Branitelji ovih ihvanijskih partija često se pozivaju na meselu postepenosti (ar. et-tederrudž), govoreći da se šerijat ne može primijeniti odjednom.
I to je tačno – šerijat se ne može primijeniti odjednom.
Ali, pitanje koje je danas na stolu nije: da li šerijat treba primijeniti odjednom ili se može uvesti postepeno?
Pravo pitanje u ovom sukobu jeste: bezuslovna pokornost Allahovom zakonu i apsolutno nevjerovanje u sve što mu se protivi. To je pitanje koje se ne može ni odgoditi, ni dijeliti, ni postepeno uvoditi, jer se radi o pitanju islama ili kufra.
Kada se objavi potpuna pokornost Allahovom zakonu i kufr (nevjerovanje) u sve sisteme i zakone koji mu se suprotstavljaju, tada vlada može krenuti u sprovođenje šerijata prema vremenskom planu koji odgovara njenim mogućnostima i okolnostima.
Međutim, da se vlada – sa aspekta polazne i osnovne tačke – potčinjava i pokorava sekularnom sistemu u kojem presudu donosi neko drugi mimo Allaha, a zatim da tvrdi kako – polazeći iz tog nevjerničkog sistema – želi postepeno sprovoditi Allahov zakon – to je, čak i kad bismo pretpostavili iskrenost tvrdnje, šerijatski neprihvatljivo. Jer, Allah Uzvišeni nije učinio širk putem do tevhida.
Kao što niko ne smije odgađati svoj islam zbog neke koristi ili izgovora, tako isto niko ne smije odgađati osnovnu pokornost Allahovom zakonu. Zato što nestajanje te pokornosti znači nestajanje islama. Potvrđivanje da samo Allahu pripada sva vlast te potčinjavanje istoj, to je temelj na kojem se gradi sprovođenje šerijata.
Dakle:
– Postepenost u primjeni šerijata dozvoljena je ako se dešava u okviru apsolutne vladavine šerijata, i potpune pokornosti njemu, te nevjerovanja u sve mimo toga.
– Zabranjena je ako to – sa aspekta polazne tačke – znači potvrđivanje dozvoljenosti da se presuđuje po nečemu drugom mimo Allahovog zakona. Jer, suditi po onome što Allah nije objavio – to se mora odmah odbaciti i ne smije se prihvatiti ni trenutka.
Današnji sukob između muslimana i sekularista je sukob oko vjerskih principa i akidetskih temelja:
Hoće li vlast pripadati šerijatu? Ili će vlast pripadati njihovim demokratskim, i nevjerničkim principima?
Do ovog časa vlast i dalje pripada njihovim nevjerničkim principima, a partije koje sebe nazivaju islamskima priznaju im te principe i s njima se zajedno njima podvrgavaju.
Nema koristi u tome što te partije, koje sebe nazivaju islamskim, primijene neke odluke koje su u skladu sa šerijatom, kada to rade u okviru priznavanja osnove da se sudi po nečemu drugom mimo Allahovog zakona.
Neko je ispjevao sljedeće stihove:
„Ako priđeš stvarima s neodgovarajuće strane – zalutat ćeš
A ako im priđeš s prave strane – uputit ćeš se.“
Kao što broj „nula“ ima vrijednost kad se nalazi s desne strane, a kad je s lijeve nema nikakve vrijednosti – tako i sprovođenje šerijatskih propisa ima vrijednost samo kada proizlazi iz principa apsolutne pokornosti samo Allahu Jedinom. A kada proizlazi iz pokornosti nečemu drugom mimo Njega – tada je to samo slijeđenje strasti.
Možda će ovo biti jasnije ako se prisjetimo razilaženja učenjaka oko pitanja: da li se nevjernici obavezuju šerijatskim propisima ili ne? Ali, bez obzira na to razilaženje, svi se slažu da se djela ne primaju osim uz islam, te da nevjerniku djela nisu ispravna, čak i ako mu je naređeno da ih izvršava. Djela kojima se čovjek želi približiti Allahu moraju biti prethodno potvrđena i praćena pokornošću Allahu i iskrenošću prema Njemu.
Već sam prije naveo primjer država koje su u osnovi nevjerničke, ali primjenjuju neke šerijatske propise unutar svojih sekularnih ustava. Taj vid provođenja šerijata ne smatra se parničenjem pred Allahovim zakonom, jer se odvija u okviru nevjerničkog ustava. I sve zemlje koje se vode demokratijom – uključujući i zemlje islamskog svijeta – njima vladaju sekularni ustavi, jer pravo zakonodavstva daju narodu, a ne Uzvišenom Allahu.
Osnovni preduslov za uspostavljanje Allahovog šerijata jeste priznavanje da jedino Allah ima pravo da propisuje zakone i da se samo Njemu u tome pokoravamo i Njega time obožavamo.
Ako taj temeljni uslov ne postoji, tada je nemoguće istinski primijeniti Allahov šerijat.
Nema nikakve koristi od postepenosti u ovakvom stanju..! Neka se postepeno kreću ili neka požure – rezultat je isti sve dok polaze od principa parničenja pred nečim drugim mimo Allahvog zakona!
Sva ta dostignuća za koja se misli da su pomaci prema islamu, u stvari će biti samo nule s lijeve strane sve dok se ne krene od principa pokornosti isključivo Allahovom šerijatu.
Možda u tome ima zadovoljstva za neke mase koje su obmanuli idejom da je moguće primijeniti šerijat unutar demokratskog sistema, ali na šerijatskom kantaru to ništa ne znači.
Jedan pjesnik je ispjevao sljedeće stihove:
”Nevjerstvo je pokuđeno, pa makar mu sve ruke aplaudirale
bilo iz zasjede ili iz strpljivog iščekivanja (prikrivenog pristajanja).”
Ove stranke koje sebe nazivaju islamskim žele da drže štap na sredini: da zadovolje Zapad pridržavanjem demokratskih principa koji vlast daju nekom drugom mimo Allaha, i da zadovolje muslimanske mase islamskim sloganima i primjenom nekih sporednih propisa unutar mušričkih sistema.
A ova tvrdnja o postepenosti nije ništa drugo do jedna varka radi zaobilaženja Allahovog zakona, i mogu cijele generacije umrijeti u toj “postepenosti” a da nikada ne vidimo Allahov šerijat primijenjen na zemlji.
Neki pjesnik je ispjevao sljedeće:
”Ne odlaži dobra djela za sutra
Možda sutra nastupi, a tebe više nema”
Mi smo obavezni da uspostavimo Allahov šerijat u našem vremenu i u našem naraštaju, a svaki trenutak koji živimo bez šerijata računa se protiv nas. Parničenje isključivo pred Allahovim zakonom je šerijatska obaveza koja se mora odmah izvršiti, i u kojoj nije dozvoljeno odlaganje niti odugovlačenje.
A povijest ihvanija (Muslimanske braće) ne ukazuje na to da oni postepeno sprovode islamski šerijat, nego zapravo postepeno izlaze iz islama… Svakim danom sve su udaljeniji od islama! Svakim danom napuštaju po jedan propis islama..! Do današnjeg dana se praktično nisu približili islamu niti šerijatu. Oni idu ka sve gorem – i na intelektualnom i na praktičnom nivou..!
Ihavnije pedesetih godina prošlog stoljeća bili su bolji od onih u šezdesetim, a oni u šezdesetim bolji od onih u sedamdesetim, a svakim danom idu sve dublje u srozavanju!
Neko je ispjevao sljedeće stihove:
“Možda sam zbog nekog dana zaplakao
A kad sam doživio drugi, za prvim sam plakao”
Postepenost – čak i kada je u okrilju pritvrđivanja parničenja samo pred islamskim šerijatom – ima svoje uvjete i pravila. Nije od dozvoljene postepenosti, na primjer, izjava Jusufa el-Karadavija: “Slobode su kod nas preče od primjene šerijata”! Nije od dozvoljene postepenosti ni ukidanje onoga što je od vjere nužno poznato – poput “el-hududa” (šerijatskih kazni) – pod izgovorom pritisaka nevjerničkih država ili straha od gubitka vlasti.
Naprotiv, obaveza je požuriti s primjenom hududa i podnijeti ono što se kao posljedica javi od spletki neprijatelja. I neka se muslimani u ovakvim situacijama sjete Allahovih riječi:
{أَمْ حَسِبْتُمْ أَنْ تَدْخُلُوا الْجَنَّةَ وَلَمَّا يَعْلَمِ اللَّهُ الَّذِينَ جَاهَدُوا مِنْكُمْ وَيَعْلَمَ الصَّابِرِينَ} [آل عمران: 142]
“Zar mislite da ćete ući u Džennet, a da Allah ne zna one od vas koji se bore, i zna one koji su strpljivi!”[1]
{أَمْ حَسِبْتُمْ أَنْ تَدْخُلُوا الْجَنَّةَ وَلَمَّا يَاتِكُمْ مَثَلُ الَّذِينَ خَلَوْا مِنْ قَبْلِكُمْ مَسَّتْهُمُ الْبَاسَاءُ وَالضَّرَّاءُ وَزُلْزِلُوا حَتَّى يَقُولَ الرَّسُولُ وَالَّذِينَ آمَنُوا مَعَهُ مَتَى نَصْرُ اللَّهِ أَلَا إِنَّ نَصْرَ اللَّهِ قَرِيبٌ} [البقرة: 214]
“Zar mislite da ćete ući u Džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji prije vas minuše, pogađala ih je neimaština i bolest, i toliko su bivali potresani da bi i poslanik, i oni koji su s njim vjerovali, govorili: “Kada će doći Allahova pomoć!?” Eto, Allahova pomoć je doista blizu.”[2]
{أَمْ حَسِبْتُمْ أَنْ تُتْرَكُوا وَلَمَّا يَعْلَمِ اللَّهُ الَّذِينَ جَاهَدُوا مِنْكُمْ وَلَمْ يَتَّخِذُوا مِنْ دُونِ اللَّهِ وَلَا رَسُولِهِ وَلَا الْمُؤْمِنِينَ وَلِيجَةً وَاللَّهُ خَبِيرٌ بِمَا تَعْمَلُونَ} [التوبة: 16].
“Zar mislite da će te biti ostavljeni, a da Allah ne ukaže na one među vama koji se bore i koji umjesto Allaha i Poslanika Njegova i vjernika, nisu uzeli nikoga za prisna prijatelja? A Allah zna ono što radite.”[3]
Dakle, ne bi trebalo da pritisci nevjernika budu razlogom zbog kojeg ćemo napustiti vjerozakon našeg Gospodara. Osnova je da je primjena svakog propisa iz šerijata obavezna odmah, i nije dozvoljeno odgađati je, osim zbog nemoći i nedostatka mogućnosti.
Ta nemoć može biti iz dva razloga:
– Zbog same prirode okolnosti primjene, jer se ne može sprovesti odjednom,
– Ili zbog izostanka temkina (tj. snage i vlasti), poput pritisaka zapadnih država, sekularista ili vojske koja odbija sprovođenje šerijata.
Što se tiče pribjegavanja postepenosti zato što se neki propisi ne mogu sprovesti odjednom – tu nema spora o njegovoj dozvoljenosti.
Ali pribjegavanje postepenosti zbog izostanka temkina nije dozvoljeno niti traženo – nego je u stanju izostanka temkina obaveza raditi na njegovom postizanju, kroz koje će muslimani biti u stanju da u potpunosti primijene islamski šerijat.
To je tako zato što se sprovođenje šerijata ne može postići osim kada islam postane nadmoćan i muslimani ostvare temkin, i samo tada muslimanima postaje stroga obaveza da odmah i direktno otpočnu sa sprovođenjem islamskog šerijata, kao što to potvrđuje Uzvišeni kad kaže:
{الَّذِينَ إِنْ مَكَّنَّاهُمْ فِي الْأَرْضِ أَقَامُوا الصَّلَاةَ وَآتَوُا الزَّكَاةَ وَأَمَرُوا بِالْمَعْرُوفِ وَنَهَوْا عَنِ الْمُنْكَرِ وَلِلَّهِ عَاقِبَةُ الْأُمُورِ} [الحج: 41].
“One koji će, ako im damo vlast na Zemlji, namaz obavljati i zekat udjeljivati i koji će tražiti da se čine dobra djela, a odvraćati od nevaljalih – a Allahu se na kraju sve vraća.”[4]
Obaveza muslimana u situaciji odsustva temkina jeste suprotstavljanje zulumćarima i neprijateljima vjere, te prisiljavanje istih na povlačenje i podčinjavanje šerijatu Gospodara svih svjetova.
I nije dozvoljeno da dodvoravanje neprijateljima šerijata i pronalaženje zajedničkog kompromisa učinimo zamjenom za ostvarivanje i upotpunjavanje temkina.
I nije dozvoljeno da povlačenje od nekih šerijatskih propisa učinimo sredstvom za primjenu drugih njegovih propisa – to nije ni šerijatski dozvoljeno, niti je traženo..!
Ibn Džerir u svom tefsiru kaže:
”Prenosi se od Ibn Abbasa, da u vezi sa Allahovim riječima:
﴿وَإِن كَادُواْ لَيَفۡتِنُونَكَ عَنِ ٱلَّذِيٓ أَوۡحَيۡنَآ إِلَيۡكَ لِتَفۡتَرِيَ عَلَيۡنَا غَيۡرَهُۥۖ وَإِذٗا لَّٱتَّخَذُوكَ خَلِيلٗا٧٣﴾ –
“ I zamalo da te oni odvrate od onoga što ti Mi objavljujemo, da bi protiv Nas nešto drugo iznio, i tada bi te oni smatrali prijateljem.”
Kaže: Pleme Sekif reklo je Allahovom Poslaniku ﷺ: ‘O Allahov Poslaniče, daj nam odgodu jednu godinu, dok se prinesu žrtve našim idolima. Pa kada mi uzmemo ono što se prinese našim idolima, mi ćemo primiti islam i srušiti idole.’ Pa je Allahov Poslanik ﷺ bio naumio da im udovolji u tome, pa da im to odgodi, ali je Allah objavio: ﴿وَلَوۡلَآ أَن ثَبَّتۡنَٰكَ لَقَدۡ كِدتَّ تَرۡكَنُ إِلَيۡهِمۡ شَيۡـٔٗا قَلِيلًا٧٤﴾
“A da te nismo učinili čvrstim, gotovo da bi im se malo priklonio.””[5]
Kada se tiče ove teme trebamo se prisjetiti i govora Ebu Bekra es-Siddika, radijallahu anhu, u kojem kaže:
“Tako mi Allaha, kada bi mi uskratili konopac kojeg su izdvajali i davali Allahovom Poslaniku, ja bih se zbog toga borio protiv njih.”
Doista preuzimanje vlasti od strane nekih islamista, u vremenu kada nadmoć imaju neprijatelji vjere koji uslovljavaju odbacivanje islamskog šerijata, ništa drugo ne znači do njihovo sudjelovanje u sprovođenju onoga što Allah nije objavio! Pitanje vladanja po onome što je Allah objavio ne prihvata polovična rješenja — ili je vlast samo Allahova (tj. sprovodi se samo Njegov zakon), ili je vlast nekog drugog.
Ako se temkin ne može postići osim borbom protiv zulumćara, onda se mora podsjetiti da takva borba ne može biti ostvarena putem demokratskog sistema, jer se takav menhedž zasniva na dodvoravanju sljedbenicima neistine i udruživanju s njima na njihovom batilu.
Čak i kada bi se nekakav oblik temkina ostvario putem tog sistema, on bi bio na nestabilnim temeljima — jer su njegovi vlasnici spremni na razmjenjivanje vlasti shodno pravilima koje nameće igra demokratije. Oni neće ući ni u kakav ozbiljan sukob kako bi sačuvali temkin, jer, također, nisu ušli ni u jedan sukob radi njegovog ostvarivanja.
Neko je ispjevao:
“Ko zauzme zemlju bez borbe i rata,
nije mu teško da istu odmah preda”.
Izvor: Iz knjige “Hukmul-kur’an fi duvejlatil-ihvan” (19 – 24 str.) od šejha Ebul-Munzira eš-Šenkitija
Fusnote:
[1] Alu-’Imran, 142.
[2] El-Bekara, 214.
[3] Et-Teuba, 16.
[4] Hadždž, 41.
[5] Tefsir Ibn Džerir (17/507).
