Šejh Ishak b. Abdur-Rahman u toku njegovog govora o stavovima šejha Muhammeda b. Abdul-Vehhaba, rahimehullah, o tevhidu i dokazima o njemu, kaže: “Šejh, rahimehullah, pojašnjava to da je osnova i temelj islama svjedočenje La ilahe illallah, i da je ovo osnova vjerovanja u Allaha, Jedinog da je ovo najvrjedniji dio imana. A u ovoj osnovi mora postojati znanje, djelo i potvrda, konsenzusom muslimana.”[1]
Šejh Muhammed b. Abdul-Vehab, rahimehullah, je rekao: “Poslanik je propisao vjerovanje u sve ono sa čime je došao i u čemu se ne smije praviti razlika. Onaj ko bude vjerovao u jedan dio, a ne vjeruje u drugi, on je istinski kafir. Zato što se mora vjerovati u cijeli Kur’an.
Pa, ako znaš da od ljudi ima onih koji klanjaju i poste, klone se mnogih harama, ali ne daju ženi nasljedstvo, i smatraju da je to ono što treba slijediti, čak šta više, oni smatraju da ako joj neko dadne nasljedstvo da se suprotstavio njihovom običaju, njihova srca su to odbacila (tj. odbacila su Allahov propis o pravu žene na nasljedstvo i time počinili nevjerstvo, op. Put vjernika). Ili da se odbaci ženin idet u kući njenog muža pored znanja o Allahovim riječima:
“Ne izgonite ih iz kuća njihovih, a ni one neka ne izlaze, osim ako očito sramno djelo učine.” (Et-Talaq, 1)
smatrajući da je ostavljanje žene u kući njenog muža neprihvatljivo, te da ju je istjerati bolje.
Neki su negirali pozdrav selamom, pored toga što znaju da ga je Allah propisao, ali to čine zbog ljubavi prema džahilijjetskim pozdravima. Ovo je kufr (nevjerstvo), jer on vjeruje u jedan dio a negira drugi. Za razliku od onoga koji počini grijeh, ili izostavi farz, kao da počini blud, nepokorava se roditeljima, pored njegovog priznavanja da je pogriješio, te da je ispravna Allahova naredba.”[2]
Šejh Abdur-Rahman b. Hasan, rahimehullah, kaže: “Što se tiče pukog izgovaranja ‘La ilahe illallah’ bez znanja o njenom značenju, bez ubjeđenja ili bez djela koja nalaže (to la ilahe illallah) – odricanja od širka, iskrenosti u riječima i djelima, riječima srca i jezika, djela srca i organa – nema koristi po konsenzusu.”[3]
Takođe, rahimehullah, je rekao: “Vjerovane u Jedinog Allaha je odricanje od svega onoga što su obožavali od kipova i idola, te iskreni ibadet Allahu u kojem musliman nema sumnje. Onaj ko posumnja da je ovo značenje ‘La ilahe illallah’ – kod njega nema od islama ni koliko je zrno gorušice.”[4]
Takođe, rahimehullah, je rekao: “Nevjerovanje u taguta je rukn tevhida, kao što je spomenuto u ajetu u suri El-Bekare:
“Onaj ko ne vjeruje u taguta, a vjeruje u Allaha, drži e za najčvršću vezu.” (ElBekare, 256)
Ako se ne nađe ovaj rukn on nije od pripadnika tevhida. A tevhid je osnova imana sa kojom bivaju sva ostala djela valjana, a bez koje neće ni jedno od njih valjati.”[5]
Šejh Abdu-Latif b. Abdur-Rahman, rahimehullahu teala, je rekao: “Osnova vjerovanja u Jedinog Allaha je robovanje samo Allahu Koji nema sudruga. A to je Poslanik alejhisselam pojasnio u hadisu delegacije (Abdul-Kajs).
Ovo je taj iman sa kojim su se izdvojili vjernici, kojeg su mušrici negirali i u čemu se pojavilo neslaganje, radi njega je propisan džihad i radi njega su se podijelili robovi.”[6]
Autor: Ebu-Jusuf Midhat b. Hasan Alu-Ferradž
Iz knjige Korisni sažetak vjerovanja imama tevhida
Fusnote:
[1] Durer sunnije (1/518).
[2] Ed-Durerus-Senijje (1/123).
[3] Fethul medžid, str. 39.
[4] Medžmuatu resail (4 7 322).
[5] Fethul medžid, str. 380 sa blagim posredovanjem.
[6] Medžmuatu resail vel -mesail (3 / 225 – 226).
