Primjer tome u murdžijama:
Ponekad se ne slažu sa nama u sudu o određenim pojedincima da su taguti poput vladara koji ne sudi po onome što je Allah objavio i koji mijenja Allahov šerijat. Zatim, onoga ko poziva u ibadet drugom mimo Allaha murdžije ga ne svrstavaju u rod taguta i pri tom kao dokaz navode mnogobrojne šubhe, poput neznanja, prisile, ili uslovljavanja ohalaljivanja, ili cilj (tj. da čovjek svojim djelom cilja kufr, op.prev) i tome slično. Kao dokaz navode govor nekih učenjaka ne uzimajući u obzir vjerodostojnost dokaza i ispravnost onoga što je na njima zasnovano. I to je ono što se naziva teškim neznanjem jer oni ne znaju propis te osobe koja ne sudi po onome što je Allah objavio , a posebno činjenicu da li on potpada u rod taguta ili ne. Njima nije nepoznato stanje takve osobe i uz to vjeruju i znaju da je kufr u rod taguta uopćenito uslov ispravnosti islama i njegov rukn bez kojeg ne može opstati. Zato napravi razliku između onoga ko ne zna propis i onoga ko ne zna stanje.
Drugi primjer imamo u haridžijama:
Opisuju određene ljude tagutima zatim na osnovu toga vežu tekfir onoga ko takvog ne tekfiri, jer nije učinio kufr u taguta. Nema sumnje da je ubacivanje čovjeka u islam (tj. smatrati ga muslimanom op.prev.) podjednako ravno njegovom izbacivanju iz islama (tj. smatranje takvog nemuslimanom op.prev.) , jer je sud kufrom ili islamom jedna od Allahovih granica i niko ne smije donijeti sud samo na osnovu svog mišljenja i prohtjeva.
Kaže šejh Abdul-Latif ibn Abdur-Rahman ibn Hasen odgovarajući onima koji tekfire zbog stvari za koje oni misle da su kufr:
„U Ahsau sam 1264. godine vidio dvojicu ljudi, marika (marik je onaj koji je napustio džamat muslimana ili se pobunio protiv njih poput haridžija, Op.prev.), sličnim vama, napustili su džumu i džemat i protekfirili muslimane tog mjesta. Njihov dokaz je sličan vašem dokazu, kažu: Stanovnici Ahsa’a sjede sa Ibn Fejruzom , kontaktiraju sa njim i njemu sličnim koji nisu zanijekali taguta a on (tj. Ibn Fejruz) nije ispoljio da tekfiri svoga djeda koji je odbio dawu šejha Muhammeda već joj je naprotiv ispoljavao neprijateljstvo. Kažu dalje: Onaj ko ne ispolji tekfir takvih ljudi takav je kafir u Allaha jer nije zanijekao taguta. A onaj ko sjedi sa takvim je poput njega. Na osnovu ova dva lažna i zabludjela uvoda su povezali ono što se veže od propisa jasnog riddeta (otpadništva). Naredio sam da se dovedu i zaprijetio im žestoko ih ukorivši. Oni su počeli tvrditi kako su na akidi šejha Muhammeda ibn Abdul Vehhaba, te da kod sebe imaju risale (knjige , poslanice) šejha. Pojasnio sam im njihove šubhe i otklonio njihovu zabludu na osnovu onoga što mi je tada na medžlisu bilo na umu. Obavijestio sam ih da šejh nema ništa sa tim zabludjelim vjerovanjem… A što se tiče tekfira sljedbenika islama zbog stvari za koje ste mislili da izvode iz vjere, to je mezheb harurija, marikina, koji su ustali protiv Alije radijellahu anhu, vladara pravovjernih i onih koji su bila sa njim od ashaba…“ (Ed-Durerus-senijje 1/466)
I kaže šejh Sulejman ibn Sehman govoreći o tome da da je tekfir onih koji sjede sa obožavaocima kaburova i džehmijama nad kojima je uspostavljen dokaz, ili ih brani, pogrešna stvar. Pa kaže:
„Pa ako je sa onim ko prijateljuje i sjedi sa njima (kaburašima i džehmijama), onda su njihove riječi nekom od njih: o kafire, o džehmijo, greška. Ovo se ne kaže osim onome ko je kafir ili džehmija nad kojim je uspostavljen dokaz a zatim se nakon toga oholi i inati. A što se tiče onoga ko prijateljuje sa njima ili ih brani, nakon što mu je govor uleme o njihovom tekfiru postao jasan, i nakon što se uvjerio da je do njih došao dokaz time što su im muslimani negirali te stvari pa makar i ne razmijeli dokaz (tj. makar kaburaši i džehmije ne budu shvatili dokaze koje su im iznijeti to nije sprečavajuća činjenica u uspostavljaju dokaza, op.prev.) i nakon toga se inatili i oholili:
Pa ako takav (ko ne tekfiri kaburaše i džehmije, šta više brani da se tekfire, op.prev.) to čini iz te’vila onda ne znam kakvo mu je stanje ali je stvar teška i prijetnja njemu spada u najveće prijetnje. A ako je nešto drugo u pitanju (tj. ako nije u pitanju te’vil, već nešto drugo inat, ili kibur, op.prev.) onda se Allahu utičemo od zablude nakon upute.“ (Kešfu eš-šubhetejn, 45)
Autor: šejh Ahmed el-Halidi
Iz knjige: Objašnjenje propisa onoga ko sumnja ili zastane kod tekfira nekih taguta i murteda
Naslov od PV-a
