Dvadeset i deveti hadis
Prenosi se od Osmana radijellahu ‘anhu da je rekao Allahov Poslanik sallallahu ‘alejhi ve sellem:
Najbolji od vas je onaj ko nauči Kur'an i druge njemu podučava.[1]
Iz hadisa se razumije:
» Stepenovanje u naukama i znanju.
» Da je najbolje od svih nauka poznavanje Kur'ana i izučavanje njegovih značenja, te rad po tom znanju. To se ne odnosi na puko pamćenje koje ne prati razumijevanje značenja. Rekao je šejhu-l-islam Ibn Tejmijje: “Mora se znati da je Vjerovjesnik pojasnio svojim ashabima značenja Kur'ana, kao što im je objasnio njegove izraze. Naime, oboje obuhvataju sljedeće riječi Uzvišenog
بِٱلْبَيِّنَٰتِ وَٱلزُّبُرِ وَأَنزَلْنَآ إِلَيْكَ ٱلذِّكْرَ لِتُبَيِّنَ لِلنَّاسِ مَا نُزِّلَ إِلَيْهِمْ وَلَعَلَّهُمْ يَتَفَكَّرُونَ ٤٤
„…jasne dokaze i knjige. A tebi objavljujemo Kur'an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje, i da bi oni razmislili.“ (En-Nahl, 44)
Rekao je Ebu Abdurrahman Es-Sulemi: „Kazivali su nam oni kod kojih smo učili Kur'an poput Osmana ibn ‘Affana, Abdullaha ibn Mes'uda i ostalih, da bi oni, kada bi naučili od Vjerovjesnika deset ajeta, ne bi ih prelazili (učeći nove) sve dok ne bi naučili šta je u njima od znanja i djela. Govorili su: ‘Pa smo tako izjedna naučili Kur'an, znanje (o njegovom značenju) i djelo.’”
» Dobro koje nosi sa sobom onaj ko podučava Kur'anu i onaj koji ga uči, te da ono nije ograničeno na jedno stanje mimo drugog, niti na jedno vrijeme mimo drugog. Naprotiv, to je stalno dobro u svakom mjestu i vremenu, te u svakom stanju. To je dobro na dunjaluku, u berzahu, tj. kaburu i na ahiretu.
Ovo potvrđuju i svjedoče istinitim riječi Vjerovjesnika: “Namaz predvodi ljudima najučeniji u Allahovoj knjizi…“[1]
Pitanje imameta je časno i plemićko, pa su otuda među ljudima najpreči i s najviše prava na to hafizi Kur'ana. Dakle, neće istupiti (da predvodi namaz) bogataši zbog svog imetka, niti ljudi od porijekla i položaja zbog njihova porijekla i položaj, međutim predvodiće ga hafizi Kur'ana zbog časti njihova znanja i uzdignutosti njihova stepena.
Što se tiče dobra u berzahu, njemu svjedoči događaj u bici Uhud kada je bilo mnogo poginulih, pa je ashabima bilo teško da ukopaju svakog mejita u jedan kabur. Zbog toga su sastavljali dvojicu u jedan kabur, pa kada bi se došlo sa mrtvima, pitalo bi se: “Ko je od njih više znao Kur'ana?“ Kada bi se pokazalo na jednog od njih, onda bi ga stavili prvog u lahd, tj. usjeklinu u kaburu.[2]
Dobru na ahiretu svjedoči govor Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: “Reći će se onome ko se družio s Kur'anom kada uđe u Džennet: ‘Uči i penji se!’ Pa će učit (Kur'an) i penjat se sa svakim ajetom na po jednu deredžu/stepen, sve dok ne prouči i zadnje što je pri njemu.”
U drugom izrazu ovog hadisa došlo je: “Reći će se onome ko se družio s Kur'anom: ‘Uči i uspinji se, i izgovaraj kao što si (Kur'an) izgovarao u dunjalučkoj kući. Zaista je tvoj stepen kod zadnjeg ajeta kojeg si proučio.’”[3]
Stoga, nastoj da zadobiješ ovo dobro – Allah te sačuvao – i utroši svoj trud na to. Traži od svoga Gospodara uspjeh i istrajnost i prije i poslije toga, a i tokom učenja. I, zaista, vidjećeš od Allaha Uzvišenog ono što će ti unijeti radost u srce i raširiti prsa. I neka se u tome natječu oni koji se mnogo trude.
» U ovome je podstrek na stalnost u učenju i izučavanju Kur'ana, te podučavanja njime drugoga, da bi tako trajala ova velika dobrota, i time se upozorilo na sve što obmanjuje i iznevjerava tu veliku ulogu, ili je zamućuje i zagađuje. Neki su ljudi ušli kod Kerza ibn Vebre , a on je plakao, pa reče: “… nemoćan sam da proučim svoj (ustaljeni) dio (iz Kur'ana), i mislim da je to samo zbog nekog grijeha, ali ne znam kojeg!”
» Da je od plodova tog dobra, tj. poznavanja Kur'ana, da olakšava izvlačenje dokaza i primjera iz Kur'ana. Rekao je Ebu Abdullah ibn Bišr El-Kattan: “Nisam vidio da se neko ljepše prisjećao onoga što bi htio od ajeta Kur'ana od Sehl ibn Zijada. On je bio naš komšija, oduljivao bi u noćnom namazu i učenju. Pa je zbog mnoštva učenja Kur'an postao kao ispred njegovih očiju.”
» Od plodova je takođe bereket u naučnom dostignuću i ostalom. Islamski pravnik Ibrahim ibn Abdulvahid el-Makdisi je oporučio Abbas ibn Abdudaimu rekavši: “Povećaj učenje Kur'ana i ne zapostavljaj, jer će ti to olakšati u stvari koju tražiš shodno tome koliko učiš.”
Kaže (Abbas ibn Abdudaim): “Razumio sam to i oprobao mnogo puta. Pa kada bih učio puno, bilo bi mi lahko slušanje hadisa i njegovo dugo zapisivanje, a kada ne bi učio, ne bi mi to bilo olakšano.”
» Da je od pridržavanja za ovo dobro, uz podučavanje, da se pojave tragovi uzora kod onoga ko podučava Kur'anu. Imam Ez-Zehebi opisao je neke učače (Kur'ana) koje je doživio. Od onoga što je rekao o njima je sljedeće:
- Ibrahim ibn Felah: Bio je dobar čovjek, puno je čino hajr, ugledan i dostojanstven, lijepog izgleda. Izvrsno je poznavao hadis, imao je mnoge odlike i bio poznat po pravednosti i pobožnosti.
- Jahja ibn Ahmed: Bio je jako upućen u kiraete (Kur'ana), potpune smirenosti lijepe religioznosti. Bio je jako skroman, ponizan i stidljiv.
- Ebu Bekr ibn Muhammed: Bio je dobar šejh i mnogo je radio hajra. Bio je ponizan i pristupačan, pri njemu su bile sabrane brojne odlike, zasluživao je poštivanje. Divan je on šejh bio.
- Ebu Bekr ibn Jusuf: Bio je znalac u kiraetima (Kur'ana), i praktikovao ih je. Imao je gomilu odlika i vrijednosti, mnogo je dobra radio, bio lijepe naravi i izgleda, čvrste religioznosti i potpune pravičnosti.
- Ahmed ibn Mumin: Bio je od najboljih šejhova po vjeri, skromnosti, odlikama i poznavanju kiraeta.
Riječi Poslanika: “Ko nauči Kur'an i njemu podučava druge”
» odražavaju sabur i međusobno strpljenje između onoga koji podučava i učenika koji uči Kur'an. Ovo je domen i mjesto džihada sa dušom, iza toga slijedi pobjeda i ostvarenje: “One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti; a Allah je, zaista, na strani onih koji dobra djela čine!”[4]
Tako se prenosi da je Ibn Omer proveo nekoliko godina u učenju sure El-Bekareh.
Rekao je Ebu Bekr ibn ‘Ajjaš rahimehullah: “Učio sam Kur'an pred ‘Asimom ibn Ebi-n-Nedžudom rahimehullah, pa bi mi naređivao da pamtim jedan ajet dnevno, ne više, i govorio bi: ‘Ovako će ti pamćenje biti najčvršće.’ Nisam bio siguran da šejh neće umrijeti prije nego proučim cio Kur'an, pa sam neprestano tražio od njega (više) dok mi nije dopustio da učim pet ajeta svakog dana.” Kažem (tj. autor ove knjige): ovo se razlikuje (od osobe do osobe), shodno tome šta vidi učitelj da je korisno za učenika. Neka se Allah smiluje našim prethodnicima, kako su velike bile njihove težnje i stremljenja!
Od velikih ambicija u podučavanju Kur’anu je primjer iz biografije Muhammed ibn Ahmeda El-Mukria, rahimehullah: “Proveo je dug period podučavajući Kur’anu slijepe osobe samo radi Allaha (tj. bez naknade). Pred njim je brojni svijet okončao učenje (cijelog) Kur’ana… Kod njega su se uzastopno kroz dugi niz godina podučili Kur’anu mnogi ljudi.
Rekao je El-Kadi Ebu-l-Husejn: ‘Podučavao je Kur’anu šezdeset i nekoliko godina, i mnoge je ljude podučio.’”[5] Od lijepih primjera koji se spominju u vezi ambicija učitelja, strpljenja i podnošenja teškoća pri podučavanju jeste primjer koji spominje imam Ez-Zehebi, rahimehullah, u biografiji Sulejm ibn Ejuba rahimehullah, kako slijedi:
“Rekao je Sehl ibn Bišr, rahimehullah:
— Pričao nam je Sulejm da je on u svojoj mladosti boravio u Er-Rejju[6], a imao je tada oko deset godina. Došli su neki učeni ljudi, a on je učio (Kur’an). Pa mi reče (jedan od njih): “Istupi i prouči!” Pa sam se trudio da proučim Fatihu, ali ne mogoh jer mi se jezik bijaše sapleo. Šejh reče: “Imaš li majku?” Rekoh: “Da.” Reče: “Reci joj neka dovi za tebe da te Allah opskrbi učenjem Kur’ana i znanjem.” Rekoh: “Hoću.” Pa sam se vratio i pitao majku da dovi za mene, pa je dovila. Zatim sam narastao i otišao u Bagdad, i tamo učio arapski jezik i fikh, a onda sam se vratio u Er-Rejj. Dok sam jednom prilikom bio u džamiji držeći predavanje iz djela Muhtesaru-l-Muzeni, kad ono isti šejh dođe i poselami nas, a nije me prepoznao; slušao je naš razgovor, ali nije razumio o čemu govorimo, pa reče: “Kada sve ovo naučiti?” Htjedoh tada reći: “Ako imaš majku reci joj neka dovi za tebe,” ali se zastidjeh.[7]
» Iz hadisa se razumije kolika je vrijednost sijela na kojima se podučava Kur’anu. Ono što povećava potvrdu navedenog jesu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Nije se okupila grupa ljudi u jednoj od Allahovih kuća da uče Allahovu knjigu i izučavaju je među sobom, osim da se na njih spusti smirenost i pokrije milost Allahova, i da ih okruže meleki i spomene Allah među onim (melekima) koji su kod Njega.”[8]
» Učenje Kur’ana i podučavanje njemu u mesdžidima je stvar koja je uzastopno godinama praksa muslimana s generacije na generaciju kroz različita razdoblja i međusobnu udaljenost njihovih zemalja. Od onoga što tome svjedoči u prethodnici ovog ummeta jeste govor Suvejd ibn Abdul’aziza, rahimehullah: “Ebu Derda, radijallahu anhu bi, kada klanja sabah u džamiji Damaska, sačekao da se ljudi okupe oko njega radi učenja Kur’ana. On bi ih rasporedio u grupe po deset ljudi, i na svakih deset postavio stručnu osobu, a onda bi stao kod mihraba i motrio ih pogledom. Kada bi pogriješio neko od učenika vratio bi se svom učitelju, a kada bi pogriješio učitelj vratio bi se Ebu Derdau i pitao o tome. Bijaše tada Ibn ‘Amir učitelj nad grupom od deset učenika, pa kada je Ebu Derda umro, naslijedio ga je Ibn ‘Amir.”
Prenosi se od Sama ibn Muškima, rahimehullah, da je rekao: “Kazao mi je Ebu Derda: Pobroji one koji će učiti Kur’an preda mnom! Pa sam mu pobrojao preko hiljadu i šesto učenika, na svakih deset je bio pomoćni učitelj. Ebu Derda je naspram njih stajao, pa kada čovjek od njih htio nešto da utvrdi vratio bi se Ebu Derdau.” [9]
Od velikih uticaja u podučavanju Časnom Kur’anu je sljedeće:
Kada su Arapi (muslimani) ušli u zemlje zapadne Afrike, prvo što su uradili je da su osnovali mesdžide, a zatim su se okrenuli podučavanju njihove djece. Upotrijebili su za mjesto podučavanja skromne građevine u kojima su se okupljali radi učenja Allahove uzvišene Knjige. Osnivanje ovih mekteba u ranom razdoblju u zemljama Magriba je bilo uzrokom brzog širenja arapskog jezika među domicilnim stanovništvom tih zemalja. To se ostvarilo Allahovom dobrotom, a zatim vrijednošću učitelja koji su se okitili visokim ahlakom i iskrenošću u djelu. Ovi učitelji su ostavili lijep dojam kod djece Berbera koja su nastavila da očituju veličanstvene utiske u koje su se osvjedočili kod svojih učitelja. Rekao je jedan od Berbera: “Sufjan ibn Wehb ashab Allahovog Poslanika prošao bi pored nas a bili smo djeca u Kajrevanu (u Tunisu) pa bi nas poselamio u mektebu. Imao je na sebi turban kojeg je ostavio da visi od straga.”
Ovi obrazovni i kulturni instituti su doprinijeli širenju arapskog jezika velikom brzinom među svim Berberima. Oni su se u gomilama odmah odazvali ovom čistom jeziku, jeziku Allahove mudre knjige, i našli su u njemu put i način koji će okupiti njihovu riječ. Ovo je zato što su stanovnici Magriba bili u prijekoj potrebi za jezikom kojeg će svi međusobno razumjeti i na kojem će se obraćati jedni drugima, kao što su bili u potrebi za stilom i rukopisom kojim će pisati kako bi izrazili ono što žele. S obzirom da je arapski jezik jezik plemenitog Kur’ana i s obzirom na jačinu njihova vjerovanja u islam i njihove velike želje za čitanjem plemenite Knjige, sve ovo ih je potaklo da pristupe učenju arapskog jezika i ovladaju njime. Berberi su također našli u Arapima koji su boravili među njima uzvišeni model u prenošenju čistog arapskog jezika i artikulacije istog.
Arapi su tečnim govorništvom i izražavanjem ostavili Berberima čiste primjere koji se mogu simulirati u oblasti arapskog jezika. Najvažniji rezultat ove politike bio je gubljenje grčkih i rimskih korijena iz zemalja Magriba, toliko da su se izgubili njihovi tragovi u ovim zemljama i nisu ostali osim malobrojni pojavni tragovi te stare civilizacije na nekim primorskim stranama.
Iz djela: Četrdeset hadisa o odgoju i menhedžu, ovo je 29. hadis
Autor: šejh Abdulaziz ibn Muhammed ibn Abdullah es-Sedhan
Priprema i naslov: Put vjernika
Ostali hadisi iz iste knjige ovdje.
Fusnote:
[1] Bilježi imam Ahmed i sakupljači Sunena.
[2] Bilježi Buhari.
[3] Bilježi imam Ahmed, Ebu Davud, Et-Tirmizi i En-Nesai.
[4] El-Ankebut, 69.
[5] Ez-Zejl ‘ala tabekati-l-hanabileh: 1/95,96.
[6] Historijski grad koji se nalazi u blizini današnjeg Teherana u Iranu. (op.rec.)
[7] Sijeru ‘alami-n-nubelai:17/645,646.
[8] Hadis bilježi imam Ebu Davud.
[9] Ma’rifetu-l-kurrai-l-kibar, 38 – 39.
Moguće povezani članci:
Komentar hadisa “Neće ući u Džennet onaj u čijem srcu bude koliko trun oholosti”
Komentar hadisa “Ne pripovjeda ljudima osim vladar ili onaj kome vladar naredi, ili ulizica”
Tumačenje hadisa: Najbolji od vas su oni koji su najbolji prema svojim porodicama
Komentar hadisa “Dovoljno je čovjeku laži da priča sve ono što čuje”