Šta Iran želi u sjevernoj Siriji?

Popularno na sajtu

Početkom septembra, Trumpova administracija je konačno najavila ono što su različiti zvaničnici sugerisali tokom proteklih mjeseci: da će američki vojnici ostati „neodređeno vrijeme“ u Siriji. Američki predsjednik Donald Trump promijenio je politiku, a ranije je izjavio da želi povući američke vojnike iz ove države.

Samo dvije sedmice ranije, tokom posjete Izraelu, Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton zahtijevao je da Iran povuče svoje snage iz Sirije. Teheran je odgovorio šaljući iranskog ministra odbrane Amira Hatamija u Damask gdje je on potpisao sporazum o vojnoj saradnji koji je osigurao kontinuiranu odbrambenu ulogu u Siriji i što je jasno dalo do znanja da ne namjeravaju ići uskoro.

Suočavajući se sa velikim pritiskom SAD-a i Izraela, Iran ne samo da se odbija povući, već zapravo namjerava učvrstiti svoju poziciju na Bliskom istoku. Iranski krajnji cilj u Siriji je da se suprotstavi SAD-u, suzbije američki utjecaj i učini njegovo vojno prisustvo tamo skupljim. Da bi to postigao, fokusira svoja nastojanja na sjevernu Siriju, gdje pokušava uspostaviti nove realnosti na terenu uz pomoć Rusije i Turske.

Veliki zazov

To pokušavaju uraditi okruživši predio istočno od rijeke Eufrat trenutno pod kontrolom Sirijskih demokratskih snaga (SDF) koje podržava SAD i prikazujući američke snage tamo kao destabilizirajući faktor što frustrira nastojanja da se mirno razriješi sirijski sukob. Iran želi predstaviti situaciju kao američku „okupaciju“ koja sprečava predio istočno od Eufrata da se pridruži ostatku „oslobođenih“ sirijskih teritorija. Teheran se nada da će promocija takvog narativa doprinijeti tome da međunarodna zajednica percipira SAD kao okupatora u Siriji i da će povećati pritisak na Washington da se povuče.

Ali postoji jedan veliki izazov za ispunjenje ovog plana: pokrajina Idlib, posljednje uporište sirijske oružane opozicije. Zato Iran sarađuje sa sirijskom vladom da preuzme kontrolu nad pokrajinom, bilo kroz diplomatske ili vojne načine, što bi ostavilo teritorije koje drži SDF kao posljednju „barijeru“ za mir.

Ovu strategiju je Iran promovirao na samitu sa Rusijom i Turskom u Teheranu 7. septembra. Iranska vlada se nadala konsenzusu sa Rusijom i Turskom da napadnu naoružanu opoziciju i prisile je da prihvati sporazum o pomirenju, sličan onima zaključenim u predgrađu Damaska Istočnoj Ghouti i u južnim pokrajinama Deraai i Quneitri.

Kada se to postigne naredni cilj bi bio područje koje kontroliše SDF, gdje se interesi Rusije, Turske i Irana zgodno podudaraju.

Ankara vidi SDF, većinsku kurdsku snagu, kao granu Kurdistanske radničke stranke (PKK), koju smatra terorističkom organizacijom i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je više puta ponovio da je jedan od njegovih važnijih prioriteta osigurati tursko-sirijsku granicu protiv „terorista“.

Finalni korak

Iako se ove tri države nisu uspjele dogovoriti o planu za Idlib na teheranskom samitu, komentari turskog predsjednika da Tursku „iznimno nervira“ to što SAD nastavlja podržavati terorističke organizacije s dobrodošlicom su dočekani od Teherana. Iranski predsjednik Hassan Rouhani rekao je da bi finalni korak da se riješi sirijska kriza bio „u istočnom Eufratu [gdje] uglavnom američke ilegalne intervencije uzrokuju probleme…jedan od naših zahtjeva je da američke snage smjesta izađu iz Sirije“.

Deset dana kasnije, Rusija i Turska su postigle dogovor u Sočiju da uspostave demilitariziranu zonu u Idlibu i rade na eliminaciji „terorističkih“ grupa u tom kraju. Iako na prvi pogled ovaj sporazum ide protiv iranskih interesa, Teheran mu je izrazio podršku. Teheran ga vjerovatno vidi kao privremeni sporazum koji će pomoći da se riješe postojeće razlike sa Turskom u vezi trajnog rješenja za Idlib.

Sporazum u Sočiju i najavljena demilitarizirana zona samo će privremeno odložiti ofanzivu na Idlib. Iran će vjerovatno podići svoja nastojanja da nađe rješenje, bilo diplomatsko ili vojno, u narednim sedmicama i mjesecima.

Iako postoji niz velikih razmimoilaženja između Irana, Rusije i Turske, u konačnici je važno da se svi protive trenutnim američkim politikama u Siriji. Sve tri države su propatile zbog američkih sankcija i sve imaju ozbiljne probleme povjerenja u Trumpovu administraciju. Naglašavajući ovo zajedničko stanovište, vrhovni iranski lider ajatolah Ali Khamenei rekao je ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu početkom septembra da „se SAD može suzbiti“ i da Iran i Rusija trebaju nastaviti blisku saradnju prema ovom cilju.

Strateška dubina

Uprkos nedavnim izvještajima o tenzijama u iransko-ruskim odnosima, Iran nije zabrinut zbog ruskog stava prema ruskom prisustvu u Siriji jer dijele zajedničke geopolitičke brige o SAD-u. Isto tako, Moskva se okoristila partnerstvom s Iranom, povećavši svoju stratešku dubinu i kredibilitet na Bliskom istoku.

Osim diplomatskih nastojanja u međunarodnoj areni i kroz proces u Astani, Teheran ima niz opcija na terenu da poveća pritisak na SAD u sjeveroistočnoj Siriji. Zajedno sa saveznicima, može iskoristiti razlike među kurdskim grupama u Siriji da zaglavi američke vojnike u kompleksnoj sigurnosnoj situaciji sličnoj onoj u Iraku nakon 2003.; mogu podstaknuti antiamerički sentiment među arapskom populacijom u tim teritorijama; i mogu gurnuti radikalne elemente iz Idliba u područja pod kontrolom SDF-a, gdje će se američke snage morati s njima suočiti.

Koju god strategiju Iran odabere, SAD će vjerovatno uskoro osjetiti pritisak na terenu. To bi na kraju moglo odvratiti SAD od planova o otvaranju dodatnih frontova protiv Irana na Bliskom istoku.

Izvor: Al Jazeera

Nove objave

Islamske teme

Islamske teme

Nema poruka za prikaz