“Turska je postala zemlja koja postavlja pravila i razbija spletke u svojoj regiji. Uprkos svim zabranama, otvorenim ili prikrivenim, Turska može načiniti sve potrebne poteze u skladu sa svojim nacionalnim interesima, a sve to zahvaljujući napretku u odbrambenoj industriji.”
Riječi turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, izrečene ranije ove godine, neupućenima djeluju kao još jedan istup u serijalu njegovih prenaglašenih patriotskih govora o snazi turske vojne sile u jeku globalnih geopolitičkih previranja, igara i pokazivanja mišića, no, činjenice govore da tvrdnje turskog lidera imaju granitan temelj.
Prenaglašeno je možda djelovala Erdoganova najava turskog razvoja iznesena još 2010. godine, u kojoj je, kroz projekt „Vision 2023“, objavio ciljeve čijim će ispunjenjem Turska do godine u kojoj slavi stotu godišnjicu osnivanja Republike, postati nezavisna sila „koja se neće ignorisati“. U isprepletenoj mreži puteva do tog cilja, sektor namjenske industrije oružja je lokomotiva projekta, kao simbol turskog suvereniteta.
Desetak godina kasnije, stvari su se uistinu dramatično promijenile, a turski odbrambeni sektor je, kako je Erdogan i obećao, doživio pravu revoluciju. Dok je, primjera radi, 2000. samo jedna turska kompanija za proizvodnju naoružanja bila među 100 najvećih u svijetu, danas ih je sedam.
Obrt sektora je sa jedne milijarde dolara u 2002. godini, u 2020. je skočio na 11, a turska vojska, druga najveća u NATO-u, koja se nekada značajno oslanjala na inostrane dobavljače (70 posto), spustila je ovisnost na 30 posto, koračajući ka Erdoganovom cilju da je uskoro ne bude nikako.
Dronovi, grobari neprijateljskih tenkova
Turski izvoz naoružanja je sa 248 miliona dolara u 2002. skočio na više od tri milijarde u 2019. Iste te godine, aktivna su bila 66 odbrambena projekta, a u 2020. godini bilo ih je 700-ak.
Ako ćemo napraviti presjek revolucije turske proizvodnje i razvoja oružja, ono što ju je posljednjih godina najviše proslavilo su dronovi. Od obala Libije i prostranstava Sirije i Iraka, pa do regije Nagorno-Karabah i ruske invazije na Ukrajinu, turske bespilotne letjelice Bayraktar TB2 stekle su status ikone modernog ratovanja i grobara neprijateljskih tenkova i oklopnih snaga. Efikasnost, brzina i minimalni gubici, načinili su ga letjelicom koja je na listi želja sve više svjetskih država.
S obzirom na to da američki dronovi poput MQ-9 Reaper koštaju desetke miliona dolara, cijena Bayraktara od oko pet miliona je razlog više za velik interes potencijalnih kupaca. Trenutno ga koristi 11 država svijeta, a još nekoliko ih čeka prve isporuke.
Nije to jedini turski dron koji je izazvao svjetsku pažnju, jer je slavu stekla i bespilotna letjelica Akinci, iza čijeg razvoja, baš kao i iza Bayraktara, stoji vizija inženjera Selcuka Bayraktara, kojeg nerijetko zovu i turskim Elonom Muskom, a kojeg je znanje stečeno na čuvenom američkom univerzitetu MIT poguralo do statusa turskog nacionalnog heroja.
Akinci je dron teške kategorije, kojim je Turska ušla među tri najveća proizvođača dronova na svijetu. Ova letjelica se istakla jer je oborila rekord turske avijacije tako što je 26 sati letjela na visini od 11.594 metara, što je u rangu većine borbenih aviona. Sa rasponom krila od 20 metara i mogućnosti nošenja tereta od jedne tone, ovaj dron može nositi lagane navođene rakete duži vremenski period.
Turska je svijetu pokazala da su ovi dronovi izvanredno odbrambeno oružje za zemlje koje nemaju jače zračne snage.
Turska je u proteklom periodu lansirala još niz manjih taktičkih dronova, od kojih su neki opremljeni softverom za prepoznavanje lica, a neki imaju lasere za topljenje čelika s dometom od 500 metara.
Turska sada razvija i „pomorski dron“, specijaliziranu letjelicu za borbu protiv podmornica, četiri tipa naoružanih kopnenih dronova, letjelice za čišćenje mina, te druge bespilotne letjelice koje imaju sposobnost lansiranja sa aerodroma ili brodova.
Domaći helikopteri i tenkovi
Turski dronovi uskoro će biti naoružani i laserski navođenim minijaturnim projektilima Bozok, čija je serijska proizvodnja već počela.
Kada je riječ o ostalim segmentima turske odbrambene industrije, nekoliko je projekata koji predstavljaju čvrstu garanciju uspjeha projekta „Vision 2023.“
Američki helikopteri Bell AH-1 nedavno su u turskoj vojsci zamijenjeni helikopterima T129 ATAK, turskog proizvođača TAI, dok je njemačku jurišnu pušku HK-G3 naslijedio domaći MPT-76.
Teški tenkovi Leopard neće još dugo biti u turskoj vojsci, a na njihovo mjesto sljedeće godine će doći Altay, koji proizvodi konzorcij nekoliko turskih kompanija.
U isto vrijeme, turski industrijski div Aselsan uspio je 2021. godine modernizirati tenkove Leopard, koje Nijemci nisu željeli poboljšati, u još jednoj demonstraciji turske odlučnosti na polju sopstvene odbrambene industrije.
Tenk koji nosi ime Fahtettina Altaya, čuvenog komandanta turske konjice koji se herojskim podvizima istakao u turskom ratu za nezavisnost, diči se automatskim “hvatanjem” mete u krugu od 360 stepeni i laserskim odbrambenim sistemom PULAT, koji može oboriti automatske navođene i nenavođene protutenkovske projektile. Taj sistem može raditi u zahtjevnim okruženjima i koristi radar da automatski eliminiše dolazeće projektile u prašini, blatu, po snijegu i kiši.
Ima još modularni hemijski reaktivni oklop i top kalibra 120 milimetara koji obećava najviši rang preciznosti u kategoriji tenkova, sa sistemom upravljanja vatrom prema pokretnoj meti nove generacije i vrhunskim sistemom upravljanja na ratištu. Turski teškaš ima i mitraljez od 12,7 milimetara na daljinsko upravljanje, kao i jedan manji od 7,62 milimetara za podršku u urbanim područjima.
Sa motorom od 1.800 konjskih snaga, može dostići brzinu od 70 kilometara na sat, dok je sposoban i za kretanje pod vodom na dubini od 4,1 metara.
Prototip tenka, čijih je 100 primjeraka unaprijed naručio Katar, predstavljen je zajedno sa mobilnim artiljerijskim platformama “Storm”.
Rakete zrak-zrak i odbrambeni štit
Od naoružanja koje tek se treba iskazati treba izdvojiti i kopnena vozila bez posade, čija je masovna proizvodnja najavljena 2021. godine, uz obećanje o vrhunskoj automatizaciji i eliminaciji ljudskih gubitaka.
Govoreći o artiljeriji, Turska je na temelju duge balističke tradicije 2021. testirala prvi domaći odbrambeni sistem sa projektilima dugog dometa Siper, dizajniran kao odgovor na učestalo lansiranje raketa iz Sirije. Ovi sistemi bi se u turskoj vojsci trebali naći 2023. godine.
Ove godine je uspješno lansiran i odbrambeni sistem HISAR-A+, koji može biti spojen sa bespilotnim letjelicama za pokrivanje veće teritorije. Ovaj odbrambeni štit je razvoj počeo 2007., ima domet od 15 kilometara.
U toku su i testna lansiranja raketa zrak – zrak, čija bi proizvodnja mogla početi uskoro.
Ono što bi predstavljao iskorak je razvoj i proizvodnja sve naprednijih sistema za navođenje, sa sve većim udjelom domaćeg faktora. Radi se o unapređenju njihovih lasera i drugih senzora i tragača, antena protiv ometanja i općeg poboljšanja sposobnosti navođenja.
Prošla godina bila je i godina hipersoničnih projektila, na području u kojem globalnu bitku za prestiž vode SAD, Kina i Rusija. Tursko Naučno i tehnološko istraživačko vijeće Turske (TUBITAK) je u toj godini najavilo i nastavak razvoja elektromagnetnog oružja SAPAN, koje može ubrzati projektile do hipersoničnih brzina bez upotrebe hemijskih goriva.
TUBITAK također radi na supersoničnim projektilima i precizno navođenim projektilima kao što je SOK, klasa autonomnih teško uočljivih i preciznih navođenih projektila, u kojima je na manjem prostoru upakirano više eksplozivne snage.
Bespilotno plovilo sa raketama
Dok je predstavila drugi na svijetu helikopter bez posade, te počela testirati nedavno razvijene helikoptere Gokbey, Turska, tačnije Baykar Industries, najavio je koncept novog bespilotnog borbenog aviona sa sposobnostima lansiranja sa nosača aviona.
Na moru, Turska je razvila bespilotno plovilo SIDA, prvu platformu serije ULAQ, koja ima mogućnost nošenja projektila.
SIDA ima domet od 400 kilometara, maksimalnu brzinu od 65 km/h, šifriranu komunikaciju i mogućnosti dnevnog i noćnog vida. Dok se može upotrijebiti za obavještajne misije, ima i komandni i kontrolni sistem koji mu omogućava daljinski upravljano kretanje. Plovilo ima antitenkovske projektile dugog dometa koji proizvodi još jedna domaća kompanija, Roketsan.
Turska radi i na domaćem protubrodskom projektilu dometa 200 kilometara, kao i na prvoj nacionalnoj podmornici, čiji je prvi primjerak već predstavljen. Do 2027., tvrdi Erdogan, turska mornarica raspolagat će sa njih šest.
Podmornice klase Reis imaju dizajn s jednim trupom i jednim odjeljkom i pogonski sistem neovisan o zraku na provjerenoj gorivoj ćeliji Howaldswerke-Deutsche Werft (HDW). Duge su 68,35 metara, imaju vanjski promjer od 6,3 metra i kapacitet od 40 osoba.
Naoružane su teškim torpedima, protubrodskim projektilima i minama, a koristit će se za različite misije.
Turska je također ušla u mali krug zemalja sposobnih da proizvode ratne brodove. Četiri broda klase korveta su posljednjih godina isporučena Pakistanu.
„Mi smo jedna od deset zemalja koje su sposobne dizajnirati, graditi i održavati sopstvene ratne brodove“, rekao je pošle godine Erdogan, pri lansiranju razarača TCG Istanbul, novog dragulja turske mornarice.
Amfibijski brod kao nosač za letjelice
Turska će dobiti i amfibijski brod koji može biti konfiguriran i kao nosač za letjelice kojima za polijetanje ne treba mnogo prostora, ili koje uzlijeću vertikalno.
Turska cilja i na razvoj sopstvenog nosača aviona.
Najavljene su još tri fregate, a u pogon je ušao pomorski obavještajni brod TCG Ufuk, u potpunosti razvijen sa domaćim resursima i sposobnostima i bit će značajno pojačanje na Nacionalnu obavještajnu organizaciju na moru. Dugačak je 99,5 metara, širok 14,4, a može ploviti 45 dana bez prekida u teškim klimatskim i morskim uslovima. Ima platformu za helikopter do 10 tona. Predviđeno je da ovaj brod, koji je predstavljen 2019., učestvuje u misijama u Egejskom moru i u istočnom Mediteranu.
Još jedan projekt koji je Turska s ponosom najavila je lansiranje borbenog lovca TF, koji razvija Turkish Aerospace, dragulj u kruni industrije.
Lovac, koji će zamijeniti već ostarjele avione turskih zračnih snaga F-4 i F-16, trebao bi biti predstavljen javnosti 2023. godine, a očekuje se da će dvije godine kasnije biti operativan.
Svi sistemi projektila bit će od lokalnih proizvođača, najavili su iz kompanije, a radi se o raketama koje proizvode Roketsan i TUBITAK.
Predstavljanje aviona TF, ranije poznatog pod šifrom TF-X, dok nije prošao eksperimentalnu fazu, dobilo je na hitnosti nakon što je Turska izbačena iz američkog projekta aviona F-35.
I, za kraj, treba istaći da Turskoj Zemlja nije granica, već je to svemir. Ankara će već napravila svoj prvi satelit – Grizu-263, mini satelit studenata Fakulteta za inženjering u Zonguldaku, koji je u svemir lansiran raketom Falcon 9 američke kompanije SpaceX. Dizajniran je da radi u niskoj zemljinoj orbiti, na udaljenosti oko 525 kilometara od Zemlje, najmanje četiri godine i osam mjeseci.
Prošle godine, Erdogan je najavio desetogodišnji svemirski program koji uključuje slanje turskih astronauta u svemir, lansiranje prvog domaćeg satelita i odlazak na Mjesec do 2023.
Ukoliko se sve to uspije postići, 100. godišnjica bit će proslavljena u velikom stilu.
Izvor: Al Jazeera
