Prvi grijeh: prezentacija modela
Prvi veliki grijeh mudžahida u Gazi kojeg SAD i njihov saveznik Izrael posebno, a krstaško – cionistički lobi općenito, ne može oprostiti, jeste to što je „Tufan el-Aksa“ postao primjer – model kojeg drugi mogu slijediti. Model odbrane, otpora, džihada i borbe usmjeren protiv zapadnog logora kufra. To je model koji se predstavlja potlačenim narodima uživo kako bi ga mogli slijediti. Prikazuje se na ekranima pred djecom i mladima širom svijeta, sa stvarnim i istinskim junacima, a ne izmišljenim poput Supermana, Batmana, Spider-Mana ili Iron-Mana.
Junaci koji izvode izuzetne, jedinstvene i hrabre akcije: jedan od njih se penje na tenk i ubaciuje u njega eksploziv, drugi izlazi iz tunela u zemlji i napada grupu vojnika bez imalo straha, treći izlazi šepureći se te minobacačem gađa cionističe vojnike iz vozila odjeven u civilno odijelo, i tako redom. Po prvi put u ljudskoj povijesti, se na ovakav način snimaju i široko prikazuju detalji ovakvih akcija.
Dječak koji to gleda biće duboko zadivljen i zamišljati sebe u ulozi tih hrabrih ljudi; slike tih scena neće izblijediti iz njegove memorije i dijelit će ih s prijateljima.
Znate li da možete pobijediti Ameriku?
Prije “Tufanul Aksa” slika je bila potpuno drugačija: zapadni, cionističko-krstaški logor je okupirao mnoge zemlje, što kroz direktnu okupaciju, što putem marionetskih režima, ili putem ekonomije i sporazuma, uništavajući na taj način mnoge države i ljude bez ikakvog otpora.
Sve dok na scenu nisu nastupili mudžahidi iz Gaze i ponudili novi model svijetu, porukom: „Znate li da možete pobijediti Ameriku? Znate li da naši neprijatelji nisu božanstva nego ljudi koji se mogu savladati i poniziti?“ Mi smo akcijom Tufana uspjeli nanijeti udarac jednom bitnom stubu cionističko-krstaškog logora .
Srušiti „model otpora“: skriveni cilj rata na Gazu
Zapadne sile su “poludjele” zbog pojave takvog modela i donijele su odluku da ne dopuste da se on širi. Stoga zapad želi da mudžahidi Gaze, njihove familije i njihov narod koji ih podržava bude primjer svakom ko se drzne da se usprotivi i pruži otpor.
Ovaj model otpora iz kojeg potlačeni narodi razumiju i shvataju da je poraz okupatora itekako moguća stvar, se mora u potpunosti uništiti. Svijest svih naroda mora biti usmjerena ka tome da je završetak takvog modela otpora genocid! I to nam u potpunosti pojašnjava ono što se desilo nakon 7. oktobra od ludih i nasumičnih napada bez jasnih vojnih ciljeva. Genocid nije sproveden zato što je Amerika dala “zeleno svjetlo”, ne već zato što je direktno naredila Izraelu da uništi Gazu, i da te buntovnike zbriše sa lica Zemlje, kako bi poslali jasnu poruku svima: Ovo je kazna onome ko se bori protiv Amerike i njenih saveznika.
Drugi grijeh: Oživljavanje džihada
Jesi li ikada vidio državu bez ministarstva odbrane? Ili ministarstva rata?
Naravno da nisi.
Amerika i njeni zastupnici žele islam bez ministarstva odbrane, a naše ministarstvo odbrane kao muslimana jeste džihad na Allahovom putu.
I uspjeli su u tome kroz iskrivljavanje slike džihada, njegovog predstavljanja kao terorizam, te moralno ubijanje mudžahida nazivanjem teroristima. Tako je lik Poslanika ﷺ spomenut u knjigama sire postao u svijesti naroda na Istoku i Zapadu tipična slika teroriste (a daleko od toga je naš voljeni i naš vođa, Vjerovjesnik milosti ﷺ).
Pa je tako čovjek s bradom i bijelom odjećom postao terorista, dok je američki kršćanin koji puca u svojoj bivšoj školi ili na nekom slavlju i ubije desetine — mentalno poremećen ili psihički bolestan, ili u najboljem slučaju: kriminalac, ali ne terorista, jer terorista mora biti musliman!
Došlo je dotle da nam je postalo sasvim normalno čitati u vijestima, nakon incidenata u Americi ili Evropi, da policija i dalje istražuje: da li je incident teroristički ili nije? A misli se — da li su to uradili muslimani pa je terorizam, ili nisu muslimani pa je običan incident?
Da, uspjeli su u tome i itekako iskrivili džihad! Toliko da je mnogo muslimana počelo duboko u sebi osjećati da su teroristi. Štaviše, na Zapadu neki muslimani skrivaju svoj islamski identitet i imena za koja se zna da su islamska — pa sebi daju drugo ime pred prijateljima i stide se priznati da jedu samo halal hranu! A neke žene skidaju hidžab jer se boje da će ih gledati kao da su teroristi!
Potop Aqsa: Oživljavanje značenja džihada u savremenom dobu
Nakon ovog ogromnog zapadnog uspjeha u borbi protiv džihada, došao je Potop Aqse da predstavi džihad u novom ruhu i da prikaže mudžahide u savremenoj slici:
Džihad je čisto pravo i izvorni, legitimni zahtjev: da se potlačeni pobuni kako bi odbranio svoju zemlju, svoj narod i svoj dom od okupacije, opsade, gladovanja i ubijanja. Nakon više od sedamdeset godina cionističkih masakara, protjerivanja, judaizacije, bezobrazluka, zatvaranja i mučenja… to nije terorizam, nego jedino rješenje. Bez njega ćemo biti istrijebljeni mi, narod Gaze, zatim svaki musliman na Zemlji, a onda će se istrebljenje proširiti na sve narode u granicama sna o Velikom Izraelu! Svi dokazi upućuju na to, i svi izraelski planovi idu u tom smjeru, dan i noć, bez prestanka, još od početka 20. stoljeća!
Mudžahidi – humani ljudi: Slom zapadne priče o džihadu
Mudžahidi su ti ljudi koji se humano odnose prema zarobljenicima — toliko da im zarobljenici čuvaju lijepu uspomenu i govore o njima dobro i nakon što se vrate u (Izrael), kada više nema nikakve opasnosti od mudžahida!
Mudžahidi su junaci koji se ne boje smrti braneći svoju zemlju, svoju djecu i žene — pravi muškarci, istinski jaki!
To su oni koji padaju na sedždu i ruku’, duboko vjerujući u svoju vjeru. Njihov vođa se kreće pješke da ih obiđe, u džepu mu Kur’an, bez straha i skrivanja, i bori se svojom palicom do posljednjeg daha. Ljudi širom svijeta vidjeli su u tim vođama skromnost i iskrenost, i uporedili ih sa svojim predsjednicima i kraljevima — licemjerima. Razlika je bila jasna i tada su saznali ko su zapravo mudžahidi i ko su njihovi vođe!
Zemljotres Potopa Aqse: Potres zapadnih pojmova o “terorizmu”
Ove nove slike džihada i mudžahida oživjele su džihad u srcima muslimana. Znatno su doprinijele rušenju cionističko-kršćanske verzije priče o džihadu. Mnogi su počeli postavljati pitanja koja niko u Americi ne bi očekivao, poput:
- Da li je Osama bin Laden bio u pravu kada je napao Ameriku 11. septembra?
- Da li su Talibani zaista teroristi?
- Je li Amerika teroristička država zbog rata u Iraku i drugim mjestima?
Da, ne zaboravimo brojne rasprave među američkom omladinom, nekoliko dana nakon Potopa Aqse, o ponovnom definisanju pojmova terorizma i terorista, i da li su zaista ti muslimani teroristi kako ih američki mediji prikazuju.
Kao da su posumnjali u sve svoje koncepte o džihadu i mudžahidima!
Ne zaboravimo da su, na drugu godišnjicu Potopa Aqse, mnogi influenseri u Americi i Evropi počeli otvorena srca čitati o islamu i prelistavati prijevode Kur’ana, da bi razumjeli vjeru stanovnika Gaze, koje su gledali kao da su neka čudesna, nevjerovatna bića!
To su dva grijeha koja se neće oprostiti ljudima Gaze.
Ovo nije ograničeni rat na uskom geografskom području poput Gaze; ovo je rat koji je promijenio koncepte, preokrenuo uvjerenja, slomio psihologiju jevrejskih okupatora i izmijenio način razmišljanja i posmatranja kod naroda svijeta.
Na godišnjicu Potopa Aqse: Ponos pripadnosti i poziv na podršku
Potop Aqse izazvao je potrese i vulkane u srcima naroda. Ono što sinovi Cionizma rade — pokušaji istrebljenja, a iza njih Amerika, bez koje bi Izrael bio zdrobljen — nikada neće izliječiti snažnu ranu koju je Potop Aqse zadao Izraelu u samo srce. Uskoro će njegovo nečisto tijelo ostati bez ijedne kapi krvi i tada će pasti ponižen i bespomoćan.
Na drugu godišnjicu Potopa Aqse kažem:
Mi muslimani, zaista, zaslužujemo da se ponosimo što ti mudžahidi i ti strpljivi, postojani stanovnici Gaze pripadaju našem ummetu, i što smo i mi muslimani poput njih. Ali zaslužujemo isto tako da osjećamo sram i poniženje što ih ne pomažemo dovoljno.
Neka nam ovo bude prilika da otvorimo novu stranicu podrške i solidarnosti: da stanemo uz njih koliko god možemo…
Autor: Hamid Abdul-Azim
Izvor: magazin Ensaru en nebijj, sallallahu alejhi ve sellem
Obrada: Put vjernika
Napomena: Stavovi izraženi u ovom tekstu ne moraju nužno predstavljati i stavove administracije Puta vjernika.
