Rat je u očima Allahovog Poslanika predstavljao sredstvo a ne i cilj. Rat se vodio radi širenja poziva u Allahovu vjeru. Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, kada bi postavio nekog čovjeka kao emira (vođu), oporučio bi mu da se boji Allaha, subhanehu ve teala, i da vodi računa o muslimanima koji su sa njim, a zatim bi govorio: “Borite se u ime Allaha, borite se protiv onih koji ne vjeruju u Allaha. Borite se, nemojte krasti od ratnog plijena, nemojte pronevjeravati obećanje i nemojte mrcvariti. Ne ubijajte djecu, a kada sretneš svoga neprijatelja od mušrika pozovi ga u jednu od tri stvari, pa ako prihvati neku od tih stvari prihvati to od njih. Pozovi ih u islam, pa ako prihvate ostavi ih na miru. Zatim ih pozovi da ostave svoju zemlju i isele se ka zemlji muhadžira1.
Obavijesti ih da ako to učine njima pripada ono što pripada muhadžirima i za njih važi ono što važi i za muhadžire. A ako to odbiju, onda ih obavijesti da su na stepenu beduina muslimana, nad kojima se sprovode Allahovi propisi ali nemaju udjela u ratnom plijenu, osim ako ne učestvuju sa muslimanima u borbi. Ako ne žele da prihvate islam, onda im ponudi džizju2. Pa ako to prihvate primi to od njih i ostavi ih na miru. A ako i to odbiju, onda od Allaha zatraži pomoć i bori se protiv njih. Kada opkoliš neku tvrđavu pa oni zatraže Allahovu zaštitu i zaštitu Njegova Poslanika, ti im pruži tvoju zaštitu i zaštitu tvojih drugova. Jer, skrnavljenje vaše zaštite je lakša stvar od skrnavljenja zaštite Allaha i Njegova Poslanika. I kada opkoliš neku tvrđavu pa oni zatraže da se predaju pod uvjetom da im presudiš Allahovim propisom, ti im reci da ćeš im presuditi, jer ti ne znaš hoćeš li pogoditi Allahov propis po pitanju njih ili ne.”3
U drugom rivajetu stoji da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, kada bi slao vojsku, govorio: “Krenite u ime Allaha, ne ubijajte oronulog starca, niti malo dijete, niti ženu. Nemojte krasti od ratna plijena, već sakupite vaš plijen na jednom mjestu. Popravite vaše stanje i dobro činite jer je Allah sa onima koji dobra djela čine.” 4
U ovim oporukama vidimo pitki izvor i čisto vrelo plemenitim i visokim manirima i plemenitim svojstvima sa koga se možemo napajati. U nastavku ću izvaditi nešto od blaga iz mora plemenita ahlaka5 Allahova Poslanika, a ni vješt ronioc ne bi bio u stanju pokupiti sve dragulje i otkriti sve dijamante ovog mora.
Pored ovih blagih postupaka, Allahov Poslanik je imao i stavove koji su odgovarali inadžijama i onima koji su odbijali širenje svjetla sa kojim je došao Allahov Poslanik. Tako, na primjer, kada bi ga Allah pomogao protiv nasilnika, onaj među njima koji bi htio živjeti sa osvajačima morao je ispuniti neke dužnosti, a na prvom mjestu plaćanje džizje od strane punoljetnih muškaraca. To je prva stvar o kojoj ćemo govoriti u drugoj cjelini.
PRVA CIJELINA
Plemeniti stavovi Allahovog Poslanika i njegova odbrana dawe6 u suprotstavljanju svojim neprijateljima
Pored toga što se lijepa svojstva Allahovog Poslanika odražavaju na puno mjesta, a posebno u odnosu sa muslimanima, Allahov Poslanik je posjedovao čvrstinu u Allahovoj vjeri, u odbrani islamske dawe i njenom napretku. U tome nije nikome laskao, ma ko on bio. Govorio je svom narodu: “Kada bi mi suce dali u desnu, a mjesec u lijevu ruku, ja to ne bi prihvatio u zamjenu za ovu vjeru.” U nastavku ja ću spomenuti neke od tih stavova kako bi to bio svjetionik upute:
Poslanikov, sallAllahu alejhi ve sellem, odnos prema huškanju Kurejšija protiv muslimana
Kada se islam učvrstio u Medini, i kada su Kurejšije uvidjele da islam napreduje, i da svakim danom sve više jača i širi se, tada zasukaše svoje rukave i podigoše se protiv muslimana sa svih strana. Allah, subhanehu ve teala, je vjernicima naređivao strpljivost govoreći im: “Suzdržite svoje ruke i namaz obavljajte”, kako bi im pokornost i suprostavljanje nefsu bila lahka stvar i kako bi se još lakše otarasili dunjalučkih užitaka.
Međutim, kada su Kurejšije i dalje ustrajali u svom neprijateljstvu, Allah je vjernicima dozvolio borbu. Na početku borba im nije bila obavezna. Kaže Uzvišeni: “Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini – a Allah je, doista, kadar da ih pomogne.” (Hadž, 39)
Tada je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, počeo slati pohode i izvidnice određenim plemenima i mjestima. Uglavnom nije dolazilo do rata, ali je dolazilo do čarki između dvije skupine. Ove čarke su dale rezultate time što su u srca mušrika unijela strah. One su ispoljile snagu muslimana i njihovu aktivnost. Od tih pohoda spomenućemo sljedeće:
Pohod Abdullaha ibn Džahša 7
Povodom njega je objavljen i ajet…
Ovaj pohod ukazuje da Kur'an ne opravdava evantualnu grešku ili pretjerivanje od strane muslimana, te da je Kur'an pravedna vaga u propisu prema svim ummetima i skupinama. U nastavku, plemenitom čitaocu izlažemo ovaj pohod u kratkim crtama.
Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, je poslao Abdullaha ibn Džahša u mjesecu redžebu, druge godine po hidžri i sa njim skupinu muhadžira8. Napisao mu je pismo i naredio mu da ga ne čita sve dok ne prođu dva dana, a da ga zatim pročita i uradi shodno onome što se naređuje i da ne prisiljava na to nikoga od svojih drugova. Abdullah ibn Džahš je krenuo sa svojim drugovima pa kada je prošlo dva dana otvorio je pismo, kad u njemu: “Kada pročitaš ovo pismo idi sve dok ne dođeš do palmi između Mekke i Taifa. Tu nadziri Kurejšije pa nas zatim obavijesti o njima.“
Abdullah je nastavio zajedno sa svojim drugovima sve dok nisu stigli do palmi. Pored njih je prošla karavana Kurejšija u kojoj je bio Amr ibn Hadremi. Kada ih vidješe, uplašiše se. Međusobno se posavjetovaše – jer je bio prvi dan redžeba (svetog mjeseca) – pa sakupiše svoju hrabrost i odlučiše da napadnu i ubiju onoga koga budu mogli, i da uzmu ono što se kod njih nađe. Navališe na njih i ubiše Amra ibn Hadremija i zarobiše dvojicu drugih. Kada su došli Allahovom Poslaniku, sallAllahu alejhi ve sellem u Medini on im je to negirao i rekao: “Nisam vam naredio da se borite u svetom mjesecu.”9
Poslanik nije uzeo ništa od roblja i kamila, a Kurejšije rekoše: Muhammed je ohalalio borbu u svetom mjesecu. Pa je Uzvišeni objavio:
“Pitaju te o svetom mjesecu, o ratovanju u njemu. Reci: Ratovanje u njemu je veliki grijeh; ali je nevjerstvo u Allaha i odvraćanje od njegova puta i časnih mjesta i izgonjenje stanovnika njegovih iz njih, još veći kod Allaha. A fitna (nevjerstvo) je veća od ubijanja.” (Bekare 217).10
Bio je to prvi plijen, prvi zarobljenici i prva žrtva koju su ubili muslimani.11
Najbolji čovjek – najbolji prema svim ljudima
Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao zastavu Aliji ibn Ebi Talibu, on ga upita: “O Allahov Poslaniče, hoću li se boriti protiv njih sve dok ne budu kao i mi”? On mu odgovori: “Kreni polako sve dok ne dođeš do njih, zatim ih pozovi u islam i obavijesti o Allahovom pravu kod njih. Tako mi Allaha, da Allah tvojim sebebom uputi jednog čovjeka na pravi put bolje ti je nego li stado crvenih deva.”
Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, je izgovorio ove lijepe savjete da bi u dušama presjekao požudu za plijenom. Jevrejsko bogatstvo – ukoliko budu poraženi – je ogromno, ali je nagrada boraca koji se protiv njih bore, ukoliko se oni upute, još veća. A kada bi se ljudi prihvatili Allahovih propisa i ostavili pokuđene osobine i uvidjeli njihovu ružnoću, tada bi se odmorili a i druge ostavili na miru.12
Poslanstvo Allahovog Poslanika je milost, zato je normalno da i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bude milostiv.
Kaže Uzvišeni:
“A tebe smo kao milost svjetovima poslali.” (Enbija, 107).
Milost Allahovog Poslanika nije bila ograničena samo na vjernike, već je obuhvatila i nevjernike i to vrlo često. Tako na primjer, kada je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, otišao u Taif da njegove stanovnike poziva u iman, pa su ga oni ezijetili i uzvratili na najgori mogući način, tada je Allahov Poslanik dovio Allahu, pa mu je Allah poslao ‘meleka brda’ koji mu ponudi da nad stanovnicima Taifa strovali dva brda. Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, tada reče: “Ne, možda će Allah iz njihovih kičmi izvesti potomstvo koje će Allaha obožavati i neće Mu širk činiti.”13
Pokušaj otvaranja vrata i pridobijanja srca jevreja
Ovo se jasno vidi iz postupaka Allahovog Poslanika u ophođenju sa njima. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je nastojao da “zamrzne” njihovo neprijateljstvo prema islamskoj državi na svaki mogući način. Sklopio je sa njima ugovore, pa su ih oni prekršili. Protjerao je neke od njih poput plemena Benu Kajnuka i Benu Nedir, ali su oni brzo stupili u kontakt sa Perzijancima i mušricima od Arapa. Čak je pleme Benu Kurejza okupilo skupine Arapa u borbi protiv Allahovog Poslanika u bici na Handeku.
Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, je bio prinuđen da prema njima postupi žestoko, ne bi li prekinuli svoje aktivnosti protiv islamske države.
Zatim je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, ponovo otvorio vrata jevrejima ne bi li promijenili svoje namjere i ophođenje prema islamskoj državi. Zato ih je ostavio na Hajberu, sklopivši sa njima ugovor koji određuje njihova prava u islamskoj državi i pojašnjava njihove obaveze spram nje. Isto tako je postupio i sa jevrejima Fedeka, Vadil kura i Tejma’.14
Njegova blagost čak i prema onima koji nisu muslimani
Priča koja ćemo spomenuti ukazuje na veliki stepen plemenitosti Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem. Naime, Zejd ibn Seane je htio iskušati Allahovog Poslanika time što se u prethodnim knjigama spominje opis Allahova Poslanika, da njegova blagost preteže srdžbu te da osorost još više povećava njegovu blagost. Došao je Zejd – prije nego li je prihvatio islam – tražeći svoj dug od Allahova Poslanika. Grubo je povukao njegovu haljinu i obratio mu se osorim govorom rekavši: “Zaista vi sinovi Abdul Muttaliba odugovlačite vraćanje duga.” Omer, radijellahu anhu, ga žestoko ukori a Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, se smiješio, a potom reče: “O Omere, meni i njemu je bilo potrebnije nešto drugo, a ne to. Meni si trebao narediti da mu lijepo vratim dug, a njemu da lijepo traži svoj dug.” A zatim dodade: “Ostalo je još tri dana do isteka roka (duga)”. Potom je naredio da mu se vrati njegov dug i još 20 pregrštaja više zbog straha kojeg je pretrpio (od žestoka govora Omera, radijellahu anhu).
Lijep oprost i još ljepše oslobađanje iz ropstva
Okupilo se osamdeset ljudi od mušrika u Tenimu, a zatim su se u vrijeme sabah namaza spustili u Mekku, želeći da ubiju Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem. Muslimani ih zarobiše i dovedoše Poslaniku a on ih sve oslobodi.15 Uzvišeni je tada objavio:
“On je zadržao ruke njihove od vas i vaše od njih usred Mekke, i to nakon što je Allah učinio da ih se domognete, – a Allah dobro vidi ono što vi radite.” (Feth, 24).
Dženaza, oprost i davanje svoje haljine kao ćefin16 čovjeku koji je svoj život zavjetovao u činjenju spletki Allahovom Poslaniku
Allahov Poslanik, je dovio za Abdullaha ibn Selula i molio njemu za oprost. Dao je i svoju haljinu njegovom sinu Abdullahu da u njoj ućefini svog oca Ibn Selula i rekao mu: “Obavijesti me da mu klanjam dženazu.”17
Plemenitost u duši i maksimalan vid strpljivosti
Na dan Uhuda Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, je učinio čudo. Učinio je nešto što je prešlo svako očekivanje. Polomljeni su mu zubi, ranjeno njegovo lice, i strijele mušrika sa svih strana navališe na njega. Ashabima je to teško palo pa rekoše: “Allahov Poslaniče kada bi dovio protiv njih”, a on im odgovori: “Ja nisam poslan da proklinjem, već kao daija (pozivač) i milost. Allahu moj, uputi narod moj, jer oni neznaju.”18
Govoreći o ovom događaju Kadi Ijad kaže: “Pogledaj ovaj govor u kojem je svaki hajr, visok stepen dobročinstva, lijep ahlak, plemenitost duše i maksimalan vid strpljivosti i blagosti, jer se nije ograničio samo na šutnju već im je oprostio, zatim se smilovao i zauzeo se kod Allaha za njih doveći za uputu i oprost. Zatim je ispoljio razlog sažaljenja i mislosti svojim riječima “mome narodu”, a zatim se za njih tražio ispirku zbog njihova džehla i rekao “jer oni neznaju”.
Samilost Allahova Poslanika u ophođenju sa zarobljenicima
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je opručio da se prema zarobljenicima lijepo postupa, pa kaže: “Prema njima lijepo postupajte.” Ebu Aziz ibn Umejr, brat Musaba ibn Umejra, kaže: “Bio sam u skupini ensarija19 kada su se sa mnom vraćali sa Bedra. Kada bi im došao ručak ili večera mene bi posebno davali hljeba, a oni bi jeli hurme, zato što je Poslanik oporučio da se prema zarobljenicima lijepo postupa. Ne bi u njihovu ruku došlo ni parče hljeba a da ga ne bi meni proslijedili. Ja sam se stidio i vraćao ga, ali bi mi ga oni ponovo vraćali ne uzevši ništa od njega.”20
Bio je pravedan čak i prema najbližnjim njemu
Među zarobljenicima je bio i Abbas ibn Abdul Muttalib, amidža Allahovog Poslanika, i Akil ibn Ebi Talib – sin njegovog amidže kojeg je zarobio Ubejd ibn Evs kojeg su zvali Mukrin jer je na dan Bedra zarobio četvoricu. Među zarobljenicima je bio i Ebul As ibn Rebi’, muž Zejnebe, kćerke Allahovog Poslanika. Međutim, propis islama je bio općenit a Poslanik nije podvajao između bližnjeg i daljnjeg.
Poslanik je oprostio zarobljenicima i primio od njih otkupninu
– Uzimao je od njih otkup shodno njihovom imetku
– Ko nije imao ništa, Poslanik ga je oslobađao
– Otkupnina nekih zarobljenika se ogledala u podučavanju pisanju djece ensarija.21
Naredba da se vrati dug pored toga što je takav pronevjerio
Prije bitke na Hajberu Abdullah ibn Ebi Hadred el-Eslemi je imao dug Ebu Šahmu. Ovaj zadnji je bio jevrej koji je živio među muslimanima. Ibn Ebi Hadred je zatražio od njega da mu odgodi vraćanje duga do osvajanja Hajbera i obavijestio ga da im je Allah i Njegov Poslanik obećao osvajanje i zaplenjivanje Hajbera. Ebu Šahm mu reče: “Misliš da će bitka na Hajberu biti poput bitke koju vodite sa beduinima. Tako mi Tevrata, u Hajberu ima 10 000 boraca.” Ibn Ebi Hadred mu reče: “Zar nas zastrašuješ našim neprijateljem, a ti si pod našom zaštitom i sigurnošću. Tako mi Allaha, obavijestiću Allahovog Poslanika.” Pa sam rekao: “O Allahov Poslaniče, je si li čuo šta je rekao Ebu Šahm?” Ebu Šahm reče: ”O Ebu Kasime22, on mi je učinio nepravdu i uskratio moje pravo.“ Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, reče: “Daj mu njegovo pravo.” Ibn Ebi Hadred kaže: “Pa sam izašao i prodao jednu od svoje dvije haljine za tri dirhema i vratio njemu dug.”
Sigurnost onome ko je iznevjerio… protjerivanje Benu Kajnuka
Benu Kajnuka je prvo jevrejsko pleme koje je prekršilo ugovor sa Allahovim Poslanikom. Borili su se i na Bedru i Uhudu (protiv muslimana, op.prev.) i ezijetili (vrijeđali) muslimane. Poslanik ih je držao u opsadi 15 noći, a potom su prihvatili da im on presudi. Za njih se zauzeo njihov saveznik Ibn Ubejj pa ih je Poslanik oslobodio njemu. Allahov Poslanik ih je oslobodio pod uslovom da napuste Medinu. Protjerani su iz Medine i nastanili su se u Šamu. Bili su potpuno sigurni, čak su mogli i uzeti ono što su mogli ponijeti od svog imetka. Napustili su Medinu bezbjedni, nakon što su očekivali smrt kao nagradu za kršenje ugovora i svoje buntovništvo.
Protjerivanje plemena Benu Nedir
Allahov Poslanik je otišao plemenu Benu Nedir da bi se njime potpomogao u plaćanju krvarine dvojici ubijenih ljudi iz Benu Amira. Između Benu Nedira i Benu Amira je postojao ugovor i savezništvo zato su lijepo odgovorili Poslaniku i obećali dobro, ali su u svojim prsima prikrili pronevjeru i atentat. Poslanik je bio naslonjen na zid jedne njihove kuće a oni rekoše jedni drugima: Nećete ga zateći u stanju poput ovog, zato neka se neko popenje na krov kuće i na njega baci kamen ne bi li ga se otarasili. Allahov Poslanik je sjedeo sa skupinom ashaba među kojim su bili Ebu Bekr, Omer i Alija. Allahovom Poslaniku je došla objava o njihovim namjerama pa je ustao i vratio se u Medinu a zatimn se pripremio za borbu i pohod. Ljudi su krenuli sa njim sve dok nisu došli do njih. To se desilo u rebiul evvelu četvrte godine po hidžri. Držao ih je u opsadi šest noći, pa je Allah u njihovim srcima ubacio strah. Zatražili su od Allahovog Poslanika da ih protjera i poštedi njihovu krv i da sa sobom uzmu od imetka ono što mogu ponijeti na kamile, mimo oružja, pa je Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, prihvatio… Htjeli su ga ubiti, a on im je oprostio i poštedio njihovu krv.
Oprost beduinu koji mu je rekao: „Ko će te sačuvati od mene!?“
Kada se Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, vraćao iz bitke Zatu er-rika’, četvrte godine po Hidžri, zatekla ih je kaila23. Džabir kaže: “Zaspali smo a Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, nas je nakon toga pozvao. Kad ono neki beduin kod njega. Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, reče: “Ovaj čovjek je izvukao moj mač iz korica dok sam ja spavao, zatim sam se probudio a mač je već bio isukan u njegovoj ruci, pa je rekao: Ko će te sačuvati od mene? Pa sam tri puta rekao: Allah! Mač je ispao iz njegove ruke, i ja sam ga uzeo”. Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, ga nije kaznio.”24 Beduin se drznuo na njega, ali pored toga Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, ga nije kaznio.
Prijevod sa arapskog: Muslih Emin
Fusnote:
[1] muhadžir – iseljenik.
[2] džizija – porez koji u islamskoj državi plaćaju nemuslimani. Džizija je porez koji se plaća jednom godišnje, u zamjenu za neobavljanje vojničkih obaveza. Moglo se plaćati u novcu ili u dobrima, a od džizije su bili oslobođeni djeca, žene, starci i fizički ili psihički nesposobni ljudi.
[3] Bilježi ga Muslim od Burejde, radijellahu anhu.
[4] Bilježi ga Ebu Davud 3/37, knjiga o džihadu, poglavlje o pozivanju mušrika. Bilježi ga i Bejheki u svom Sunenu 9/90.
[5] Ahlak – ponašanje, maniri, moral.
[6] dawa (dava, da'wa, da'va) – pozivanje u islam.
[7] Abdullah ibn Džahš ibn Rijab el-Esedi, Ebu Muhammed. Prihvatio je islam još davno, prije nego li je Poslanik odlazio u kuću Erkama. On i njegov brat Ebu Ahmed spadaju u prve muhadžite koji su učinili dvije hidžre. Njihova majka je Umejma bint ibn Abdil Muttalib. Abdullah je ušestvovao u Bedru, a preselio na dan Uhuda. Odsječen je njegov nos i uho, a ukopan je zajedno sa Hamzom u istom grobu. Š'abi kaže: “Prvo zastavu koju je poslao Allahov Poslanik je bila zastava Abdullaha ibn Džehša. Time je postao prvi emir u islamu. Pogledaj njegovu biografiju u “Ikmal li ridžali”, Ahmed 1/231, “Isabe fi temjizi es-sahabe”, 4/35.
[8] muhadžiri – Mekkelije koji su se iselili u Medinu; iseljenici.
[9] Sveti mjeseci su: redžeb, zul k'ade, zul hidždže i muharrem. Pogledaj “Teshil liulumit-tenzil”.
[10] Pogledaj ovaj događaj u “Zadul mead”, 5/63, “Siretun-nebevijje” od Ibn Hišama 3/149.
[11] “Umdetul kari”, 2/27. Pogledaj isto tako “Kamil fit-tarih”, 2/12, “Siretun-nebevijje” od Nedevija 208-209. str.
[12] “Fikhus-sire” od Gazalija 296. str.
[13] “Es-siretu et-tahlilijje”, 83. str. Pogledaj isto tako “Zadul Mead”, 3/32, “El Iktifa bima tedammenehu min megazi resulillah”, 1/299, Revdul enif, 2/235.
[14] Pogledaj “Delailun-nubuvve”, 4/271, “Zadul mead”, 3/355.
[15] Pogledaj “Delailun-nubuvve”, 4/141.
[16] ćefin – pokrivač u koji se umotava umrli.
[17] Buharija bilježi od Ibn Omera da, kada je prselio Abdullah ibn Ubejj, došao je njegov sin Poslaniku i rekao: “O Allahov Poslaniče, daj mi tvoju haljinu da bude ćefin mome ocu i klanjaj mu dženazu i dovi za njega. Poslanik mu dade haljinu i reče: “Obavijesti me da mu klanjam dženazu. ”Kada je htio klanjati dženazu, Omer ga povuče i reče: “Zar ti Allah nije zabranio da klanjaš munaficima?” Dato mi je da biram – odgovori Poslanik i prouči: “Moli za njih ili ne moli, kada bi molio 70 puta, Allah im ne bi oprostio.” Pa mu je klanjao dženazu, a Uzvišeni je objavio: “I nemoj klanjati ni jednom od njih kada umre.” „Sahihul Buhari“, 1/427, „Sunenul Bejheki“, 1/638. Ajni kaže: “Ako kažeš: Šta je mudrost u tome što mu je Poslanik dao svoju haljinu a bio je vođa munafika? Kažem: Odgovaramo na nekoliko načina: To je bila počast njegovom sinu. Ili da nikada od Njega nije bilo nešto zatraženo a da je on to odbio. Drugi kažu da je Poslanik tada rekao: “Moja haljina mu ništa neće pomoći.” Bilježi se ta de ovim postupkom Allahova Poslanika u islam ušlo 1000 ljudi iz Hazredža. Većina učenjaka kaže da mu je Poslanik dao haljinu zauzvrat onome što je Ibn Ubejj učinio Abbasu, amidži Allahova Poslanika, kada mu je na dan Bedra dao svoju haljinu. Abbas je bio visok tako da mu je odgovarala samo haljina Ibn Ubejja. ”Umdetul kari”, 8/54, a pogledaj isto tako “Fethul Bari”, 3/139.
[18] Bilježi Ibn Hibban od Sehla ibn S'ada es-Saidijja da je rekao: “Rekao je Allahov Poslanik: ‘Allahu moj, oprosti narodu mome jer oni neznaju.'” Ebu Hatim kaže da je Poslanik, kada je bilo ranjeno njegovo lice, rekao: Allahu moj, Ti mojim sebebom oprosti mom narodu njihov grijeh, jer su ranili moje lice. Kaže: “Poslanik nije dovio kafirima za oprost, jer da im je dovio da im Allah oprosti onda bi neminovno prihvatili islam.“ Pogledaj Sahih Ibn Hibbana”, 3/254, ”M'udžemul kebir“, 6/120, ”Delailun-nubuvve“, 3/215, ”Siretul halebijje“, 2/548.
[19] ensarije – pomagači, stanovnici Medine koji su pomogli Poslanika i muslimane Mekke, nakon njihova preseljenja iz Mekke u Medinu.
[20] Ebu Aziz ibn Umejr kaže: “Bio sam zarobljen na Bedru, pa je Allahov Poslanik rekao: “Lijepo postupajte sa zarobljenicima. ”Bio sam u skupini ensarija, a oni su, kada bi im došao ručak ili večera, meni davali hljeba a oni bi jeli hurme, zbog oporuke Allahova Poslanika. Pogledaj ”M'udžemul kebir“, 22/393, ”Medžmeuz-zevaid“, 6/86. Pogledaj isto tako ”Muhtesaru es-sire“. 158. str., ”Siretun-nebevijje“ od Ibn Hišama. 3/195, ”Siretun-nebevijje“ od Nedevija. 224. str.
[21] Pogledaj Hakimov ”Mustedrek“, 2/152, ”Musned“ imama Ahmeda, 1/247, ”Zadul mead“, 3/112, ”Siretun-nebevijje“ od Nedevija, 225.str.
[22] Nadimak Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem.
[23] Kaila je vrijeme nakon podne namaza, a dolazi u značenju kajlule isto tako tj. kratak san u podnevskom vremenu. Pogledaj Lisanul areb 11/577, Mudžemul vesit 2/771.
[24] Sahihul Buhari 3/1065. U knjizi Isabe 5/329 stoji: “Ustao sam a sablja je bila isukana u njegovoj ruci, pa mi je rekao: Ko će te zaštititi od mene? Ja mu rekoh: Allah. I evo ga stoji pored mene.” Poslanik ga nije kaznio. ”Pogledaj Delailun-nubuvve 3/373, Siretul halebijje 2/574, Siretun-nebevijje od Nedevija 246. str.
