Broj ubijenih i ranjenih u Pojasu Gaze ne prestaje rasti od početka izraelske agresije, sve dok ljudi nisu navikli da slušaju o desetcima i stotinama ubijenih, a utjecaj vijesti o ubijanju, razaranju i bombardiranju postao leden poput operacione sale i kao rezultat navikavanja na dejstvo skalpela na pacijentovo tijelo.
No, stvar postaje neuobičajena kada ovi paćenici počinju urlati od bola, govoreći da nisu samo brojevi ili udarne vijesti prema kojima jure tv kanali i kada njihovi jecaji postanu bičevi koji raspiruju živa osjećanja i zdrav razum, žalivši za gubitkom cijelih porodica zatrpanih pod ruševinama svojih domova, ili uništenih naselja pretvorenih u gomilu otpada, ili gubitkom djece i unučadi u treptaju oka.
Ahmed je u svom bolu i otvorenim ranama simbol u kojem počivaju sve današnje tragedije.
‘Skinuo sam kamenje sa grudi mog unuka’
Njegove riječi opisuju veličinu tragedije koja je pogodila Pojas Gaze od njenog početka do kraja, a njegovo kretanje različitim njenim oblastima da bi sačuvao svoj i živote svoje djece i unučadi predstavlja stvarnu sliku svih onih koji žive na ovom geografskom prostoru.
Ahmed je iz oblasti Al-Daraj (centar grada Gaza) i radio je kao građevinski poduzetnik.
Posjedovao je kuću od 500 kvadratnih metara i u njoj pet stanova, u koju je – živeći zajedno s djecom i unučadima – pohranio toliko uloženog truda, prolivenog znoja i životnih uspomena, ali sve je to izgubio u izraelskom bombardiranju Pojasa Gaze.
Zbunjen je i razapet između “patnje tijela i patnje uma zbog svega što se dogodilo”.
Ahmed priča o užasu prvog udara koji je zadesio njegovu kuću.
“Čuo sam jaukanje malog djeteta pored sebe, a bio je mrkli mrak i nisam ništa mogao vidjeti. Odjednom je pao dio zida na mog unuka, koji je imao samo godinu i osam mjeseci. Skinuo sam pet gomila kamenja sa njegovih slabih grudi. Njegovo oko je zasjalo u mraku, iščupalo mi srce, te ga dodoh svojoj kćerki.”
Ovo je bio samo početak, jer je prva raketa udarila samo metar ili nešto više od Ahmeda, zbog čega je pao u krater nastao bombardiranjem.
Sve operacije urađene su bez anestezije’
Prije nego je iz njega izašao, bio je iznenađen drugim projektilom, koji je u trenutku sve pretvorio u ono što je, prema njegovom opisu, ličilo na “koftu” (vrsta ćevapa).
Ahmed je pokušao napustiti kuću, vidno oslabljen i izranjavan raketiranjem, ali kada je pokušao spasiti sebe i djecu, stigla je treća raketa, srušivši stepenice i ono što je od kuće bilo ostalo.
Vani nije mogao izaći, osim kroz daleki prozor, uz pomoć mladih ljudi napolju.
Vukao je gvožđem izraelskih projektila iskasapljeno tijelo preko ruševina njegove kuće.
Ahmed se budi i postaje svjestan užasa koji je proživio, ali ne može da diše, kao da će ga duša napustiti.
Bori se, polažući posljednje nade da će preživjeti.
Brzo je prevezen autom hitne pomoći u bolnicu Khan Yunis, gdje mu doktori u plućima otkrivaju velike količine zgrušane krvi, što je zahtijevalo hitnu operaciju kako bi mu spasili život.
Ali, umjesto jedne, Ahmed je imao četiri operacije kako da bi mogao disati i makar malo se povratiti.
Ahmedu su sve operacije urađene bez anestezije, koja je postala luksuz u bolnicama Pojasa Gaze.
Nova, duboka rana, koja nikada neće zarasti
Anestetici nisu jedini koji nedostaju u Pojasu – nema hljeba, nema vode za piće, nema struje, goriva, a povrh svega – nema sigurnog mjesta.
Ahmed se počinje pomalo oporavljati te se raspituje preko poznanika za članove porodice.
Tu se otvara nova, duboka rana, koja nikada neće zarasti, niti će njegova duša zbog nje prestati krvariti ma kako rane na njegovom tijelu zacijelile.
Izgubio je 11 članova porodice odjednom, uključujući djecu i unuke, nakon što su ih bombardirala tri izraelska projektila.
Ahmedova porodica je nasilno raseljena na početku agresije sa sjevera Pojasa Gaze u Khan Yunis, pa u Rafah, na jugu enklave.
Ovo je bilo posljednje okupljanje članova porodice i njegov posljednji susret s preživjelim među njima.
Od granatiranja kuće u kojoj je bila okupljena porodica Ahmed nije stao.
Napustio je pojas Gaze.
Otišao je u bolnicu u Al-Arishu u Egiptu, gdje je podvrgnut nekoliko operacija, a potom je prebačen u glavni grad Katara, Dohu, na tretman s mnogim pacijentima iz Pojasa Gaze koje je Katar primio kako bi nastavili liječenje.
Vrele suze zbog svega što ga je snašlo
U bolnici u Dohi, u kojoj se liječi, Ahmedova duša, duh i osjećanja pate, suze potiskuje, a pred kamerom Al Jazeere nastoji biti pribran.
Nije uspio, prolio je vrele suze zbog svega što ga je snašlo, zbog osjećaja otuđenosti, gubitka i boli koji se sručiše na njegovu porodicu.
O onima od njih koje je iza sebe tamo žive ostavio ništa ne zna, osim što redovno prati vijesti iz Gaze kroz informativne biltene.
Ahmed je prenio svoje iskustvo provedenih dana u bolnici Khan Yunis, toj velikoj bolnici koja se pretvorila u sklonište za više od 70.000 ljudi unutra i više od 50.000 u šatorima oko nje, koji su mislili da su bolnice sigurne od izraelskog bombardiranja, ali okupacionoj vojsci u ratu u Gazi ništa nije sveto.
