Ebu Umar el-Harbi je došao iz Medine el-Munevvere u Bosnu, zemlju džihada, ostavljajući iza sebe luksuzan život. Nakon što je stigao na liniju fronta, nikad se više nije vratio u grad. Proveo je skoro dvije godine na liniji fronta i nikad nije poželio da se vrati u grad u kome su bile dunjalučke blagodati, prodavnice i restorani. Sve svoje vrijeme proveo je ili u kampu ili u planinskim bunkerima.
El-Harbi je uvijek nasmijavao braću i uveseljavao ih. Gdje god bi išao, uvijek je stvarao prijatnu atmosferu zbog čega je bio veoma omiljen i popularan među braćom. Na prvi pogled izgledao je kao šaljivdžija, ali je u borbama bio poput lava. Iako je imao dobar smisao za humor, bio je veoma osjećajan prema muslimanima. Kada se dogodio masakar u Srebrenici 1995. godine to ga je puno boljelo i bio je jako uzrujan, više nego ostala braća.
U operaciji “El-Kerama”, Harbi je postavljen na mjesto komandanta specijalne jedinice koja je brojala šest mudžahida. Njihov zadatak je bio da osvoje tri srpska bunkera na najopasnijem mjestu na bojištu. Oko prvog srpskog bunkera, koji se nalazio na kraju otvorenog minskog polja, nije se nalazilo nikavo drveće niti žbunje. Postojao je samo jedan način da se priđe bunkeru, a to je da se krene pravo na njega, za razliku od drugih bunkera koji su bili zaštićeni drvećem i zemljanim nasipima.
Plan napada je bio da jedan mudžahid gađa bunker sa RPG raketom da bi nakon toga ostali napali. Kad su mudžahidi zauzeli svoje položaje, par minuta prije nego su planirali krenuti u napad, Srbi su otvorili vatru kao da su znali da se mudžahidi spremaju za napad. Svi u jedinici su bili zbunjeni i u panici su razmišljali šta da rade. El-Harbi je počeo da brzo trči preko otvorenog minskog polja prema srpskom bunkeru izlažući se direktnoj paljbi. Ostala braća su se dvoumila dovikujući mu: “Ima li mina?“
“Allahu Ekber!” – odgovorio im je nastavljajući da trči.
Vidjevši svog komandanta kako trči, i ostala braća su počela da trče prema bunkeru. El-Harbi se približio otvoru bunkera u kome su se nalazila dva Srbina i kad je bio na udaljenosti od samo dva metara, pucao je u njih, a i oni u njega. U momentu kad je ubio jednog Srbina, drugi je pogodio El-Harbija u čelo. El-Harbi je pao kao šehid.
Jedan od braće je idućeg dana vidio El-Harbija u snu. Lice mu je bilo izrazito bijelo i svijetlo. Brat ga je pitao:
“Šta ti se dogodilo?”
El-Harbi mu odgovori: “Noć prije napada, bili smo u bunkeru na planini i ja sam zaspao. U snu sam doživio poluciju zbog čega sam postao džunub1. Kada sam se probudio, shvatio sam da nema uslova da se okupam u bunkeru na planini, pa sam otišao u akciju u takvom stanju.“
Znao je da je u ovakvim situacijama dovoljno uzeti tejemum2, klanjati i otići, jer je džihad preči od toga da se vrati sa planine (iz bitke) da bi se okupao. Osim toga, bio je vođa (emir) jedinice i za njega je odlaganje akcije radi kupanja bilo nepojmljivo.
El-Harbi nastavlja:
“Kada sam bio kod srpskog bunkera, pucajući na njih, osjetio sam da mi je nešto dodirnulo čelo i odmah zatim osjetio sam kako me dva bića uzimaju ispod ruku i podižu veoma brzo gore, prema nebu. Tamo su me meleci3 okupali.”
Ovaj događaj je sličan događaju iz vremena Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, kada je njegov ashab (drug) Hanzala, Allah bio zadovoljan njime, preselio kao šehid prvog dana poslije prve bračne noći, kada je ujutro otišao u bitku nemajući vremena da se okupa. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je rekao da je vidio meleke kako kupaju Hanzalu.
Izvor: Azzam Publications
Prevod: www.putvjernika.com
Fusnote:
1. džunub – stanje nakon polucije; musliman u ovakvom stanju ne može klanjati namaz, dodirivati Kur'an i sl. Otklanja se kupanjem (gusulom) ili, ako nema vode, tejemmumom (simbolično potiranje lica i ruku do iza lakata zemljanom prašinom)
2. tejemmum – simbolično potiranje lica i ruku do iza lakata zemljanom prašinom, zamjena je za abdest (obredno pranje prije molitve) ili gusul (obavezno kupanje) ukoliko nema vode.
3. meleki (meleci) – anđeli
