Trinaesto stoljeće je počelo sa dobrim uzgledima za islamski svijet. Krstaši su poraženi i Jerusalem je oslobođen 1187. godine, fatimije (šiitska sekta koja je u to vrijeme vladala Egiptom i Šamom, op. PV) su konačno uklonjene i nisu više uznemiravale muslimanski svijet, dok se snažno Hwarizmijsko carstvo pojavilo u Perziji.
Međutim, sve to će se uskoro promijeniti kada se nemilosrdni Mongoli pojave u jugozapadnoj Aziji. Uništavanju i razaranju koje su ostavili za sobom teško da se može naći ravna u historiji čovječanstva.
Ko su Mongoli?
Mongoli su bili pleme nomada iz centralne/sjeverne Azije. Živjeli su u stepama te regije, oslanjajući se na nomadski način života u vidu stalnog kretanja kao načina življenja. Oni su uvjek bili zavisni i privrženi svojim konjima, koji su bili njihov glavni način prevoza. Po pitanu vjere oni su bili mušrici (politeisti). Nikada nisu uspostavili veliko, organizovano carstvo, i umjesto toga ostali su slaba koalicija plemena sjeverno od Kine.
Kroz historiju su uglavnom bili u ratu sa susjedima. Kina na jugu je zapravo sagradila Kineski zid u vremenu vladavine cara Ši Huanga (247-221 prije Isaa) kao pokušaj da zadrži Mongole i druge dalje od svojih sela. Mongoli su također bili u zavadi sa drugim plemenskim grupama u Centralnoj Aziji kao što su plemena Turkmena i Tatara.
Džingis Han
Mongolska (i svjetska) historija se zauvijek promjenila u toku vladavine Džingis Hana. On je bio plemenski vođa Mongola od 1206-1227. U toku njegove vladavine, on je uspio ujediniti mnoga mongolska plemena sa velikim brojem plemena Turkmena. Sa velikom i ujedinjenom grupom on je krenuo da osvoji svaku zemlju koju su mongolski jahači mogli dosegnuti.
Džingis Han je osvojio većinu sjeverne Kine u 1210-tim. Pritom, on je uništio Xia i Jin dinastije, i osvojio Peking. On je također uspio pokoriti većinu plemena Turkmena u Centralnoj Aziji, idući sve do Perzije. Ovo ga je povuklo da pošalje vojske u Istočnu Evropu također, napadajući ruske zemlje i čak i granice njemačkih država u Centralnoj Evropi.
Ono što je važnije od onoga što je Džingis Han osvojio jeste način na koji je to uradio. On je promišljeno koristio teror kao oružje rata. Ako bi se grad koji je opsjedao predao bez borbe, narod tog grada bi uglavnom bio pošteđen ali bi došao pod kontrolu Mongola. Ako bi se grad borio protiv Mongola, svi, uključujući civile bi bili masakrirani. Ova vladavina terorom je veliki razlog zbog kojeg je on bio uspješan osvajač. Ljudi su više voljeli da se predaju nego da sebe i svoje porodice izlože masakru. Za primjer, kada je napao grad Herat u današnjem Afganistanu, Džingis Han je ubio preko milion i šesto hiljada ljudi (1.600.000).
Invazija na muslimanski svijet
Osim povremenih napada i masakra na granicama islamskih zemalja, Džingis Han nije napadao duboko unutar muslimanskog svijeta. Pod vlašću njegovog naslijednika, Ogedeia, muslimanski svijet je bio pošteđen mongolskog gnjeva. Međutim u 1255. tom miru će doći kraj. Veliki Han, Mongke, postavio je svog brata da vodi vojsku čiji je cilj bio pokoravanje Perzije, Sirije, i Egipta kao i uništavanje Abasijskog hilafeta. Cilj ove vojne kampanje se činio kao kompletno uništavanje islama. Sam Hulaga je čak nosio veoma duboku mržnju prema svemu povezanim sa islamom. Mnogo od toga je došlo od njegovih budističkih i kršćanskih savjetnika koji su uticali na njegovu politiku.
Muslimanski svijet u to vrijeme nije bio u poziciji da se odupre mongolskim napadima. Abasijski hilafet nije bio ništa do kostur nekadašnjeg abasijskog hilafeta, koji nije imao vlasti izvan Bagadada. Većina Perzije je bilo razjedinjeno kako je Hwarizmijsko carstvo u većini propalo do tada. Ejubijska država koja je bila uspostavljena od strane Salahudina je vladala samo malim dijelovima Iraka i Sirije. U Egiptu se desila revolucija koja je svrgnula potomke Salahudina i dovela na vlast novi Memlučki sultanat. Sa svojom vojskom od nekoliko stotina hiljada, Hulaga nije naišao na mnogo otpora.
Uništenje Bagdada
Bagdad je bio osnovan 762. od strane Abasijskog halife El-Mensura. Kroz svoju historiju, Bagdad je bio centar muslimana, i centar svijeta općenito. Biblioteke Bagadada su bile bez premca. Kuća mudrosti, uspostavljena ubrzo nakon što je izgrađen grad, bila je magnet za najintelegentnije naučnike, mislioce, matematičare, i lingviste svijeta. Halife su bile pokrovitelji literature, nauke i umjetnosti.
Mada je sredinom 1200-tih mnogo od glamura i važnosti Bagdada već nestalo. Halife su bile vladari bez stvarne vlasti, najviše zainteresovani za svjetska uživanja nego da služe Allahu služeći narod. Abasijska vojske je po djelotvornosti bila nepostojeća, i služila je samo kao tjelohranitelj halifa. A naučna postignuća muslimanskog svijeta su sada bili centrirana na mjestima kao što su Kairo, muslimanska Španija, i Indija.
Upravo u ovaj historijski i znameniti grad stigli su Mongoli 1258. Procjenjuje se da je njihova vojska imala preko 150 000 vojnika, koji su stajali pred gradom koji je bio samo sjenka velike muslimanske prijestolnice u 800-tim. Opsjedanje je počelo sredinom januara i trajalo je samo par sedmica. 13. februara 1258. Mongoli su ušli u grad halifa.
Započeta je puna sedmica paljenja i razaranja. Mongoli nisu birali, uništavali su džamije, bolnice, biblioteke i palače. Knjige iz bagdadske biblioteke su bacane u rijeku Tigris u toj količini da je rijeka pocrnila od tinte iz tih knjiga. Svijet nikad neće saznati obim znanja koje je izgubljeno zauvjek kada su te knjige bacane u rijeku i paljene.
Ono što je važnije od knjiga jesu bili gubici života. Procjenjuje se da je između 200 000 i 1 000 000 ljudi masakrirano u toj jednoj sedmici koliko je trajalo razaranje. Bagdad je ostao potpuno bez ljudi i nenastanjiv. Proći će stolječa dok Bagdad povrati poziciju važnog grada.
Poraz i posljedice
Nakon Bagadada, Mongoli su nastavili ka zapadu. Osvojili su Siriju od Ejubidija, uz pomoć Armena i neutralnošću krstaša. U Palestini su postigli krajnju granicu svojih osvajanja. Novi memlučki sultanat u Egiptu, pod vodstvom Baibarsa je porazio Mongole u poznatoj bitki Ajni Džalut. Ovo je spriječilo Mongole da napadnu svete zemlje Meku, Medinu i Jerusalem. Ovo je također osiguralo sigurnost jedinog snažnog muslimanskog carstva u to vrijeme – memlučkog.
Uprkos tome što na kraju nisu bili uspješni u svom pokušaju da unište islam, Mongoli su ostavili duboki politički, ekonomski i vojni ožiljak na srce muslimanskog svijeta. Cijele regije su depopulizovane. Kanali za navodnjavanje, pšenična polja, i ekonomska infrastruktura je nepopravljivo uništena. Političke institucije kao što je hilafet, koji je muslimane svijeta držao zajedno, jednostavno su stavljene van snage.
Mongolska hanovina koju su uspostavili potomci Hulage će vladati Perzijom, Irakom i Anatolijom, preko 100 godina. Kroz desetljeća i stoljeća, Mongoli u jugozapadnoj Aziji polako su prelazili na islam i apsorbovani su u perzijsku/tursku kulturu. Ali ne može se poreći ogroman negativni uticaj Mongola na muslimanski svijet u 1200-tim.
Mongolska invazija je jedno od moralno najdestruktivnijih vremena islamske historije. Smrt i destrukcija u 1200-tim nije ponovno viđena u muslimanskom svijetu. Dok mnogo članaka na ovom sajtu (lostislamichistory.com, op. prev.) ilustrira velika postignuća u islamskoj historiji, također isto tako je važno biti svjestan njene negativnosti, posebno onog šta ih je prouzrokovalo. Muslimanski svijet u velikoj mjeri nije bio u stanju da odbije Mongole radi nejedinstva i slabih političkih i vojnih institucija.
Kroz islamsku historiju, nejedinstvo je uvijek vodilo do invazije okupatora i poraza, dok je jedinstvo vodilo do velikih islamskih carstava od koji je korist imao cijeli svijet.
Izvor: Lostislamichistory
Prijevod i obrada: Put vjernika
