Propisi i stanja onoga ko boravi među mušricima

Popularno na sajtu

Šejh Ebu-Bittin, u odgovoru na pitanje koje mu je postavljeno, kaže: “Ono što si spomenuo od stanja onih koji borave među mušricima, ako je u mogućnosti da istakne tevhid, tako što će ispoljiti svoju riječ pred njima, te da su te stvari širk, dakle one koje se čine kod kaburova i na drugim mjestima, te da su laž i zabluda, i da se odriče od toga i onoga ko to čini, onda takvom čovjeku hidžra nije obavezna. Ali, ako nije u stanju da to istakne, sa ubjeđenjem u njegovu nevalidnost, te da je to veliki širk, on ostavlja obavezu (hidžre) ali ne čini kufr radi nje.”1

Šejhovi Husejn i Abdullah, sinovi šejha Muhammeda b. Abdul-Vehhaba, Allah im se svima smilovao, su bili upitani o čovjeku koji je ušao u vjeru, zavolio je i one koji su u njoj, mrzi širk i njegove pripadnike, ali se stanovnici njegove države odnose neprijateljski prema pripadnicima islama, bore se protiv njih, no on nije u mogućnosti da ostavi svoju državu, zato što mu je to teško i ne čini hidžru napuštajući ih, da li je on musliman ili kafir? Da li ima opravdanje to što nije učinio hidžru?

Odgovor: “Onaj čovjek koji je spoznao tevhid i koji je siguran od njega, voli tevhid i njegove pripadnike, zna za širk, mrzi ga i njegove pripadnike, međutim, stanovnici njegove države su na kufru i širku i on ne čini hidžru, u tom slučaju potrebno je pojasniti:

  • Ako je on u mogućnosti da ispolji svoju vjeru među njima i da se odrekne onoga na čemu su oni od kufra i širka, te da im ispolji njegov kufr (tj. odricanje) i neprijateljstvo prema njima, i ako ga oni neće staviti na kušnju radi njegove vjere, zbog toga što je to njegov rod i radi njegovog imetka, ili tome sličnog, njemu se neće presuditi kufrom. Međutim, ako je u mogućnosti da učini hidžru pa je ne učini, nego umre među mušricima, onda za njega postoji strahovanje da je od onih na koje se odnosi ovaj ajet (prijevod značenja):

“Doista će meleci kada budu uzimali duše onima koji su prema sebi nasilje učinili, pitati: ‘Šta je bilo s vama?’, a oni će odgovoriti: ‘Bili smo nemoćni na Zemlji!’ ‘Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekuda iseliti?’, reći će im oni. Zato će njihovo prebivalište biti Džehennem, a loše je to boravište!” (En-Nisa, 97)

Allah subhanehu ve teala nije dao opravdanje nikome osim onome ko nema moći niti je upućen. Međutim, danas gotovo da to i ne postoji, osim ako Allah hoće da bude drugačije. Jer u većini slučajeva mušrici ne dopuštaju da se boravi među njima (uz pomenute šartove gore, op.PV.), tako da će ga ili ubiti ili protjerati, ako nađu da je to moguće.

  • Ali, ako nema opravadanja pa on ostane među njima, prikazivajući pred njima da je od njih, ili da je njihova vjera istina, a da je islam laž, on je kafir i murted (otpadnik), makar on svojim srcem spoznao vjeru. Zbog toga što ga je od hidžre odvratila ljubav prema dunjaluku u odnosu na Ahiret i zbog toga što izgovara riječi kufra bez prisile na to (niko ga nije prisilio na to). Tako da je time ušao u riječi Uzvišenog:

“Onoga koji zaniječe Allaha nakon što je u Njega vjerovao – osim ako na to bude primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri – čeka Allahova kazna. One kojima se nevjerstvo mililo stići će srdžba Allahova i njih čeka patnja velika, zato što više vole život na ovom nego na onom svijetu, a Allah neće uputiti na pravi put narod koji ne vjeruje.” (En-Nahl, 106 – 107)

linija

Šejh Muhammed b. Abdul-Latif je bio upitan: “Šta se može reći o hidžri bježeći od mušrika iz beduinskih i gradskih mjesta, o njenim koristima, šta je od nje obavezno, a šta poželjno? I da li je iz beduinskih mjesta Nedžda i drugih, Kanza i Zafir, i onih što im slijede od beduinskih predjela sa istoka prema zapadu, i onoga što možda upitanom nije nepoznato?

Odgovor: “Hidžra je od vjerskih obaveza i jedno od najvrijednijih dobrih djela. Ona je razlog spasa vjere jednog roba i očuvanje njegovog imana a dijeli se na:

Prvo: Izbjegavanje zabrana koje je Allah zabranio u Svojoj Knjizi i koje je Njegov Poslanik alejhisselam zabranio svim obveznicima u islamu. Te je obavijestio da onaj ko ih se kloni da se kloni od onoga što je Allah zabranio. A Vjerovjesnik alejhisselam u predaji koja se prenosi od njega kao vjerodostojna kaže: “Muhadžir je onaj ko se kloni onoga što je Allah zabranio.” Ova stvar je općenita i sveobuhvatna za sve stvari koje se čine djelima i riječima.

Druga vrsta je hidžra iz svake države u kojoj se ispoljavaju slogani širka i znamenja kufra i gdje se javno čine harami, i ako onaj ko boravi u toj državi nije u mogućnosti da ispoljava svoju vjeru te da se javno odrekne od mušrika, iskazivajući neprijateljstvo protiv njih. A pored toga ubijeđen je u njihov kufr i njegovu nevalidnost i onoga na čemu su oni, ali podlegne želji da boravi među njima radi imetka i države, takav čovjek je nepokoran i čini haram, čime ulazi u prijetnju, kao što Uzvišeni kaže:

“Doista će meleci kada budu uzimali duše onima koji su prema sebi nasilje učinili, pitati: ‘Šta je bilo s vama?’, a oni će odgovoriti: ‘Bili smo nemoćni na Zemlji!’ ‘Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekuda iseliti?’, reći će im oni. Zato će njihovo prebivalište biti Džehennem, a loše je to boravište!” (En-Nisa, 97)

Sve do riječi Uzvišenog:

“Možda će Allah tim oprostiti, jer Allah prelazi preko grijeha i prašta!” (En-Nisa, 99)

Tako da Allah nije prihvatio ničije opravdanje osim od slabih i nemoćnih koji nisu u mogućnosti spasiti se iz ruku mušrika ili koji kada bi bili u mogućnosti ne bi našli načina kako da ih se riješe, i tome slično od opravdanja.

Poslanik alejhisselam kaže: ‘Onaj ko se druži sa mušrikom i ko živi sa njim je poput njega’. Ali se ne može reći da će samo radi druženja i stanovanja pored njega postati kafirom, nego se misli na onoga ko nije u mogućnosti da pobjegne od mušrika te ga oni prisile da pođe sa njima, onda je njegov propis među ubijenima i u uzimanju imetka kao i njihov, ali ne u samom kufru. Ali, ako on sa njima pođe samovoljno i po svom izboru da se bori protiv muslimana, pomažući kafirima svojim tijelom i imetkom, onda nema sumnje da se na njega odnose propisi kao što je i propis ovih po pitanju kufra.

Od obavezne hidžre je, takođe, hidžra od Arapa2 koji ispoljavaju kufr, širk i činjenje nekih harama, dok u isto vrijeme on nije u mogućnosti da ispolji svoju vjeru niti da ih sprečava u onome na čemu su oni. Njemu je hidžra farz, ako je u mogućnosti da je učini. A ako je propusti, pored toga što je sposoban i što je u mogućnosti, onda se na njega odnosi propis kao što se odnosi na one koji se nađu u mušričkim državama, kao što je prethodio spomen istih.”3

(Iz knjige Korisni sažetak vjerovanja imama tevhida, autor: Midhat Alu Ferradž)


1 Ed-Durerus-Senijje, (8/295).
2 I, analogno tome, od naroda kome čovjek pripada, op. PV.
3 Medžmuatu resail vel-mesail nedždijje, (2/134 – 135)

Nove objave

Islamske teme

Islamske teme