Korisni sažetak najbitnijih pitanja i koristi poglavlja o tevhidu

Popularno na sajtu

Korisni sažetak najbitnijih pitanja i koristi trećeg poglavlja

Islam neće biti valjan sve dok ne spozna radi čega je postavljena riječ šehadeta i na što ukazuje, dok je ne prihvati i ne potčini se djelovanju po njoj.

Izgovor šehadeta je dokaz zaštite a ne sama zaštita. Ili će se reći da je zaštita, ali pod uslovom djelovanja.

Sam izgovor ‘La ilahe illallah’ nije zaštitnik krvi i imetka, pa čak ni spoznaja značenja sa izgovorom, pa ni sama potvrda, ili čak ni onaj ko ga izgovara i ne priziva nikog osim Allaha, njegova krv i imetak neće biti zaštićeni sve dok tome ne doda nevjerovanje u sve ono što se obožava mimo Allaha, a ako posumnja ili se bude dvoumio onda njegova krv i imetak nisu zabranjeni.

Učenjaci su se složili da onaj ko izgovori ‘La ilahe illahe ilallah’ a mušrik je, da će se protiv njega voditi borba sve dok ne dođe sa čistim tevhidom.

Onaj ko ispolji tevhid mora biti ostavljen na miru, osim ako se kod njega ne pokaže nešto što je tome suprotno.

Proglašavanje nevjernikom zbog ostavljanja osnove tevhida i nevjerovanja u nju je jedan od osnova vjere.

Kada bi rob spoznao značenje ‘La ilahe illallah’ spoznao bi da onaj ko posumnja ili se dvoumi o kufru onog ko pripisuje Allahu širk, da nije uznevjerovao u taguta.

Onaj ko ne proglasi mušrike nevjernicima ili sumnja u njihov kufr, ili smatra njihov pravac ispravnim čini kufr.

Učenjaci su se složili da onaj ko psuje Allahovog Poslanika salallahu alejhi ve sellem da je kafir.

Po imamima, njegov propis je da bude ubijen, a onaj ko posumnja u njegov kufr čini kufr.

Onaj ko kaže: ‘Ko izgovori šehadet, klanja i posti, njega nije dozvoljeno proglasiti nevjernikom, makar obožavao nekoga mimo Allaha’; takva osoba je kafir, a onaj ko sumnja u njegov kufr je kafir.

Osnove vjere koje je Allah pojasnio, i čije je propise pojasnio u Svojoj Knjizi, u njima je Allahov dokaz Kur’an. Onaj do koga dopre Kur’an dopro je i dokaz.

Onaj ko poziva (u dovi ili priziva, op.PV) Aliju b. Ebu-Taliba je kafir, a onaj ko sumnja u njegov kufr je kafir.

Pripadnici ‘fetre’ do kojih nisu dospjeli Kur’an i sunnet i koji su umrli u džahilijetu, po konsenzusu se neće nazivati muslimanima, niti će se za njih tražiti oprost. Ali su se učenjaci razišli po pitanju da li će biti kažnjavani na Ahiretu.

Muhammed b. Abdul-Vehhab kaže: “Govor Šejhul-isslama Ibn-Tejmijje o neproglašavanju nevjernikom određene osobe se ne odnosi na širk i otpadništvo već na sporedna djelimična pitanja.”

Islam je tevhid Allahu, Jedinom, i samo obožavanje Njega, Koji nema ortaka. Zatim vjerovanje u Njegovog Poslanika, salallahu aljehi ve sellem, i slijeđenje onoga sa čime je došao. Ako rob ne dođe sa ovim onda on nije musliman, a ako nije nevjernik iz inata onda je nevjernik iz neznanja.

Allah subhanehu ve te’ala nije prihvatio opravdanje pagana, koji nisu imali knjigu, radi toga što su činili veliki širk; pa kako će onda prihvatiti opravdanje ummeta među kojim se nalazi Njegova Knjiga, koju čitaju i slušaju.

Mušrik negira ono što je potvrđeno sa ‘La ilahe illalllah’, a potvrđuje ono što ‘La ilahe illallah’ negira.

Svaki nevjernik griješi, mušrici moraju imati različita (neispravna) tumačenja, ali nije im se to prihvatilo kao opravdanje radi greške niti radi takvog načina tumačenja.

Niko od učenjaka – kada je riječ o poglavlju o murtedima (otpadnicima) – nije rekao (čovjek) ako kaže, ili počini nešto što je kufr, a ne zna da se to suprotstavlja šehadetu, da nije počinio kufr radi svog neznanja.

Čovjek može učiniti kufr zbog riječi koja izađe sa njegovog jezika.

Moguće je da je kaže ne znajući njeno značenje, ali mu se opravdanje neznanjem neće prihvatiti (kada su u pitanju osnove vjere ili općepoznate stvari, op. PV). A moguće je da to kaže misleći da će ga približiti Allahu.

Nije dozvoljeno slijepo slijeđenje u širku, jer je njegovo ostavljanje osnova osnova, a obveznicima (mukelefima) se neće prihvatiti opravdanje ako ne znaju za njegovu zabranu.

Onaj ko tvrdi da počinilac kufra (opravdan) zbog lošeg tumačenja, ili što je mudžtehid, ili da slijedi, ili da je neznalica i ima opravdanje zbog džehla, je nešto suprotno Kur’anu, Sunnetu i kosenzusu bez sumnje. I pored toga što on mora srušiti svoju osnovu, a ako odbije svoju osnovu počinio je kufr bez sumnje.

Svako onaj do koga je dopro Kur’an on nema opravdanja za velike osnove, koje su ustvari osnove islama.

Ne proglašavajte određene osobe nevjernikom, sve dok se protiv njih ne iznese dokaz, neće biti u pitanjima čiji dokazi nisu jasni nekim ljudima.

Kao što je po pitanjima kadera, nadanja i sličnog tome.

Očitost ajeta, hadisa i govor većine učenjaka ukazuje da je počinio kufr onaj ko pripiše Allahu širk i ko obožava nekoga mimo Njega. A dokazi ne prave razliku između određene i neodređene osobe.

Učenjaci nisu izdvojili neznalice, iz propisa kufra, ako obožava što je pojašnjeno u knjigama fikha u poglavlju o murtedima.

Onaj ko obožava nekog mimo Allaha je mušrik velikog širka. Njemu namaz nije valjan, niti je dozvoljeno klanjati za njim u namazu, niti je namaz ispravan iza njega zbog njegovog širka.

Onaj ko priziva nekoga mimo Allaha dovom ibadeta je mušrik i murted od islama. Nije dozvoljeno jesti ono što on zakolje zbog toga što je to strv, makar nad tim spomenuo Allahovo ime.

Država u kojoj se ističe širk i gdje se javno čine grijesi, gdje se dokida vjera, je država kafira.

Islamska država je država gdje se sprovode islamski propisi, makar njeni stanovnici ne bili muslimani, svaka druga mimo ovakve je država kufra.

Imam Malik kaže: “Nikome nije dozvoljeno da boravi u zemlji gdje se selefi vrijeđaju.”

Imam Ibn-Kesir kaže: “Svako ko bude boravio među mušricima, a u stanju je da učini hidžru, i nije u stanju da izvršava vjerske obaveze, on čini sebi nepravdu i čini haram po konsenzusu”.

Musliman neće moći ispoljiti svoju vjeru u nevjerničkoj državi sve dok se ne suprotstavi svakoj skupini u onome sa čime se ističe od zablude i dok ne ispolji svoje neprijateljstvo protiv njih.

Ako se pripadnik tevhida nađe među novotarima i mušricima, a nije u stanju da učini hidžru, na njemu je da se boji Allaha, da se odvaja što više može od njih, i da obavlja ono što mora sam po sebi i sa onima koj se slažu sa njim u njegovoj veri. Na njima je da se strpe kod uvreda sve dok im Allaha ne nađe izlaza.

Ibn-Kesir kaže: “Ako se budete klonili mušrika, i ako ne budete prijateljevali sa mu’minima, među ljudima će nastati velika smutnja, a to je da će biti dovedeni u nejasnoću stvari. Muslimani će se družiti sa kafirima, a u tome je slabost vjere i snaga nevjernika.”

Onaj ko sa mušricima izađe, pod prisilom, u borbu protiv muslimana, njegov propis je propis kafira, kada je riječ o ubistvu i uzimanju imetka, a ne u kufru. Ali, ako on izađe samovoljno i po svom izboru da se bori protiv muslimana, ili ih pomaže svojim tijelom i imetkom, onda nema sumnje da se na njega odnosi propis kufra.

Allah je naredio borbu protiv mušrika sve dok se ne pokaju od svog širka, i dok ne ispolje svoja djela iskreno radi Allaha, dok ne obave namaz i dadnu zekat. Ali , ako odbiju to ili dio toga, protiv njih će se borba voditi po konsenzusu.

Ibn-Tejmije, kada je riječ o Tatarima, kaže: “Svaka skupina koja odbije izvršavanje očitih mutevatir propisa islama, od ovih ljudi ili drugih protiv njih je borba obavezna sve dok se ne budu pridržavali propisa Šerijata. Makar oni pored toga izgovarali šehadet i makar se pridržavali nekih propisa. Isto onako kao što su se Ebu-Bekr i ashabi borili protiv onih koji su odbili dati zekat. I na tome su se pravnici složili nakon njih.”

Ibn-Tejmije kaže: “Puka zaštita islamom bez pridržavanja njegovih propisa nije razlog dokidanja borbe. Borba je obavezna sve dok vjera ne bude samo radi Allaha i sve dok smutnja ne iščezne, a dok je vjera radi nekoga mimo Allaha, onda borba ostaje obaveznom.”

Ono što nalaže džihad protiv onoga ko se time okarakteriše je neproglašavanje mušrika kafirima, ili sumja u njihov kufr, zato što su to stvari koje se suprotstavljaju i kvare islam. Onaj ko se time okarakteriše je kafir, njegova krv i imetak su dopuštene.

Ono što nalaže džihad protiv onoga ko se time okarakteriše je isticanje mušrika, njihovo potpomaganje protiv muslimana, rukom, jezikom srcem ili imetkom. Ovo je kufr koji izvodi iz vjere.

Otpadništvo je kufr nakon islama, Može biti riječima, djelom, ubjeđenjem i sumnjom. I nije od uslova otpadništva od islama da murted kaže: ‘Ja sam otpao od svoje vjere’. Ali, ako bi to rekao onda će se njegove riječi smatrati vrstom otpadništva.

Monoteisti su pripadnici tevhida, oni se odvajaju od mušrika, zato što je Allah naredio pripadnicima tevhida da se odvoje od njih, da ih proglase nevjernicima i da se odreknu od njih.


Iz knjige “Korisni sažetak vjerovanja imama tevhida”
Autor: Ebu Jusuf Midhar Alu Ferradž

Nove objave

Islamske teme

Islamske teme

Nema poruka za prikaz