Halid ibn Velid, poznat pod časnim nadimkom Sejfullah – „Allahova sablja“, rođen je u Mekki između 583. i 587. godine u uglednoj porodici plemena Kurejš. Njegov otac Velid ibn Mugira bio je jedan od najutjecajnijih ljudi Mekke, što je Halidu od ranog djetinjstva omogućilo odgoj u duhu snage, časti i ratničke vještine. Već u mladosti savladao je jahanje, mačevanje i rukovanje različitim vrstama oružja, ističući se hrabrošću i izuzetnim strateškim sposobnostima.
U prvim godinama islama Halid se svrstao među protivnike muslimana. U Bici na Uhudu pokazao je vojnu pronicljivost predvodeći konjicu u manevru koji je značajno utjecao na tok bitke. Međutim, njegova odlučnost i iskrenost kasnije su ga dovele do preispitivanja vlastitih stavova. Shvativši istinitost poruke islama, 629. godine zaputio se u Medinu i primio islam pred Allahovim Poslanikom ﷺ. Njegov prelazak na islam bio je veliki događaj za muslimansku zajednicu, jer je islam dobio sposobnog i iskusnog vojskovođu.
Već iste godine učestvovao je u Bici na Muti. Nakon što su trojica zapovjednika – Zejd ibn Harisa, Džafer ibn Ebi Talib i Abdullah ibn Revaha – poginuli, Halid je preuzeo komandu nad vojskom. Pokazavši izuzetnu prisebnost i taktičku mudrost, uspio je organizirati povlačenje i spasiti muslimansku vojsku od potpunog uništenja. Zbog njegove hrabrosti i odlučnosti, Poslanik ﷺ nazvao ga je „Allahovom sabljom“, nadimkom koji je zauvijek ostao vezan za njegovo ime.
Halid ibn Velid učestvovao je i u oslobađanju Mekke, gdje je predvodio jednu od vojnih jedinica, kao i u pohodu na Tebuk i brojnim drugim vojnim ekspedicijama. U periodu hilafeta Ebu Bekra, r.a., imao je ključnu ulogu u ratovima protiv otpadništva, gdje je svojim odlučnim djelovanjem doprinio očuvanju jedinstva muslimanske zajednice.
Tokom hilafeta Omera ibn Hattaba, r.a., predvodio je muslimanske snage u Iraku i Šamu. Posebno se istakao u velikim bitkama protiv Bizantijskog carstva, uključujući presudnu Bitku na Jermuku, koja je otvorila vrata oslobađanju Šama. Iako je kasnije smijenjen s mjesta vrhovnog zapovjednika, nastavio je služiti islamu s jednakom predanošću, pokazujući da mu je cilj bio Allahovo zadovoljstvo, a ne položaj ili slava.
Nakon života ispunjenog brojnim bitkama i pobjedama, Halid ibn Velid preselio je 642. godine u Homsu, prirodnom smrću. Pred smrt je kazao da na njegovom tijelu nema ni pedlja bez rane zadobijene u borbi, ali da umire u postelji – što je doživljavao kao posebnu Allahovu odredbu.
Njegov život ostao je trajna inspiracija muslimanima širom svijeta. Simbol je hrabrosti, odlučnosti, pokajanja i potpune predanosti vjeri. Ime Halida ibn Velida zauzima posebno mjesto u historiji islama kao primjer čovjeka koji je, nakon prihvatanja istine, sav svoj talenat i snagu stavio u službu islama.
Izvor: Mepa News/Web
Iz serijala Vojskovođe iz islamske historije
Moguće povezani članci:
El-Bera Ibn Malik – junak „Bašče smrti“ i ashab koji je ispisao zlatne stranice islamski historije
Ebu Bekr es-Siddik – požrtvovani pomagač islama, Poslanikov drug i prvi halifa (2. dio)
Poslanik Muhammed savs. prema svojim protivnicima u ratu II
Poslanik Muhammed, sallAllahu alejhi we sellem, kao vojskovođa II dio