Treći ubudijet: Ubudijet tevekkula – oslanjanja i traženja pomoći od Uzvišenog Allaha
Ovo je jedan od plemenitih oblika ubudijeta koje Uzvišeni Allah voli i za koje daje pobjedu. Njegov vrhunac se dostiže u trenucima sukoba sa neistinom, kada batil i njegovi nosioci preovladaju i ezijete[1] one koji su na istini. Rezultat toga jeste da se vjernici oslone isključivo na svog Gospodara, traže pomoć samo od Njega, i ne oslanjaju se na sebebe[2], iako čine sve sebebe koje su u stanju učiniti. Prethodile su riječi Musa’a, alejhi selam, njegovom narodu dok su podnosili ezijet od faraona i njegovog naroda. Uzvišeni kaže:
قَالَ مُوسَىٰ لِقَوْمِهِ اسْتَعِينُوا بِاللَّهِ وَاصْبِرُو
“Musa reče narodu svome: ‘Tražite pomoć od Allaha i budite strpljivi.'” (El-A’raf, 128)
Imam Buhari prenosi od Abdullaha ibn Abbasa da je rekao:
“Dovoljan nam je Allah, i divan je On zaštitnik – riječi koje je izgovorio Ibrahim, alejhi selam, kada je bio bačen u vatru, i ashabi Muhammeda, alejhi selam, kada im je rečeno da su se ljudi skupili protiv njih, pa se ne bojte, već su rekli: ‘Dovoljan nam je Allah i divan je On zaštitnik.'”
Na puno mjesta u Allahovoj Knjizi ćemo vidjeti kako nam Kur’an oslikava stanje Allahovih vjerovjesnika, njihovo sučeljavanje sa batilom i njegovim nosiocima, i ubudijet tevekkula – oslanjanja Allahovih Poslanika na Uzvišenog Allaha u tim teškim momentima.
Nuh je boravio nekoliko vjekova među svojim narodom pozivajući ih u tevhid Allahu. Pa su na njegov poziv uzvratili ismijavanjem, ispoljavanjem neprijateljstva i pravljenjem velikih spletki kao što kaže Uzvišeni:
ومكروا مكرا كبارا
“I velike su spletke pravili.”
Te se Nuh suprotstavio njihovim spletkama i neprijateljstvu tevekkulom – osloncem na Uzvišenog Allaha, iako je bio sam sa šačicom vjernika koji su povjerovali uz njega, naspram čitavog svog naroda koji ga je utjerivao u laž i ispoljavao mu neprijateljstvo. Kaže Uzvišeni govoreći o onome što je Nuh rekao svome narodu:
يَا قَوْمِ إِنْ كَانَ كَبُرَ عَلَيْكُمْ مَقَامِي وَتَذْكِيرِي بِآيَاتِ اللَّهِ فَعَلَى اللَّهِ تَوَكَّلْتُ فَأَجْمِعُوا أَمْرَكُمْ وَشُرَكَاءَكُمْ ثُمَّ لَا يَكُنْ أَمْرُكُمْ عَلَيْكُمْ غُمَّةً ثُمَّ اقْضُوا إِلَيَّ وَلَا تُنْظِرُونِ
“O narode moj, ako vam je težak moj boravak među vama i moje podsjećanje na Allahove ajete, pa ja se oslanjam na Allaha, a vi se, zajedno sa božanstvima svojim, odlučite, i neka vam odluka vaša ne bude nejasna; zatim je nada mnom izvršite i ne odgađajte!” (sura Junus)
Nije se bojao njihove brojnosti niti njihovih spletki već se čvrsto pouzdao u Uzvišenog Allaha i oslonio na Njega.
Kada je narod Ada zaprijetio svome Poslaniku Hudu on im se obrati rekavši:
إِنِّي أُشْهِدُ اللَّهَ وَاشْهَدُوا أَنِّي بَرِيءٌ مِّمَّا تُشْرِكُونَ (54) مِن دُونِهِ ۖ فَكِيدُونِي جَمِيعًا ثُمَّ لَا تُنظِرُونِ (55) إِنِّي تَوَكَّلْتُ عَلَى اللَّهِ رَبِّي وَرَبِّكُم ۚ مَّا مِن دَابَّةٍ إِلَّا هُوَ آخِذٌ بِنَاصِيَتِهَا ۚ
“Ja pozivam Allaha za svjedoka”, reče on, “a i vi posvjedočite da ja nemam ništa s tim što vi u obožavanju pridružujete – Njemu (Allahu); i zato svi zajedno protiv mene lukavstvo smislite i nimalo mi vremena ne dajte, ja sam se oslonio na Allaha, moga i vašeg Gospodara! Sve živo samo je Njemu potčinjeno.” (Hud, 55-56)
Kada su Jakuba zadesila iskušenja, jedno za drugim, izgubio je svoga Sina Jusufa, potom je od velike tuge oslijepio, a potom mu dolazi vijest o gubitku još jednog sina Benjamina. Međutim očaj i beznađe nisu našli puta ka srcu Jakuba pored toliko godina koje su prošle, već se čvrsto oslanjao na svoga Gospodara govoreći: “
نِ الْحُكْمُ إِلَّا لِلَّهِ عَلَيْهِ تَوَكَّلْتُ وَعَلَيْهِ فَلْيَتَوَكَّلِ الْمُتَوَكِّلُونَ
“Sav sud (sva odredba) pripada Allahu, samo se na Njega oslanjam, i neka se na Njega oslone oni koji se žele oslanjati.”
Pa je Uzvišeni Allah otklonio njegovu brigu i tugu, povratio mu njegov vid i njegovu djecu, uzdigao njegov položaj i njegov spomen, da nakon nekoliko vjekova spominjemo njegovu priču, njegov sabur i tevekkul.
Tevekkulom se Musa, alejhis salatu ves -selam, i vjernici iz Benu Israila suprotstavio Faraonu koji ih je na velike muke stavio. Musa je u tom teškom periodu govorio svome narodu:
يَا قَوْمِ إِن كُنتُمْ آمَنتُم بِاللَّهِ فَعَلَيْهِ تَوَكَّلُوا إِن كُنتُم مُّسْلِمِينَ فَقَالُوا عَلَى اللَّهِ تَوَكَّلْنَا رَبَّنَا لَا تَجْعَلْنَا فِتْنَةً لِلْقَوْمِ الظَّالِمِينَ * وَنَجِّنَا بِرَحْمَتِكَ مِنَ الْقَوْمِ الْكَافِرِينَ
“O narode moj, ako vjerujete u Allaha, onda se samo na Njega oslonite, ako ste muslimani. Rekoše: Na Allaha se oslanjamo, Gospodaru naš ne daj da budemo iskušenje narodu zulumćarskom, i spasi nas svojom milošću od naroda nevjerničkog.”(Junus, 84).
Pa je rezultat njihova tevekkula bio taj da je Allah spasio njih a uništio njihove neprijatelje.
Ubudijet tevekkula jeste upravo ibadet koji posebno dolazi do izražaja u periodu sukoba između istine i batila, i periodu iskušenja koja pogađaju vjernika, te vjernik tada upražnjava ovaj vid ubudijeta daleko više nego li kada se nalazi u stanju blagostanja, izobilja i rahatluka.
Autor: šejh Abdul-Aziz el-Džulejjil
Izvor: nasehoon.org
[1] Ezijet – uznemiravanje, nanošenje štete…
[2] Ne oslanjaju se na sebebe, tj. nakon što urade prethodne uzroke za određeno djelo, oni se ne oslanjaju na te uzroke. Na primjer da čovjek traži dobrog doktora za liječenje bolesti, što predstavlja uzimanje sebeba, ali se ne oslanja na taj sebeb (dobar doktor u ovom slučaju), već se oslanja na Allaha, jer je On Taj koji daje uspjeh i lijek, op.rec.
