Vjerovanje se dijeli na dva dijela: strpljivost i zahvalnost. Više učenjaka iz prvih generacija kaže: “Strpljivost je pola imana.”
Abdullah ibn Mesud, Allah bio njime zadovoljan, veli: “Iman ima dvije polovine: jedna je sabur, a druga zahvalnost.”
Iz tog razloga ova dva pojma Uzvišeni spominje u jednom ajetu:
“To su, uistinu, dokazi za svakog onog ko je strpljiv i zahvalan.” (Ibrahim, 5)
Ovo je navedeno u surama: Ibrahim, Ha-Mim-Ajn-Sin-Kaf[1], Sebe’ i Lukman.
Nekoliko je aspekata s kojih se može razmatrati ova podjela:
1Iman je pojam koji obuhvata riječi, djela i namjere. Sve je ovo vezano za izvršavanje ili ostavljanje. Izvršavanje je aktivna pokornost Allahu i to je suština zahvalnosti. Ostavljanje je sustezanje od grijeha. Cijela se vjera sastoji od ova dva dijela, a to su: izvršavanje naređenog i ostavljanje zabranjenog;
2 Iman počiva na dva stupa, a to su: duboko uvjerenje i sabur. Ova dva stupa spomenuta su u ajetu:
“Između njih smo Mi vođe određivali i oni su, odazivajući se zapovijedi Našoj, na Pravi put upućivali, jer su strpljivi bili i u dokaze Naše čvrsto vjerovali.” (Es-Sedžda, 24)
Pomoću jekina (dubokog uvjerenja, čvrstog vjerovanja) spoznajemo suštinu naredbe i zabrane, nagrade i kazne. Saburom čovjek ostvaruje ono što mu je naređeno i kloni se zabranjenog. A vjerovanje da naredba i zabrana, nagrada i kazna dolaze od Allaha ostvaruje se samo uz duboko uvjerenje. A istrajnost u vršenju naređenog i sustezanju od zabranjenog postiže se samo strpljivošću.
Na taj način sabur predstavlja pola imana, a druga je polovina zahvalnost kroz izvršavanje naređenog i poštovanje zabrana;
3Iman se sastoji od riječi i djela. Riječi dolaze iz srca i jezika, a djela iz srca i ekstremiteta. Ovo znači da se onaj ko vjeruje u Allaha svojim srcem, a to ne uradi jezikom, ne ubraja u vjernike. To je bio slučaj s narodom Faraona:
“I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita.” (En-Neml, 14)
Narodi Ada i Saliha govorili su:
“A i Ada i Semuda – ostaci domova njihovih su vam vidljivi – šejtan im je lijepim njihove postupke predočio, pa ih, iako su razumni bili, od Pravog puta odvratio.” (El-Ankebut, 38)
Musa je Faraonu rekao:
“Ti znaš da ovo nije dao niko drugi nego Gospodar nebesa i Zemlje, kao očigledna znamenja.” (El-Isra, 102).
Ovi su ljudi stekli govor srca, a to je znanje i spoznaja. Međutim, oni time nisu vjernici. Isti je slučaj i s onim što jezikom kaže ono što mu se ne nalazi u srcu. Taj nije vjernik, već spada u licemjere. Nije vjernik ni onaj ko samo jezikom svjedoči vjerovanje. Potrebno je da to potvrdi srcem – da voli, mrzi, sluša i protivi se… Voli zbog Allaha i Njegovog Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem; sluša Allahu pokorne robove i protivi se Njegovim neprijateljima; predaje svoje srce jedino Allahu; predaje se slijeđenju Njegovog Poslanika, pokorava mu se, poštuje sve vidljive i skrivene odredbe Šerijata. Kada sve ovo uradi, ipak ostaje da izvršava ono što mu je naređeno kako bi mu iman bio potpun.
Ove su četiri stvari stupovi na kojima iman počiva. Oni su opet, vezani za znanje i djelovanje. U djelovanje spada zauzdavanje duše, što je vezano za zabranu, a oboje se postiže saburom. Tako ispada da se iman dijeli na dvije polovine: jedna je sabur, a druga je znanje i djelovanje koje se iz njega rađa;
4 Duša posjeduje dvije sile: silu stremljenja i silu obuzdavanja. Ona je neprestano razapeta između ove dvije sile – stremi onome što voli, a obuzdava se od onoga što mrzi. Vjera je uvijek u stremljenju i obuzdavanju – stremljenju ka dobrim djelima i obuzdavanju od grijeha. A te dvije stvari mogu se postići samo strpljenjem;
5 Vjera se sastoji od nade i straha. Vjernik se istovremeno nada i boji. Uzvišeni je rekao:
“Oni su se trudili da što više dobra učine i molili su Nam se u nadi i strahu.” (El-Enbija, 90)
A Buhari u Sahihu bilježi šta je preporučeno da se uči pri polasku na spavanje:
“Gospodaru, Tebi predajem moju dušu, k Tebi upravljam moje lice. Na Tebe se oslanjam u svemu, u Tebe se uzdam da ćeš mi pomoći – iz nade u Tebe i straha od Tebe.”[2]
6 Sve što čovjek čini na ovom boravištu ne izlazi iz onoga što mu koristi na ovom i budućem svijetu, što mu šteti na ovom i budućem svijetu, ili pak što mu koristi na jednom, a šteti na drugome. Najbolje je držati se onoga što koristi na ahiretu, a ostavljati ono što šteti na njemu. To je suština imana. Tako proizlazi da je izvršavanje korisnoga – zahvalnost, a ostavljanje štetnoga – sabur;
7 Čovjek je nerazdvojiv od stanja u kojem izvršava neku naredbu, poštuje zabranu ili preživljava svoju sudbinu. U sva tri stanja propisani su mu strpljenje i zahvalnost. Izvršavanje naređenog jeste zahvalnost. Poštovati zabranu jeste strpljenje, a trpljenje onoga što je suđeno također je sabur.
8 U čovjeku se nalaze dva poriva – poriv koji ga zove dunjaluku i njegovim strastima i slastima, i poriv koji ga zove Allahu, budućem svijetu i blagodatima koje je tamo Allah priredio Svojim vjernim robovima. Protivljenje zovu strasti i nahođenja jeste sabur, a odazivanje pozivu Allaha i budućeg svijeta jeste zahvalnost;
9Osovina vjere počiva na dvije stvari: odlučnost i istrajnost. Ovo su osnove koje spominje hadis koji bilježe Ahmed i Nesai od Poslanika
“Gospodaru moj, podari mi istrajnost u vjeri i snagu u izvršavanju naredbi.”[3]
Osnova zahvalnosti je ispravna odlučnost, a osnova sabura je snaga istrajnosti. Kome budu dati istrajnost i odlučnost, tome je data sva pomoć;
10Vjera počiva na dva osnova, a to su istina i strpljivost. Ovo dvoje spomenuto je u ajetu:
“…i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.” (El-Asr, 3)
Budući da se od čovjeka traži da postupa po istini u stvarima koje se tiču njega i drugih, to predstavlja suštinu zahvalnosti i to se može postići jedino uz strpljivost u tome. Tako strpljivost predstavlja polovinu imana, a Allah Uzvišeni najbolje zna.
Autor: Ibnul-Kajjim el-Dževzijje
Iz Knjige uputa za strpljive i zahvalne
Fusnote:
[1] Tj. sura Eš-Šura.
[2] Buhari, 6313 i Muslim, 2710.
[3] Nesai, 3/54 i Ahmed, 4/123.
