Suština posta je u tome da on predstavlja potvrdu vjerovanja u gajb, u neviđeno, vjerovanja u ono što se vidi srcem, a ne očima, i svjesno i dragovoljno odricanje od prolaznih dunjalučkih blagodati s ciljem da se postigne ahiretska nagrada i korist. Zatim, suština posta je u tome da vjernik i vjernica dokuče stepen bogobojaznosti, a biti bogobojazan znači biti sušta čestitost i dobrota i čuvati se velikih i malih grijeha. U tom smislu su riječi Džabira ibn Abdullaha: ‘’Kada postiš neka posti i tvoj jezik, tvoj vid i sluh i svi tvoji organi. I ne dozvoli da dan tvoga posta bude isti kao i svaki drugi dan.’’ Ramazanski post je u svojoj suštini olakšavanje, a nikako otežavanje. Vjernici su svjesni da kada bi stalno bili u ibadetu i postu, opet ne bi mogli u potpunosti izraziti zahvalnost Allahu na neizmjernim blagodatima koje im je podario. Zato u ramazanskom postu vide istinsko olakšanje, jer od 360 dana u godini, Allah od njih traži da poste samo 30 dana i za to im obećava nagradu koju ni zamislit ne mogu. Na to aludira i kur'anska poruka: ‘’Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate.’’ (El-Bekare, 185) Zatim, suština posta je u odazivanju na Allahov poziv i naredbu. Kada čuju Allahovu naredbu, vjernik i vjernica ostavljaju čak i ono što im je u osnovi dozvoljeno, kao što su hrana i voda, i time potvrđuju svoje iskreno vjerovanje kao što su to prije njih potvrdili odabrani Allahovi robovi: Ibrahim a.s., Musa a.s., Isa a.s. i Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, i njihovi iskreni sljedbenici. Oni žude za takvim društvom na Ahiretu i nipošto se ne žele spustiti na nivo onih koji se pokoravaju šejtanu i niskim strastima, koji u nedostatku vjere i morala, čine razvrat i u zlu svaku granicu prelaze. Umjesto Allahu koji ih je stvorio u najljepšem obliku, i podario im razum i ostale blagodati, oni se pokoravaju i robuju animalnim porivima. Na taj način ti nesretnici sami sebi uskraćuju istinski užitak, čak i u dunjalučkim blagodatima. Njima se samo čini da uživaju, oni zapravo pate i osjećaju neopisivu tegobu, pa orgijanjem, opijanjem i drogiranjem pokušavaju pobjeći od te bolne i sumorne stvarnosti.
Govoreći o stvarnom užitku vjernika, o slasti ibadeta, učenja i proučavanja nauke u ime Allaha, islamski učenjak Ibn Hazm, rekao je: ‘’Slast i uživanje alima u njegovom ilmu, uživanje pobožnjaka u njegovoj pobožnosti, i mudžtehida u njegovom idžtihadu, mnogo je veća od užitka onih koji žive da bi jeli, pili i zabavljali se, a dokaz je to što su: alim, pobožnjak i mudžtehid, već kušali spomenute užitke kao i oni koji su im se potpuno posvetili, ali u njima nisu našli istinsku slast, pa su je morali tražiti u nečemu drugom. A o dvijema stvarima najbolje može suditi onaj ko je kušao obe, a ne onaj ko je kušao jednu, a nije drugu.’’
