Esselamu alejkum ve rahmetullah, moja braćo i pratioci serijala „Podrška šerijatu“. Hajdemo da uredimo naše misli.
U četvrtoj epizodi, pod naslovom: „O kakvom mi postepenom sprovođenju govorimo?“, koja je vrlo važna i preporučujem da je ponovo pogledate (ovdje), spomenuo sam da se sve ono što zagovornici postepenog sprovođenja šerijata navode kao dokaz, svodi na dva slučaja:
1. Ili se zapravo radi o redoslijedu u određivanju prioriteta u predstavljanju i pojašnjavanju šerijata ljudima, a ne o postepenom sprovođenju — i to sam već objasnio u prethodne dvije epizode.
2. Ili je riječ o obustavljanju primjene određenog šerijatskog propisa radeći po samom šerijatu, jer nisu ispunjeni šerijatski uvjeti za njegovu primjenu, pa se, shodno tome, mora primijeniti drugi šerijatski propis.
Oko ovoga ćemo, inšallah, početi našu današnju diskusiju.
Braćo moja, najčešći prigovor koji sam do sada dobio na ovu seriju jeste tvrdnja da je Omer, radijallahu anhu, obustavio kaznu za krađu u godini gladi.
Kako to neka braća shvataju? Oni misle da je Omer, kada je vidio da su ljudi pogođeni siromaštvom i glađu pa su (neki od njih) ukrali da bi spasili svoje živote, prepustio donošenje odluke svom razumu i stavio po strani dio šerijata, zato što je video da okolnosti ne dozvoljavaju sprovođenje tog dijela propisa.
Naravno, to je velika greška u razumijevanju.
Najprije želim da napomenem da predaja o tome da je Omer obustavio kaznu za krađu u godini gladi nije uopće vjerodostojna. Bilježi je Ibn Ebi Šejbe u svom “Musannefu”, ali u lancu prenosilaca postoje dvojica nepoznatih, kako je pojasnio šejh Albani u djelu “Irva’ul-galil”.
Kako god bilo, to nimalo ne utiče na ovu našu meselu, jer čak i da se to zaista desilo — da su ljudi zaista krali u godini gladi iz nužde — Omer sigurno ne bi izvršio kaznu za krađu nad njima. Zašto? Zato što ga šerijat sam obavezuje da u takvoj situaciji ne sprovodi kaznu za krađu.
Dakle, moraju biti ispunjeni određeni uvjeti, na koje su ukazali vjerodostojni šerijatski tekstovi, da bi se kazna za krađu mogla sprovesti. Ti uvjeti su:
1. Da je krađa učinjena tajno, skrivenim načinom.
2. Da je ukradena stvar imetak koji je šerijatski dozvoljeno posjedovati, a ne nešto što je samo po sebi haram.
3. Da vrijednost ukradenog dosegne šerijatski propisan iznos (nisab).
4. Da lopov ukrade stvar iz mjesta koje se uobičajeno koristi za njeno čuvanje (npr. kuća, sef, skladište).
5. Da se krađa dokaže svjedočenjem dvojice pravednih svjedoka ili priznanjem lopova, i to dva puta.
6. Da vlasnik ukradene stvari zatraži svoj imetak natrag.
7. Da lopov nema nikakav udio u vlasništvu ukradenog imetka.
Ako ovi uvjeti nisu ispunjeni, kadija po šerijatu nema pravo da naredi odsijecanje ruke lopovu.
Dakle, rekli smo da je jedan od uvjeta da vrijednost ukradenog dosegne nisab, a to je četvrtina zlatnog dinara.
Zlatni dinar teži četiri grama i četvrt (4,25 g) zlata, pa je četvrtina dinara otprilike jedan gram zlata — što danas vrijedi više od 300 egipatskih funti, odnosno više od 50 američkih dolara (u vrijeme snimanja serije, dok je danas cijena preko 100 američkih dolara za gram zlata, op.M).
Onaj koji krade da bi pojeo nešto — sigurno neće morati ukrasti novac ili hranu čija je vrijednost tolikog iznosa. Šerijat ne naređuje odsijecanje ruke za krađu parčeta hljeba, pileta ili hrane kojom će utoliti svoju glad.
Ali, hajde da pretpostavimo da je u godini gladi cijena hrane vrlo porasla, pa je siromah u nuždi ukrao nešto što je dostiglo nisab, ili je ukrao hranu ili novac za hranu u vrijednosti jednog grama zlata.
U tom slučaju, šerijat zabranjuje sprovođenje kazne nad tim kradljivcem, jer je jedan od uvjeta da kradljivac nema nikakav udio u vlasništvu ukradenog imetka.
A pošto je on bio prisiljen krađom spasiti svoj život od gladi, ta prisila predstavlja šubhu (sumnjivu stvar) koja sprečava sprovođenje kazne, po samom šerijatu.
Dakle, on je ukrao iz nužde, jer je bio gladan i siromašan, i nije imao čime utoliti svoju glad.
Zato, braćo moja, stvar je sasvim jasna: sami šerijat je bio taj koji je spriječio Omera, radijallahu anhu, da sprovede kaznu nad siromahom koji je ukrao iz nužde. Omer nije imao izbora osim da se potčini šerijatu pa da ne odsječe ruku u ovakvoj situaciji. To je presuda unutar samog šerijata, a ne da je Omer ukinuo šerijat te postupio po svom mišljenju. U osnovi kazna uopće nije ni bila obavezna da bi je Omer „odbacio“ ili „ukinuo“.
Dakle, Omer, radijallahu anhu, nije rekao: „Ove godine ćemo donijeti neki zakon ili sprovesti ljudski zakon izvan šerijata, jer okolnosti ne dopuštaju primjenu šerijata!“
Naprotiv — on je sproveo šerijat i ništa osim šerijata.
Uzvišeni Allah nije propisao kaznu za krađu za onoga koji krade da bi spasio svoj život od propasti ili velike gladi. Poznato je da nužda dozvoljava čovjeku ono što je inače zabranjeno, pa tako onaj ko nema šta da jede ima pravo pojesti lešinu, krv ili svinjsko meso. A ako mu imućan odbije dati ono što mu je potrebno da preživi, tada tom gladnom siromahu je dozvoljeno da ukrade onoliko koliko mu je potrebno da bi preživio.
Drugim riječima, da je Omer primijenio kaznu u ovakvoj situaciji, bio bi grešan. Obrati pažnju: da je Omer u godini gladi sproveo kaznu (za krađu) na siromaha koji je ukrao iz nužde, on bi počinio grijeh, jer bi tada, doista, postupio suprotno šerijatu.
Pretpostavimo sada: ako musliman ubije drugog muslimana nenamjerno, kakav je njegov propis po šerijatu? On je dužan da iskupi svoj grijeh (kefaretom) i da njegova rodbina (ar. ’akila) plati odštetu (ar. diju) porodici ubijenog. Da li se on ubija? — Naravno da ne, jer je ubistvo bilo nenamjerno. Pa ako bi vladar došao i ubio tog čovjeka (tj. ubicu), misleći da time sprovodi šerijat, da li bi bio u pravu? Naravno da ne! On bi za to bio grešan, jer je počinio zločin ubistva za koje šerijat kažnjava.
Pa da li ćemo reći: „Vladar je dužan da obustavi šerijatsku kaznu za ubistvo?!” Naravno da ne! On u tom slučaju ne obustavlja šerijatski propis, već kažemo da se u ovom slučaju nije ispunio uvjet koji je neophodan da bi se odmazda (ar. kisas) primijenila, a to je namjerno i ciljano ubistvo. Dakle, taj ubica ima drugi propis u samom šerijatu: njegov propis je kefaret i dija (krvna odšteta).
Isto je i u našem slučaju: Siromah koji krade iz nužde — njegov propis u šerijatu nije odsijecanje ruke. Naprotiv, šerijat sam zabranjuje sprovođenje kazne nad njim.
Dakle, braćo moja, kao što vidite, ovo je čisto fikhsko pitanje, u kojem nema nikakvog zamjenjivanja šerijata razumom.
Sada se postavlja pitanje:
Između nas i Omera, radijallahu anhu, prošlo je više od četrnaest stoljeća.
Da li je ijedan učenjak iz redova imama ummeta tokom svih tih stoljeća – da li je ijedan učenjak iz redova naših dobrih selefa rekao da ovaj događaj s Omerom predstavlja dokaz za postepeno sprovođenje šerijata? Da li je ijedan učenjak ikada ovako razumio (ovaj propis) – na način kako ga danas čujemo? Da li je ijedan učenjak od naših dobrih selefa rekao da je Omer obustavio primjenu dijela šerijata? Da li je to rekao Ebu Hanife, ili Malik, ili Šafija, ili Ahmed, ili Ibn Tejmijje, ili Gazali, ili Ibnul-Kajjim? Da li je ijedan učenjak od učenjaka ovog ummeta ikada rekao tako nešto? Naprotiv, pogledajte, braćo, kako učenjaci ummeta predstavljaju ovu temu.
Ibnul-Kajjim, rahimehullah, kaže u svom djelu “I’lāmul-muvakki’īn”:
„Uistinu kada nastupi godina gladi i žestine, većina ljudi budu pogođeni potrebom i nuždom, pa se tada gotovo nijedan lopov ne može sačuvati od darure koja ga navodi da uzme ono čime će utoliti svoju glad. Obaveza je vlasnika imetka da to dadne onome kome je potrebno, bilo uz nadoknadu, bilo besplatno — oko čega postoji razilaženje — ali ispravno mišljenje je da je dužan dati to besplatno, jer je dužnost dijeliti, pomagati i spašavati živote kada to može, te davati prednost drugima u vremenu njihove potrebe.“
Znači, u ovakvoj situaciji — u godini gladi i siromaštva — imućan je obavezan da daje od svog imetka siromahu, čak i dobrovoljno. To je pravo siromaha u imetku imućnih.
Zatim Ibnul-Kajjim kaže:
„A to je snažna sumnja (ar. šubha) koja sprječava odsijecanje šake čovjeku koji je u potrebi, pogotovo jer mu je dozvoljeno da se suprotstavi vlasniku imetka kako bi uzeo ono čime će spasiti svoj život.“
Drugim riječima, u godini gladi, siromah u nuždi ima pravo da na silu uzme od imućnog onoliko koliko mu je potrebno da preživi.
Zatim Ibnul-Kajjim dodaje:
„U godini gladi množe se siromasi i prinuđeni, i teško je razlikovati onoga kome je zaista potrebno od onoga ko krade bez potrebe. Tako dolazi do nejasnoće između onih koji zaslužuju kaznu i onih koji ne zaslužuju, pa se kazna ne sprovodi.“
Dakle, ako bi čak i pretpostavili da je Omer, radijallahu anhu, te godine obustavio kaznu za krađu općenito, razlog bi bio taj što nije mogao razlikovati one koji su krali iz nužde od onih koji su krali bez potrebe.
Zatim Ibnul-Kajjim kaže: „Da, ako bi se ispostavilo da lopov nije bio u potrebi, već da je bio neovisan od krađe, onda bi mu se odsjekla ruka.“
Obratite pažnju na ovo!
Dakle, i ako bi pretpostavili da je Omer, radijallahu anhu, zaista obustavio primjenu kazne za krađu te godine, to nije bilo opće ukidanje propisa – nije to bio opći sudski zakon za sve lopove. Već, ako bi se utvrdilo da je određena osoba ukrala, a da nije bila u potrebi za tom krađom, i ako bi se kod nje ispunili svi ostali šerijatski uvjeti koje smo ranije spomenuli, tada bi se nad tom osobom primijenila kazna u toj konkretnoj situaciji.
Braćo moja, doista je Uzvišeni Allah Svoj šerijat učinio lahkim i umjerenim, koji uzima u obzir stanja ljudi, kao i stanje nužde, prisile, i neznanja kojim čovjek može biti opravdan. Stoga, blagost prema čovjeku ogleda se upravo u primjeni šerijata onakvog kakav on jeste.
Prema tome, onaj ko želi zanemariti šerijat iz sažaljenja prema ljudima zbog njegove „strogoće“, nalazi se u jednoj od dvije zablude:
1. ili ne poznaje propise šerijata i njegovo uzimanje u obzir nužde, prisile i opravdanog neznanja — a to znači loše mišljenje o šerijatu;
2. ili misli da je on sam milostiviji prema Allahovim robovima od njihovog Gospodara — a ovo je, također, loše mišljenje o šerijatu. Allahov šerijat je daleko milostiviji prema ljudima nego što bi iko od njih mogao biti.
Postoje, međutim, sredine do kojih šerijatski propisi nisu doprli. Vidjeli smo, na primjer, da u nekim područjima Gornjeg Egipta (Sa‘īd) ima ljudi koji ne znaju ni Fatihu proučiti, niti znaju ime Poslanika, sallallāhu alejhi ve sellem, kao rezultat planskog otupljivanja koje je ogavni režim sistematski sprovodio desetljećima.
Sada, kada bi se uspostavila islamska vlast i došla u te krajeve, pa zatekla ljude kako piju alkohol, koriste hašiš i bave se kamatom, a oni ne znaju da je to haram — da li bi islamska vlast nad njima sprovela kaznu za alkohol i kažnjavala ih za hašiš i kamatu? Naravno da ne bi. Ne bi ih ni kaznila, ni ukorila, ni primijenila kaznu za alkohol, zašto? Zato što ti ljudi ne znaju za zabranjenost tih stvari, i zbog tog neznanja moguće da je većina njih opravdana, jer su odrasli u neznalačkim, siromašnim i udaljenim područjima, daleko od znanja, i to zbog zločinačkog režima koji je njima vladao i tako ih držao dugi vremenski period.
A jedan od uvjeta za kažnjavanje zbog harama jeste da počinitelj zna da je to što čini zabranjeno. Zato je tada dužnost islamske vlasti da pouči ljude u tim krajevima o zabranjenosti tih grijeha i poroka. Pa ako nakon toga neko ponovo pije alkohol, onda će se bičevati, jer su svi uvjeti za šerijatsku kaznu tada ispunjeni.
Dakle, pretpostavimo da se sada pojavi režim koji bi odsjekao ruku siromahu koji je ukrao iz nužde, ili izbičevao čovjeka koji je pio alkohol, a bio opravdan neznanjem, tada bismo mi bili prvi koji bi mu se suprotstavili — i napisali bismo, također, protiv njega novi serijal pod naslovom “Podrška šerijatu“!
Jer, primijeniti propis čiji se uvjeti nisu ispunili, a ostaviti propis koji se zaista odnosi na tu situaciju, to je, također, zanemarivanje šerijata. Neuzimanje u obzir nužde, prisile ili neznanja predstavlja suprotstavljanje šerijatu. Bičevanje onoga ko nije zaslužio, kao i provođenje kazne nad onim koji je nije zaslužio shodno šerijatu, jeste zanemarivanje šerijata, a ne njegova primjena.
Zato mi nikada ne bismo podržali vlast ili sistem koji bi radio takve stvari.
Sažetak epizode:
Omer, radijallahu anhu, nije primijenio kaznu za krađu u godini gladi — u skladu sa samim šerijatom — jer šerijatski uvjeti za kaznu nisu bili ispunjeni. On nije obustavio nijedan dio šerijata, niti je umjesto po Allahovom zakonu sudio po svom mišljenju.
Vesselamu alejkum ve rahmetullah.
Autor: dr. Ijad el-Kunejbi, hafizahullah
Izvor: Iz serijala „Nusraten liš-šeriah“, 24 – 29. str.
Ostali dijelovi serijala ovdje
