibnil-Bešira i onih koji su stali uz njih. To je stav Abdullaha ibn Zubejra, Muhammeda i Hasana ibn Alija, Enesa ibn Malika, Abdurrahmana ibn ebi-Lejla, Se'ida ibn Džubejra, Hasana El-Basrija, Malika ibn Dinara, Ša'bija, Mitrefa ibn Abdullaha ibn Eš-Šuhajra i Ataa ibn Sa'iba.“

Ibn-Hazm ovaj stav pripisuje i ostalim učenjacima osim Ahmeda ibn Hanbela te kaže: “Na ovaj stav aludiraju i izjave islamskih pravnika poput Ebu-Hanife, Malika, Šafije, Davuda i njihovih učenika. Spomenuti pravnici su to ili decidno spomenuli u njihovim fetvama ili su to lično isukavanjem njihovih sablji učinili kada su htjeli spriječiti ono što su smatrali hrđavim.“[7]

Obje skupine su za svoje stavove odredili svoje dokaze.

Navodimo dokaze prve skupine i to:

– hadisi koji naređuju poslušnost i pokornost vladarima. Buhari i Muslim bilježe hadis Ubadeta ibn Samita, radijallahu anhu, koji kaže: “Allahov Poslanik صلى الله عليه وسلم nas je pozvao da mu položimo prisegu i mi to učinismo. Između ostalog obavezali smo se na pokornost i poslušnost, u volji i nevolji, u lahkoći i teškoći a i nama nauštrb. I da se ne dignemo protiv naših vladara. Rekao je (misli se na Poslanika صلى الله عليه وسلم ): „Osim da kod njih vidite otkriven kufr a da vi za to imate jasni dokaz od Allaha!“[8]

– od njihovih dokaza je i hadis Ummi-Seleme, radijallahu anha, u kome stoji da je Vjerovjesnik صلى الله عليه وسلم rekao: „Vama će vladati vladari kojima ćete odobravati (njihove dobre postupke) i koriti (njihove hrđave postupke). Ko  prezre (njihove hrđave postupke) opravdao se (kod Allaha); ko im to obznani, spasio se, ali, onaj što je zadovoljan (odobrava im to) i slijedi ih (griješan je). Rekoše: “Allahov Poslaniče, zar da se ne borimo protiv njih!?“ On odgovori: “Ne, sve dok klanjaju.“[9]

– Auf ibn Malik El-Ešdže'i kaže: “Čuo sam Allahovog Poslanika صلى الله عليه وسلم kako kaže: “Vaše najbolje vođe su oni koje volite a i oni vas vole. To su oni za koje vi molite (Allaha) a i oni mole (Allaha) za vas. Vaše najgore vođe su oni koje mrzite a i oni vas mrze. To su oni koje proklinjete a i oni vas proklinju.“ Rekoše: “Allahov Poslaniče, hoćemo li im se tada suprotstaviti?“ On odgovori: “Ne, sve dok među vama klanjanju namaz. Kada nekom od vas bude naglašen njegov pretpostavljeni i on vidi da ovaj griješi prema Allahu, neka on prezre njegov grijeh i neka ne odustane od svoje poslušnosti (prema njemu).“ Ovi hadisi govore o tome kako je muslimanima zabranjeno da se sabljama pobune protiv njihovog vladara-muslimana kako bi od njega oduzeli vlast i na njegovo mjesto postavili drugog, osim u slučaju njegovog otpadništva od islama ili njegovog zapostavljanja klanjanja namaza, individualno i kolektivno.

Dokazi druge skupine koja tvrdi suprotno:

– kao dokaze upotrebljavaju mnogobrojne ajete i hadise koji govore na temu naređivanja dobra i odvraćanja od zla i to rukom, jezikom i srcem.[10] U tim ajetima i hadisima se ne pravi razlika između ljudi koji odvraćaju od dobra i koji čine hrđava djela.

– Kao dokaz koriste i hadise koji govore o zabrani poslušnosti vladaru u griješenju prema Uzvišenom Allahu, poput riječi Poslanika, صلى الله عليه وسلم: „Nema pokornosti u griješenju prema Allahu. Zaista je pokornost samo u dobru.“[11] Ibni-Omer, radijallahu anhuma, prenosi od Poslanika, صلى الله عليه وسلم: „Musliman je dužan biti poslušan i pokoran bilo mu to voljeno ili mrsko, osim kada mu se naredi grijeh. U griješenju nema poslušnosti i pokornosti.“[12]

– Njihov dokaz je to što je Uzvišeni Allah naredio muslimanima da se potpomažu na dobročinstvu i bogobojaznosti a zabranio im je potpomaganje na grijehu i nepravdi. “Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu…“[13] Šutnja ispred vladara-nasilnika koji čini nasilje Allahovim robovima je sudjelovanje u grijehu i neprijateljstvu.[14]

– Njihovi dokazi su i hadisi koji muslimanima naređuju odbranu časti i imetka a i to da onaj koji pogine na ovaj način smatra se šehidom kod Gospodara svjetova. Vjerodostojnom predajom od Poslanika, صلى الله عليه وسلم se bilježi: „Ko pogine braneći svoj imetak, šehid je. Ko pogine braneći svoj život, šehid je. Ko pogine braneći svoju vjeru, šehid je. Ko pogine braneći svoju porodicu, šehid je.“[15] Ovi hadisi se odnose na muslimana kao pojedinca ili muslimane kao kolektiv koje napadne vladar i nanese im nepravdu i nasilje te se pobune i tako poginu. Ako ih je ovaj vladar-nasilnik ubio, oni su šehidi.[16]

Naš stav[17]

Naš stav po ovom pitanju je da treba razlikovati između različitih oblika pokvarenjaštva i grijeha u koje zapadaju vladari muslimana. Ako su u pitanju grijesi povezani sa ličnim ispadima vladara koja se štetno odražavaju samo na njegov iman ili dosežu do određenog broja njegovih podanika ali ne uzimaju zamaha u narodu i vidimo da njegov grijeh ne predstavlja planirani metod djelovanja kontradiktoran Allahovom zakonu, onda ovo njegovo pokvarenjaštvo i grijeh ne mogu nam biti opravdanje za pobunu i njegovo obaranje sa vlasti dizanjem oružja protiv njega. Sve dok on narodom     općenito vlada po Allahovom zakonu i njegovim grijesima ne nanosi štetu ummetu već samom sebi i ne izaziva smutnju razdvajajući jedinstvo muslimana i nepravedno ne proljeva njihovu krv, ne treba dići oružje protiv njega. Međutim, ukoliko vladar od svojeg grijeha i pokvarenjaštva proizvede metod djelovanja među ljudima kako bi ummet odvojio od metoda njihovog Gospodara po pitanju vjerovanja, morala i islamskog zakonodavstva i upravlja narodom nečim suprotnim Allahovoj knjizi i sunnetu Njegovog Poslanika صلى الله عليه وسلم , onda je smutnja izazvana strpljivim podnošenjem ovog zla veća i gora od bilo kakve oružane pobune protiv ovog vladara.

U toj situaciji muslimanima postaje vjerska obaveza da se bore protiv takvog vladara i na njima je da upotrebe Šerijatom dozvoljena sredstva da ga obore sa vlasti i da na njegovo mjesto postave ličnost koja će suditi Allahovim Šerijatom. Uzvišeni Allah nije propisao džihad protiv nevjernika iz drugog razloga već samo da bi tagute iz redova vladara spriječio da šire smutnju i nered među ljude i da bi spriječio njihovo odvraćanje ljudi od Istine kako bi im se ukazalo na svjetlo Upute i da ih džihadom odvrate od zakona i nemorala proizvedenih putem njihovih srasti i požuda.

Uzvišeni je rekao:  „I borite se protiv njih sve dok smutnja (mnogoboštvo) ne isčezne i dok samo Allahova vjera ne ostane…“[18]

Dakle, nije ekstreman onaj koji poziva na oružanu pobunu protiv vladara čije djelovanje i sud odvraćaju od Allahove vjere i pored toga što se taj vladar prikazuje kao pravi musliman. Muslimani su njemu dali prisegu na poslušnost samo da bi ih on pomagao u kolektivnom praktikovanju islama i da on učini da Šerijat bude zakonik te zemlje i da ga dalje širi po ovom dunjaluku. Ukoliko takav vladar ne ispuni svoju obavezu prema ummetu onda oni polažu pravo na neispunjavanje njihove prisege, naprotiv, to im postaje vjerska obaveza u toj situaciji jer se nanesena šteta od strane vladara ne odnosi samo na njega već i na sve pripadnike ummeta što će izazvati zanemarivanje njihovih prava i propast islamske države. Nema dileme da su neki od tih vladara pravi munafici u službi Allahovih neprijatelja dok se istovremeno pred narodom prikazuju kao pravi vjernici!!Jasno je da je ovo jedan od najlukavijih načina borbe munafika protiv muslimana. Međutim, mjerilo koje smo spomenuli (kako prepoznati iskrenog muslimanskog vladara) otkriva nam prava lica tih vladara (munafika) i oni ne smiju ostati na čelnim pozicijama institucija koje direktno upravljaju politikom islamske države. Dokle god vladar sudi Allahovim zakonom i pazi na njegove zabrane i sprovodi šerijatsko pravo među ljudima, onda je nelogično pomisliti da je on jedan od onih munafika čija smo svojstva maloprije spomenuli pa makar i učinio neki grijeh. Samo tada se na njega odnose riječi Poslanika, صلى الله عليه وسلم: „Budite poslušni i pokorni jer (vaše vođe) su griješni zbog njihovih postupaka a vi ste griješni zbog vaših…“[19] Međutim, vladar koji unosi smutnju u redovima muslimana i koristi sva moguća sredstva prinude i torture da bi ljude navikao na grijeh i pokvarenjaštvo, ta, on ih samo vodi ka Džehennemu i Allahovj srdžbi. Ono što će ponijeti od grijeha je težak tovar kako njegov tako i zajednice koja ga prati. Muslimanu koji se nada spašenju kod Allaha od Njegove kazne je zabranjeno da se ne pobuni protiv takvog vladara.

Kada nam je Allahov Poslanik صلى الله عليه وسلم naveo primjer putnika na onom brodu čiji su se putnici sa palube pobunili protiv potapanje broda od strane putnika iz utrobe broda, ta, to je učinio s namjerom da nas poduči da nikom od muslimana nije dozvoljeno da prešuti potapanje broda na kojem se nalaze muslimani. Nema razlike između onih koji potapaju taj brod i između vladara koji je u poziciji onih ljudi koji potapaju brod!? Zar će se neko od ljudi dvoumiti da ga silom ne spriječi od toga!? Ko tvrdi suprotno, onda taj zastupa stav da je dozvoljeno žrtvovati živote muslimana i islamsku državu zbog pojedinca-vladara koji se ne boji Allaha i ne razmišlja o ahiretu!! Niko od muslimana nije zastupao ovo mišljenje, ni prvi (selef) a ni kasniji naraštaji (halef).

Kod oružane pobune protiv takvog vladara ne smije se uzimati u obzir njegovo lažno predstavljanje da je on ustvari čovjek koji praktikuje neke islamske obrede. Islamska ulema se slaže da je dozvoljena oružana pobuna protiv vladara koji među muslimane unese novotariju (bi'dat) koja nema osnove u islamu.[20]

Na ovo nas upućuje i sadržaj nekih hadisa koji naređuju pokornost prema vladarima i navode zabranu oružane pobune protiv njih, ali, ukoliko oni praktikuju sprovođenje Allahove vjere među ljudima. Allahov Poslanik, صلى الله عليه وسلم kaže: “Ovo je stvar Kurejša[21] i niko im se neće suprotstaviti a da ga Allah ne onemogući, ukoliko oni (Kurejš) dosljedno sprovode vjeru.“[22] Poslanik صلى الله عليه وسلم je zabranio ljudima da se pobune protiv vladara ukoliko oni dosljedno sprovode Allahovu vjeru i upravo je to uslov za poslušnost ummeta prema vladaru. Ako vladar tako ne postupa obaveza pokornosti prema njemu otpada i oružana pobuna protiv njega ne predstavlja razlog za izazivanje Allahove srdžbe.

Nešto slično se bilježi u predaji imama Muslima od Jahje ibn Husajna koji kaže: “Čuo sam svoju nanu kako je govorila da je čula Poslanika صلى الله عليه وسلم da je na oproštajnom hadždžu rekao: “…i da vama zavlada rob koji će vas upravljati po Allahovoj Knjizi, ta, budite mu poslušni i pokorni.“ Dakle, kada vladar ne upravlja ummet po Allahovoj Knjizi, onda prema njemu nema poslušnosti ni pokornosti i to se ne smije prešutjeti. Gore navedeno tumači hadise o zabrani pobune protiv vladara koji vlada muslimanima. Dakle, onda se shvata da je namjera ovih hadisa ustvari zabrana pobune protiv vladara koji dosljedno praktikuju vjeru u ummetu i pored nekih njihovih grijeha pa makar i velikih. Izuzetak je grijeh neklanjanja namaza i nenaređivanje praktikovanja istog u okvirima muslimanskog kolektiva. Kada vladar ne obavlja namaz vadžib je pobuniti se protiv njega pa makar sprovodio određene islamske norme i obrede jer je neklanjanje namaza grijeh o kojem Poslanik صلى الله عليه وسلم daje dozvolu o pobuni protiv vladara koji samo zagovara islam. To je zbog velike važnosti ovog temeljnog islamskog načela i napuštanje istog upućuje na vladarev osjećaj odvratnosti prema praktikovanju islamskih obreda. Određeni dio islamskih učenjaka, priznatog renomea, tvrde da je neklanjanje namaza otpadništvo od islama.

Autor: Dr. Muhammed Ne'im Jasin

Napomena: Ovaj tekst je pozajmljen iz djela الجهاد ميادينه وأساليبه ili El-Džihadu mejadinuhu ve esalibuhu (O džihadu i načinu njegovog vođenja na bojnom polju) autora Dr. Muhammeda Ne'ima Jasina nekadašnjeg profesora šerijatskog fakulteta u Kuvajtu i sadašnjeg člana profesorskog kolegijuma šerijatskog fakulteta u Ammanu, Jordan. Knjiga je u izdanju izdavačke kuće Darul-Furkan iz Ammana, i izdata je 1986 god. Prevedeni materijal se nalazi između 198. i 208. stranice pomenute knjige.

Fusnote:

Moguće povezani članci:

Teorija pobjede u islamu (5. dio): Da li se 12 000 muslimanskih boraca smije povući pred brojnijim neprijateljem? Pokuđenost odlaska učenjaka kod vladara nasilnika Tefsir Kur'ana: Tumačenje ajeta “I protiv njih pripremite koliko god možete snage…” Najbolji način kako postupiti sa neznalicama – šejh Abdullah Azzam rahimehullah