Nedavno sam na svom YouTube kanalu dijelio razne video-zapise o tome koliko diplomatski odnos sa Sjedinjenim Američkim Državama može biti opasan, posebno kada je riječ o Siriji. Iako o ovim temama govorim u video-formatu, svjedočiti nekim stvarima na terenu ima mnogo jači efekat. Iz moje perspektive, model odnosa koji nova sirijska administracija razvija sa SAD-om svakim danom poprima sve zabrinjavajuće dimenzije.
Čak i zaljevske zemlje bogate naftom, u odnosima koje uspostavljaju, na kraju se pokoravaju američkoj hegemoniji — pa koliko mislite da je jaka pregovaračka pozicija ratom razorene Sirije za diplomatskim stolom?
Trenutno su politička ulaganja SAD-a i njegovih zapadnih saveznika u Siriji sasvim jasna. Prije svega kroz izjave američkog ambasadora u Ankari i specijalnog izaslanika za Siriju, Toma Barracka, SAD jasno pokazuje svoj stav: žele „dati šansu sirijskom rukovodstvu“.
SAD ovo javno promoviše kako bi izgradio snažne odnose s novom sirijskom vladom — ali naravno, to ne čini zato što voli sirijsko rukovodstvo, već kako bi zaštitio američke i izraelske interese u regiji.
Jedina neobična stvar ovdje — suprotno uobičajenom toku globalnog sistema — jeste koliko brzo su SAD i njihovi zapadni saveznici prigrlili novo sirijsko rukovodstvo.
Ova situacija može se sagledati iz više uglova. Neki tvrde da je takav odnos „nužan“. Iz ugla onih koji imaju izraženiju vjersku osjetljivost, on je izuzetno opasan. Nema potrebe posebno objašnjavati koliko takav odnos može biti opasan — svako ko ovo čita vjerovatno poznaje SAD barem na osnovnom nivou.
Međutim, postoji i druga grupa — manjina — čiji se pristup ranije nije ni viđao ni čuo. Taj pristup nije samo retorički, već ide dalje od riječi. Radi se o otvorenom podržavanju svakog poteza koji sirijska vlast napravi zajedno sa SAD-om, bez obzira na to da li je to dobro ili loše, samo da se ne bi ugrozili američki interesi u Siriji.
Zamislite samo, oni čak pokušavaju umanjiti i prikazati kao odvratan nedavni napad u blizini Palmire u kojem su ubijena tri američka pripadnika – dva vojnika i jedan civilni prevodilac. To čine uprkos tome što znaju da su SAD u ratu s islamskim svijetom i da efektivno podržavaju izraelski genocid u Gazi posljednje dvije godine.
Da su poginuli vojnici iz neke druge zemlje, možda one koja je manje uključena u rat protiv islama i muslimana, možda bih razmotrio opravdanje stava ove grupe. U najmanju ruku, mogao bih reći: “Oni razvijaju ovu naraciju kako bi zaštitili interese sirijske vlade i osudili smrt vojnika iz te zemlje.” Međutim, želim ponoviti da govorimo o američkim vojnicima, a ne o vojnicima iz druge zemlje.
Ubijeni vojnici bili su vojnici Sjedinjenih Američkih Država, zemlje koja je na čelu modernog križarskog rata protiv islama i muslimana, noseći ogromni križ. Drugim riječima, bili su vojnici zemlje koja je nesumnjivo najveći neprijatelj islama i muslimana. Nadalje, bili su vojnici zemlje koja je ujedno i najveći podržavalac Izraela, još jednog od najvećih neprijatelja čovječanstva.
Vjerujem da se nijedan musliman nikada ne bi trebao naći u takvoj poziciji u vezi sa smrću američkih vojnika, bez obzira na posljedice ili bilo kakav lični interes. Misliti da će ubistvo američkih vojnika od strane nekoga naštetiti muslimanskim interesima, po mom mišljenju, znači svjesno ili nesvjesno postati saučesnik u američkim planovima u toj regiji.
A onda, naravno, tu je i ISIS, kojeg globalni sistem, predvođen SAD-om, iz dana u dan pretvara u sve “korisnijeg neprijatelja”. Ono što ovdje mislim nije da govorim o teorijama zavjere poput “SAD su stvorile ISIS”. ISIS je postao vrlo koristan kroz vlastite akcije i način na koji su mediji pod kontrolom SAD-a vješto plasirali te akcije u svoju korist. Drugim riječima, danas SAD mogu svakoga ko se protivi njihovim interesima označiti kao člana ISIS-a i provoditi operacije u skladu s tim, oblikujući regije na osnovu toga. Jedan od najvećih razloga za to je opći modus operandi ISIS-a.
Ovo nije jedinstveno za SAD. Kao što sam rekao, svaka zemlja koja je dio globalnog sistema kojim upravljaju SAD koristi ovu taktiku. Drugim riječima, svaka država može provoditi operacije protiv muslimana koje doživljava kao prijetnju, nazivajući ih “ISIS-om”, hapseći ih i zatvarajući.
Nastavljajući sa specifičnim slučajem Sirije, bitno je napomenuti koga SAD etiketiraju, i nastavit će etiketirati, kao “člana ISIS-a”. U prvim satima nakon napada usmjerenog na američke vojnike u blizini Palmire, SAD su tvrdile da je ISIS izvršio napad, što je odmah izazvalo ogromnu pometnju. Čak i prije nego što su se tijela ohladila, tvrdnja SAD-a o umiješanosti ISIS-a i korištenje medijske moći za širenje ovoga svijetu signalizirali su da globalni hegemon ima drugačije planove za regiju.
Posebno u regiji poput Sirije, gdje postoji velika koncentracija i domaćih i stranih džihadističkih boraca, potencijalna prednost koju bi ovo moglo dati SAD-u i obim opasnosti od toga je realnost koju svaka razumna osoba može vidjeti. Ko može garantovati da SAD, koje danas brzo okrivljuju ISIS za napad za koji organizacija nije preuzela odgovornost, u budućnosti neće označavati borce koji nisu povezani s ISIS-om kao “članove ISIS-a”, provoditi operacije protiv njih i zatvarati ih umjesto da ih ubijaju?
Ova situacija nije samo o džihadističkim borcima. SAD će kontinuirano koristiti kartu ISIS-a dok pokušavaju implementirati svoje strategije u Siriji u budućnosti, koristeći ISIS kao izgovor za nametanje svojih strategija sirijskoj vladi.
Ukratko, dok raspravljamo o tome koliko opasno može biti razvijati odnose sa SAD-om, nažalost smo došli do perioda u kojem određeni dio društva, koji vjeruje da je “prevario SAD za diplomatskim stolom” zbog događaja u Siriji, osuđuje ubistvo američkih vojnika, a oni koji su izvršili ubistva bivaju proglašeni “ekstremistima” ili “članovima ISIS-a”.
Naša molitva Bogu je da On zaštiti i podrži blagoslovljeni narod Damaska.
Neka Bog zaštiti zemlju Damask, vrata ka oslobođenju džamije Al-Aksa, od svakog zla koje nanose Sjedinjene Američke Države.
Autor: Halid Abdurrahman
Izvor: MepaNews
Izjave u ovoj recenziji su autorova vlastita mišljenja i ne moraju odražavati uredničku politiku Puta vjernika.
