Dvadeset i četvrti hadis
Od Abdullaha ibn ‘Amra da je rekao Allahov Poslanik ﷺ:
“Ne pripovjeda ljudima osim vladar ili onaj kome vladar naredi, ili ulizica.”[1]
Iz hadisa se razumije:
Riječi: “Ne pripovjeda ljudima…” znače da je od načina da se ljudi okoriste u vjeri vaz/ kao i kazivanje priča koje sadrže određene pouke.
“Onaj kome vladar naredi”:
» Savjetovanje ljudi i govor na skupovima nije svačije pravo.
» Kako kažu neki komentatori hadisa, “onaj kome vladar naredi” je onaj kome je to dozvoljeno od strane islamskog vladara; jer je vladar postavljen radi interesa ljudi, pa koga on smatra odgovarajućim za to, postavi ga da kazuje ljudima, a koga ne vidi sposobnim, ne imenuje ga na to.[2]
» Ovo ukazuje da je osnova da se nekim osobama zabranjuje govor na javnim mjestima (gdje se okupljaju ljudi), a isto posebno važi ako se boji da će doći do neke štete ljudima zbog neznanja govornika.
Historija spominje da je 284-te hidžretske godine oglašeno u centralnoj džamiji u Bagdadu da se zabranjuje okupljanje ljudi oko bilo kojeg pripovjedača, te sprečavaju takvi da tu sjede (u tu svrhu).[3]
Od razloga ove zabrane je bilo što većina pripovjedača nije vodila pažnju o ispravnom znanju. Zapravo, kod njih je dominiralo da odulje u spominjanju kazivanja bez spomena korisnog znanja. Zatim, većina ih je brkala ono što navode, a često i oslanjala na ono što je u većini slučajeva nemoguće.[4]
Rekao je Ebu Kilabeh: “Nije umrtvio (šerijatsko) znanje niko drugi do pripovjedači; čovjek sjedi pokraj pripovjedača godinu dana pa se ništa ne okoristi od njega, a sjedi kod učenjaka, pa ne ustane a da se nije u nečemu okoristio“.[5]
» Priče i vazovi su pohvalni onda kada je njihov pripovjedač na jasnoj predodžbi u vezi onoga o čemu kazuje.
Upitan je imam Ahmed o sjedenju kod pripovjedača, pa je rekao: “Ako je pripovjedač iskren (u onome što kazuje), onda ne vidim nikakve smetnje u sjedenju sa njima.”[6]
Učenjaci su posvetili pažnju određenim stvarima u vezi nastupa pripovjedača i vaiza. Od toga je:
- Da se vraća na učene osobe, naročito u vezi onoga što spominje od hadisa i rivajeta, kako ne bi zgriješio sa govorom bez znanja, te naštetio drugome svojim neznanjem.
Na ovom mjestu je lijepo spomenuti sljedeće: “U periodu vladavine abasijskog halife El-Kaima biemrillah bilo je zabranjeno pripovjedačima i vaizima da navode hadise od Allahovog poslanika sve dok ih ne bi predočili El- Hatibu El-Bagdadiju, pa što bi im on naredio da navedu od hadisa naveli bi, a što im je zabranio ne bi kazivali.”[7]
- Neoduljivanje vaiza na sijelu. Rekao je Ez-Zuhri: “Kada se odulji sijelo onda šejtan u tome ima udjela.”[8]
Rekao je imam Ahmed, rahimehullah: “Ne volim kod pripovjedača kada zamara ljude.”[9]
- Ako je onaj kome se savjet upućuje vladar, onda je na vaizu da ublaži svoj govor kako bi se vladar okoristio od njegovog vaza.[10]
- Na pripovjedaču i vaizu je da se povinuje propisima koje ljudima naređuje, i da ostavi ono što ljudima zabranjuje; To je korisnije za njega samoga i dosežnije za učinkovitost njegovog vaza.
Iz djela: Četrdeset hadisa o odgoju i menhedžu, ovo je 23. hadis
Autor: šejh Abdulaziz ibn Muhammed ibn Abdullah es-Sedhan
Priprema i naslov: Put vjernika
Ostali hadisi iz iste knjige ovdje.
Fusnote:
[1] Hadis bilježi imam Ahmed u Musnedu:387/3; hadis je vjerodostojan po osnovi njemu sličnih rivajeta. Vidi El-Irva’ od šejha Albanija: 34/6, br. Hadisa 1589.
[2] Fejdu-l-kadir (6/454).
[3] El-Muntazam (5/122).
[4] Telbisu Iblis str.123.
[5] Hiljetu-l-evlijai (2/287); El-Džami’u li ahlaki er-Ravi (2/226).
[6] El-Kusasu ve-l-muzekirin li-ibni-l- Dževzijj str.75.
[7] El-vafi bi-l-vefejat li –s-Safdijj (7/193).
[8] El-Kusasu ve-l-muzekirin str.193.
[9] El-Kusasu ve-l-muzekirin str.193.
[10] El-Kusasu ve-l-muzekirin str.192.